Objavljeno u Nacionalu br. 744, 2010-02-16

Autor: Maroje Mihovilović

APATRIDI iz logora za teroriste

Ujguri prognani u Palau

KINESKI DRŽAVLJANI ujgurske narodnosti, bivši osumnjičenici za terorizam, ne mogu se vratiti u Kinu jer bi bili proganjani, a primiti ih želi jedino pacifička otočna državica Palau

PROGNANI UJGURI
Dvojica bivših zatočenika pripadaju
skupini koja se naselila u Albaniji.
Drugi njihovi sunarodnjaci završili su u Švicarskoj, Bermudi i Palauu. Svugdje su iskustva s njihovom integracijom
u društvo bila pozitivna, pa je Palau
odlučio primiti još šestoricu UjguraPROGNANI UJGURI Dvojica bivših zatočenika pripadaju skupini koja se naselila u Albaniji. Drugi njihovi sunarodnjaci završili su u Švicarskoj, Bermudi i Palauu. Svugdje su iskustva s njihovom integracijom u društvo bila pozitivna, pa je Palau odlučio primiti još šestoricu UjguraDa samo 21 osoba može jednoj velikoj sili napraviti velik problem, pokazuje sve ono što se u posljednje vrijeme događa sa skupinom Ujgura koji su se neobičnom igrom sudbine našli u američkom zatvoru za teroriste u vojnoj bazi Guantánamo na Kubi i ondje proveli osam godina. Američki predsjednik Barack Obama odmah po preuzimanju dužnosti prije godinu dana najavio je da će logor u Guantánamu zatvoriti kad riješi sudbinu svih koji se ondje nalaze.

Najavio je da će neki zatvorenici, osumnjičeni za teška teroristička nedjela, biti prebačeni u SAD da im se ondje sudi, neki će biti prebačeni u zemlje odakle potječu da se tamošnje vlasti njima dalje bave, a svi ostali, za koje nema nikakva dokaza da su sudjelovali u terorističkim aktivnostima protiv SAD-a, bit će oslobođeni. Tu je nastao problem s Ujgurima, koji je, čini se, sad ipak tehnički riješen. Ujguri su narod turskog porijekla i islamske vjere koji živi u zapadnoj kineskoj pokrajini Xinjiang.


Mnogi su nezadovoljni kineskom vlašću pa su politički, ali i nasilno počeli djelovati protiv nje, bilo je nemira, pa i krvavih pobuna. Xinjiang je posljednji put bio u središtu svjetske pozornosti u srpnju prošle godine, i to zbog pobune tamošnjeg stanovništva i okrutne reakcije kineske vlasti, s mnogo mrtvih, ranjenih i uhićenih. U Xinjiangu djeluju i subverzivne ujgurske organizacije i grupe, koje kineska vlast optužuje da se služe terorizmom. One pak optužuju kinesku vlast da ne poštuje prava lokalnog stanovništva koje želi veću autonomiju i slobode. Riječ je o širokom, slabo nastanjenom području sjeverno od Tibeta, jugozapadno od Mongolije i istočno od Kazahstana, od davnina nastanjenom plemenima turskog porijekla. To je područje relativno slabog zemljišta, u jednom dijelu polupustinjsko, podijeljeno na dva dijela velikim središnjim planinskim lancem. U ranijim stoljećima tim su područjima vladali lokalni kanovi, i to iz raštrkanih oaza koje su im bile baze za držanje okolnog područja. Neka su tamošnja plemena bila sjedilačka, druga nomadska. Ondje žive uglavnom Ujguri, stari narod koji govori turskim dijalektom.

Njih danas ima oko 5,4 milijuna. Tu su još Kazaci, koji žive najviše uz kazahstansku granicu, te Hui, Kinezi islamske vjere. To je područje odvojeno od Kine pustinjskim područjem, no, kad se Kina nakon srednjeg vijeka počela širiti prema zapadu, i to područje došlo je pod njen utjecaj. Negdje oko 1750., za kineske dinastije Ching, Kina je počela osvajati to područje, tjerajući lokalne moćnike da prihvate kinesko sizerenstvo. To je područje do prije stotinu godina imalo stanovit autonomni status, poslije je dobilo ime Xinjiang, što znači “Nova granica”. Kina je na tom području počela graditi svoju obranu prema mogućim prodorima moćnih sila s istoka. Područje je dobilo posebno strateško značenje u 19. stoljeću, kad je carska Rusija osvojila muslimanska područja srednje Azije, tadašnji zapadni Turkestan, te gledala kako da prodre dalje na istok, a Britanija učvrstila svoju vlast u Indiji te počela razmišljati o prodorima iz Kašmira na sjever. Kina je stoljećima imala mnogo problema na tom području, ali je bila uporna u namjeri da ga zadrži pod svojom kontrolom. Iako su nekoć bili potrebni mjeseci da se iz kineskih prijestolnica Pekinga i Nankinga doputuje u Xinjiang, kineske su vlasti uporno onamo slale nove vojske, nove administratore, nove kineske naseljenike. Bilo je mnoštvo pobuna u 19. stoljeću, i to ne samo Ujgura, nego i Kineza islamske vjere, ali kineske su ih vlasti uvijek uspijevale slomiti. Nekoliko puta ta su područja stekla faktičku neovisnost, no ona se nije uspjela održati.

REPRESIJA U XINJIANGU Kineski policajci i ujgurski
dječak u Urumqiju; u
prošlogodišnjim neredima 2009. bilo je na stotine poginulih i više tisuća ranjenihREPRESIJA U XINJIANGU Kineski policajci i ujgurski dječak u Urumqiju; u prošlogodišnjim neredima 2009. bilo je na stotine poginulih i više tisuća ranjenihU 19., ali i u 20. stoljeću, između dva svjetska rata, utjecaj Rusije na to područje bio je toliko jak da je više gravitiralo Moskvi nego Pekingu. Nakon II. svjetskog rata i pobjede kineskih komunista oni su nastavili jačati kinesku vlast na tom području. Kineska je vlast kontinuiranim naseljavanjem Kineza nastavila mijenjati njegovu nacionalnu strukturu, pa je udio Kineza (Hana) u tamošnjem stanovništvu porastao na 38 posto, ali su muslimani i danas u većini. Moderne komunikacije pomogle su da se kineska vlast učvrsti i to područje jače integrira u Kinu, ali nezadovoljstvo lokalnog stanovništva koje traži neovisnost nikad nije stišano. To nezadovoljstvo počelo je jače izbijati na vidjelo posljednjih desetljeća, dijelom i pod utjecajem novonastale situacije u neposrednom zapadnom susjedstvu, gdje je nestalo moskovske vlasti i gdje su nastale nove samostalne države muslimanskih naroda. Ako su Kazaci, Kirgizi i Uzbeci, stanovnici nekadašnjeg zapadnog Turkestana, dobili svoje države, smatraju mnogi Ujguri, i stanovnici nekadašnjeg istočnog Turkestana moraju imati pravo na svoju. To je jedan od ključnih motiva ujgurskih nacionalista za akcije i demonstracije. Nemiri početkom ljeta prošle godine bili su vrlo nasilni i krvavi. Kineska vlast silom ih je ugušila i objavila da je u njima bilo 197 mrtvih, oko 1800 ranjenih te da su demonstranti napravili veliku materijalnu štetu. Predstavnici Ujgura tvrde da je mrtvih bilo znatno više. Tisuću Ujgura bilo je uhićeno, 17 osuđeno na smrt.

Neki Ujguri su se posljednjih desetljeća i vjerski radikalizirali i odlazili u razne islamske zemlje u vjerske škole, a neki su kontaktirali i s radikalnim terorističkim grupama. Tako se stanovit broj Ujgura nalazio i u Afganistanu kad su ujesen 2001. Amerikanci izvršili invaziju na Afganistan. Ondje su uhvaćena 22 Ujgura pod sumnjom da su pripadnici međunarodne terorističke organizacije Al Kaida, čiji su brojni članovi iz raznih dijelova svijeta polazili terorističke treninge u tajnim bazama te organizacije u Afganistanu. I oni su zajedno s brojnim drugim zatočenim sumnjivcima prebačeni u Guantánamo, gdje je nad njima provedena istraga koja je pokazala da - osim jednoga - nisu imali veze s terorističkim aktivnostima. Na kraju su američki istražitelji zaključili da bi ih sve trebalo osloboditi, ali se postavilo pitanje - kako. U Afganistan, gdje su uhićeni, nisu mogli biti vraćeni jer nisu afganistanski državljani, u Kinu, čiji su državljani, mogli bi biti poslani, ali to američka vlast nije htjela jer se kineska vlast surovo obračunava s pripadnicima ujgurskih antikineskih grupacija u Xinjiangu, pa bi im u Kini prijetila dugogodišnja robija, a možda i smrtna kazna.

Trebalo je naći neke treće zemlje koje bi ih primile, a to nije bilo lako iz nekoliko razloga. Mnoge ih zemlje nisu htjele primiti jer se oni zbog kulturnih i vjerskih razloga ondje sigurno ne bi snašli pa bi bili trajni socijalni problem. Druge zemlje ih nisu željele jer su bile sumnjičave nisu li oni možda ipak prikriveni teroristi. No najveći broj zemalja nije ih htio primiti da ne pokvari odnose s Kinom, koja je sve zemlje obavijestila da će primanje Ujgura shvatiti kao neprijateljski akt protiv Kine. Samo je jedna zemlja na svijetu pokazala zanimanje da primi nekolicinu Ujgura - Albanija. Ona je 2006. pristala prihvatiti petoricu kineskih Ujgura, ali je potom obznanila da više neće primiti nikoga, jer joj to komplicira odnose s Kinom. Od te petorice jedan je otputovao sestri u Švedsku, gdje je dobio azil, dvojica su otvorila restorane, jedan studira informatiku, a jedan radi u glavnom albanskom gradu Tirani na uređivanju parkova. Lani je iskusni američki diplomat Daniel Fried od predsjednika Obame dobio tešku zadaću da pronađe zemlje koje bi bile voljne prihvatiti stotinjak zatočenika iz zatvora u Guantánamu kojima SAD neće suditi, a među njima i Ujgure. Fried putuje svijetom, posjećuje razne prijateljske zemlje i nagovara tamošnje vlade da prihvate neke od tih ljudi, ali sa slabim uspjehom. Stanovitog uspjeha imao je nakon što je doletio u malu pacifičku zemlju, čija je vlada objavila da prihvaća stanoviti broj oslobođenih zatočenika sa Guantanama, i to baš Ujgure. To je obznanila vlada Palaua, minijaturne otočne države, koja se jedva spominje u svjetskim medijima. Palau se nalazi u zapadnom Pacifiku, 500 km jugoistočno od Filipina i 500 km sjeveroistočno od indonezijskog otoka Celebesa i sjeverozapadno od Papue Nove Gvineje.

REBIYA KADEER (lijevo), ujgurska poslovna žena i predsjednica Svjetskog ujgurskog kongresa, nedavno je
boravila na Palauu i razgovarala s tamošnjim Ujgurima, što je izazvalo posebno nezadovoljstvo kineske vlastiREBIYA KADEER (lijevo), ujgurska poslovna žena i predsjednica Svjetskog ujgurskog kongresa, nedavno je boravila na Palauu i razgovarala s tamošnjim Ujgurima, što je izazvalo posebno nezadovoljstvo kineske vlastiSastoji je od jednog atola s četiri veća otoka, te dvadesetak nešto udaljenijih otoka, ima ukupnu površinu od samo 460 kvadratnih kilometara, jedna je od najmanjih zemalja na svijetu, sa samo 20.000 stanovnika, koji gotovo svi stanuju na tom atolu. Stanovnici su melanezijskog, mikronezijskog i malajskog porijekla. Za te udaljene male raštrkane otoke zapadni kolonizatori nisu bili osobito zainteresirani, pa su ih Španjolci zaposjeli tek u 19. stoljeću, prodali ih Nijemcima, a između dva svjetska rata bili su pod upravom Japana. Tijekom II. svjetskog rata tu su se vodile teške borbe kad su se 1944. iskrcali Amerikanci, a SAD je nakon II. svjetskog rata upravljao i tim pacifičkim otocima. Palau je postao neovisnom državom 1994. Ipak, država je ostala blisko povezana sa SADom, pa Washington daje Palauu, čiji se stanovnici bave ribarstvom i podvodnim turizmom, znatnu ekonomsku pomoć, dok Palau u međunarodnim organizacijama, npr. u UN-u, pruža političku podršku SAD-u. Zato se ne treba čuditi da je vlada Palaua pokazala spremnost da pomogne SAD-u kad američka diplomacija za svoj problem nije našla rješenje nigdje drugdje. U lipnju prošle godine Fried se dogovorio da neke Ujgure primi Palau. Palau nema nikakve veze s Kinom, štoviše, to je jedna od rijetkih država koje još priznaje Tajvan kao službenu kinesku državu, a ne komunističku Kinu, pa joj prihvaćanje tih ljudi neće biti problem. S druge strane, Palau je ekonomski i politički toliko ovisan o SAD-u da ga mnogi smatraju neformalnim američkim pacifičkim teritorijem.

Neposredno nakon što je Palau primio šestoricu Ujgura, objavljeno je i da je mala atlantska otočna država Bermuda primila četvoricu. Budući da je petoricu Ujgura već primila Albanija, ostala je problematična sudbina preostale sedmorice. Sad je objavljeno da su američki napori da se riješi taj problem ipak donijeli rezultate. Početkom ovog mjeseca švicarska vlada donijela je odluku da iz humanitarnih razloga prihvati dvojicu Ujgura, unatoč prosvjedima kineske vlade. Riječ je o dvojici braće, od kojih jedan ima psihičkih tegoba. U ujgurskim emigrantskim krugovima tvrdi se da se Švicarska na to odlučila nakon što je proučila iskustva drugih zemalja koje su preuzele Ujgure iz Guantánama. Posebno je, navodno, povoljno djelovalo to što su se četvorica Ujgura, koji su prošlog ljeta stigli na Bermudu, ondje dobro snašli, integrirali, a lokalno stanovništvo ih je dobro primilo. Dvojicu Ujgura primile su vlasti frankofonih švicarskih kantona Jura i Ženeva. Američka vlada javno se zahvalila švicarskoj zbog te geste. Kineska vlada javno je prosvjedovala kod švicarske, tvrdeći da su ti Ujguri iz Guantánama opasni pripadnici terorističke grupe kojima treba suditi. Nakon švicarske odluke još se treba riješiti sudbina petorice Ujgura iz Guantánama, a ponovno se javila i vlada Palaua te objavila da će svu petoricu uzeti da privremeno žive u toj zemlji. Vlast te otočne države ima dobro iskustvo s prvom šestoricom Ujgura, jer su se oni dobro ponašali i integrirali. Tih 11 Ujgura imat će na Palauu privremenu, neograničenu dozvolu boravka s opcijom da se presele u bilo koju treću zemlju u koju žele ići, ako ih ta zemlja prima.

I u ovom slučaju su stigli kineski diplomatski prosvjedi i upozorenja vladi Palaua da pazi što radi, jer su ti ljudi vrlo opasne osobe, a poznato je da zatočenici iz Guantánama - tvrde neki kineski izvori - nakon oslobađanja otpočnu terorističke aktivnosti. Kina je posebno nezadovoljna jer je u studenome na Palauu boravila Rebiya Kadeer, ujgurska poslovna žena koja danas živi u SAD-u, predsjednica Svjetskog ujgurskog kongresa, te se sastala sa šestoricom Ujgura. Za nju kineska vlast tvrdi da je bila jedna od organizatorica velikih ljetošnjih nemira u Xinjiangu. Ti krvavi neredi naveli su kinesku vlast da znatno pooštri kontrolu nad Xinjiangom. Stvorene su dodatne posebno uvježbane policijske snage, povećan budžet za održavanje sigurnosti za 88 posto, a uvedene su velike restrikcije za moderne komunikacijske tehnologije u Xinjiangu - nije npr. bilo dopušteno slanje SMS-ova. Tek ovih dana to je građanima Xinjianga opet omogućeno.

Vezane vijesti

Što muči svjetske velesile

Što muči svjetske velesile

Pred odlazak na summit skupine 20 najrazvijenijih zemalja svijeta (G-20) u Los Cabos (Cabo San Lucas, Baja California Sur), u Meksiko - njemačka… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika