ŽIVOT ZA SMIJEH Borivoj Dovniković dobio je nekoliko desetaka nagrada za životno djelo širom svjeta, a jedna je od njih i kipić 'La Linea' koji mu je u Trevisu u Italiji uručio 1995. osobno tvorac tog animiranog lika Osvaldo Cavandoli“Ja sam Slavonac u hrani, piću i humoru”, kaže za sebe Borivoj Dovniković, najveći živući majstor Zagrebačke škole crtanog filma. Bordo, kako mu glasi umjetnički nadimak, sudjelovao je u svim ključnim trenucima povijesti animacije u Hrvatskoj: surađivao je na prvom hrvatskom crtanom filmu “Veliki miting” 1951., suosnivač je prvog poduzeća za crtane filmove Duga-film, a na poziv Dušana Vukotića uključio se 1958. u rad Zagreb filma gdje je postigao impozantan uspjeh. Njegovi filmovi osvojili su sve svjetske nagrade koje se uopće mogu osvojiti, uključujući i Srebrnog medvjeda u Berlinu.

Bordo je uza sve to i vrstan strip-crtač, karikaturist, ilustrator i reklamni stručnjak, pa je tako stvorio logotipe za Podravku, Croatia osiguranje, Zagreb film i, dakako, Animafest u Zagrebu, čiji je suosnivač. Dovniković je imao brojne izložbe u zemlji i u svijetu, redovno je član međunarodnih žirija na festivalima, autor je knjige “Škola crtanog filma” prevedene na više jezika, bio je generalni tajnik svjetskog udruženja autora animiranih filmova ASIFA te gost-profesor u jednom od centara kineske animacije, Changchunu. Bordo i danas radi - redovno objavljuje strip “Čipko i djed Filip” u riječkom dječjem listu Bijela pčela i piše o povijesti naše animacije, putuje po filmskim festivalima, a na prvom Festivalu hrvatskog animiranog filma, koji će se održati u Zagrebu koncem veljače, bit će mu uručena nagrada za životno djelo.

NACIONAL: Nedavno ste u medijima oštro govorili o stanju u Zagreb filmu, zbog čega vam čak prijete i tužbom. O čemu je riječ?

- Gubljenje ugleda Zagreb filma počelo je još 80-ih, ali 1991. bila je direktan udarac, kao i za svu kinematografiju. Govorilo se da će u novoj državi odmah doći Oscari za animaciju, a Dušanu Vukotiću je bio zabranjen ulaz u zgradu. Kao da je bitno je li nova ili stara država i kao da su za uspjeh presudna krvna zrnca. Srećom se sada Vinko Brešan izborio da Zagreb film ponovo postane kulturna ustanova od nacionalnog značaja. Dosad je bio u Holdingu zajedno s grobljima i Čistoćom. Ukratko, trebalo je ići drugim putem i drugi ljudi su ga trebali voditi.

NACIONAL: Kako danas vidite hrvatsku animaciju?

- S pojavom kompjutorske animacije Zagreb film više nije glavni producent u Hrvatskoj. Filmovi privatnih producenata već dobivaju nagrade na festivalima, a Zagreb film to nije efikasno pratio. Čvrsto sam uvjeren da bi taj u svijetu čuveni studio, uz dostojnu proizvodnju, morao ostati središte nacionalnog značaja, centar okupljanja kao što je bio i nekad. Mi smo imali bife u koji su navraćali svjetski filmaši i igranog filma kad bi bili u Zagrebu, i tamo razgovarali s našim autorima. Treba posvetiti pažnju Zagrebačkoj školi, a ne prigovarati joj da je nastala u komunizmu. Animirani film nije imao ideoloških problema, jer se nije morao baviti politikom – u suprotnom ne bi bio umjetnost. I ne bi postizao uspjehe u svijetu. Naš animirani film nije bio zagađen bilo čime iz tadašnje Jugoslavije, pa ga je samo s velikom pažnjom kao takvog trebalo prenijeti u novo društveno uređenje.

NACIONAL: Je li srpsko porijeklo vašeg oca razlog što ste kao dijete morali izbjeći iz Hrvatske?

- Jednog strica 1941. ustaše su odmah ubile. Otac je nekako nabavio njemačku propusnicu i prošli smo sve straže do okupirane Srbije. Gimnaziju sam nastavio u Beogradu, a zatim smo prešli u Požarevac. Tamo sam živio od 12. do 15. godine, i to su bile najljepše tinejdžerske godine. Prve ljubavi, nogomet s krpenjačom od svilenih čarapa, kazalište… Nacrtao sam i dijafilm s nekoliko crteža na celofanu za dunst-flaše, jedan je kolega bio tehnički genij i napravio je projektor. Jednom smo provalili u njemačko vojno skladište da im ukrademo signalne pištolje, a ja sam tamo našao uljene boje, pa smo njima izrađivali igračke od šperploče i prodavali ih.

NACIONAL: Kada ste odlučili postati crtač stripova?

BORIVOJ DOVNIKOVIĆ autor je animirane reklame za Agrokoku koja je u to doba osvojila i prvu nagradu na festivalu reklamnog filma- Bilo je to zlatno doba stripa - “X-9”, “Princ Valijant”, Andrija Maurović, Walter Neugebauer… I junaci i crtači bili su mi idoli, sanjao sam biti crtač. Nakon rata vratili smo se u Čepin, a ja sam išao u gimnaziju u Osijek, kojiput i pješice 13 kilometara. Iz gimnazije znam kolege Zlatka Boureka i Pavla Štaltera. Otac je radio na njivi, nekoliko puta me poveo sa sobom, ali nije imao koristi od mene. Mene je zanimalo čitanje klasika, Balzaca, Herzena, Turgenjeva, u njegovim opisima Rusije prepoznavao sam slavonske šume. Volio sam književnost i dobio sam čak novčanu nagradu za maturalnu radnju. Nakon mature otišao sam na prijemni na Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu. Prošao sam od prve, a poslije su me pitali koga sam imao za vezu. I tek sam onda shvatio da su mnogi na drugi način rješavali taj problem.

NACIONAL: Zašto ste prekinuli studij?

- Profesori nisu dali da radimo izvan Akademije, a meni su miris štampe i redakcijski život bili san. Ja sam u Kerempuhu već nakon tri mjeseca bio na plaći - kao tek svršeni maturant. Nekadašnji idoli Walter Neugebauer, Oto Reisinger, Ico Voljevica, Alfred Pal sad su mi bili kolege! Našao sam se u elitnom društvu. I, što je važno, pripadao sam u novinarsku menzu, u Novinarskom domu, koja je bila na glasu bolja u gradu. Doduše, i tu je hrana bila uglavnom bijedna. Izbjegavali smo dane s lošim menijem, a za dan s boljom hranom falsificirali smo - bili smo crtači, zaboga - datume na bonovima i mogli pojesti dva ručka. Prvo bismo konobaru Janezu dali falsificirani bon, a zatim pravi s objašnjenjem da je od kolege koji je na putu. Uzalud bi Janez proučavao drugi, pravi bon. Nikad nas nisu otkrili. U tim ranim pedesetima mnogo toga nije funkcioniralo, i o tome smo se naradili karikatura. Klozetpapir nije se dao trgati, noževi nisu rezali, sol nije izlazila iz soljenki. Ljudi bi ih tresli nad jelom, pa bi im se sva sol prosula u jelo, jer bi im Ico, koji je bio duhovit momak, prethodno odšarafio poklopac na bočici…

NACIONAL: Kako to da ste surađivali na prvom hrvatskom animiranom filmu?

- Već na početku 1950. urednik Kerempuha Fadil Hadžić tražio je među karikaturi stima suradnike Walteru Neugebaueru na pokretanju animiranog filma. Javili smo se Vlado Delač i ja te kasnije Ico Voljevica. Bio je to satirički film “Veliki miting”, protiv staljinizma i Istočnog bloka, ideoloških i političkih protivnika Jugoslavije. Poslije godinu dana svladavanja animacije završili smo film i njegov uspjeh osigurao je odobrenje za osnivanje prvog specijaliziranog poduzeća za animirani film – Duga film. Pet filmova realiziranih s više ljudi već nisu bili politička satira, što je potvrdilo pravilo da filmovi s dnevnopolitičkim sadržajima nisu umjetnost i kao takvi ne mogu ići u svijet.

NACIONAL: Kako ste se nakon suradnje s Kerempuhom, Ježom, Plavim vjesnikom i drugima vratili u animaciju i pridružili se grupi Dušana Vukotića koja je osnovala Studio u Zagreb filmu?

- Vukotić je došao u Kerempuh iz Titograda, današnje Podgorice. Nije se smatrao izrazitim crtačem, pa je u početku samo davao ideje za karikature. Zato nam se nije ni pridružio u radu na “Velikom mitingu”. No Hadžić ga je ohrabrio da crta. Po osnivanju Duga filma priklonio se i on animaciji, kao i Vlado Kristl, Boris Kolar, Aleksandar Marks, Zlatko Grgić… Delač i ja, s Walterom Neugebauerom, imali smo već cijelu godinu dana iskustva i mogli smo kolege i mlade talente iz javnog natječaja uvoditi u tajne animacije. No Duga film je trajao samo godinu, pa smo se svi vratili u novine. Vukotić i Nikola Kostelac s grupom upornih osnovao je 1956. u Zagreb filmu Studio za crtani film. Na Duškov poziv vratio sam se animaciji kao crtač i animator. Tek kasnije, početkom šezdesetih, renomirani crtači, među njima i ja, počeli smo sami režirati svoje filmove. Zagrebačka škola animiranog filma bila je pri vrhu svjetskog pokreta u istraživanju novih, tzv. nediznijevskih putova u animiranom filmu. Likovna stilizacija i limitirana animacija, koja se konačno izvukla iz zabavljačkog medija za djecu, uvrstila je animirani film među ostale umjetnosti – slikarstvo, muziku, književnost itd. No u isključivoj nediznijevštini ubrzo se upalo u kanone, autori koji nisu prihvatili rigidnu stilizaciju prestali su biti cijenjeni, nije ih cijenila čak ni kritika. No to nije trajalo dugo. Danas se vidi da su mnogi tada avangardni filmovi izgubili na vrijednosti, a mnogi koji to nisu bili sve više se ističu. Ja sam mislio da moram raditi onako kako radim karikature u štampi, bez nepotrebnih ishitrenih stilizacija.

NACIONAL: Kako ste se etablirali u Zagreb filmu kao samostalni autor?

VESNA I BORIVOJ DOVNIKOVIĆ u Pekingu - oni su česti gosti u Kini gdje je Zagrebačka škola crtanog filma iznimno cijenjena- Tada je još bilo režisera koji nisu crtali - Vunak, Ranitović, Mimica. Razumljivo, crtači su stvarali likovnu stranu njihovih filmova. Pa i Vukotić je godinama radio filmove s crtačima, a i Dragić i Kristl u prvim ostvarenjima bili su samo crtači. Konačno smo 1963. i mi crtači dobili priliku režirati svoje filmove. Ja sam napravio film “Bez naslova” – špicu bez filma, vickastu trominutnu satiru na birokratizaciju u privredi – koja je doživjela uspjeh i u zemlji i u inozemstvu. Čak sam za primjer bio uzeo vlastiti Zagreb film. Nitko se nije osjećao povrijeđen, važno je bilo da film nije imao zamjerki. I Dragićeva “Elegija”, i Zaninovićeva “Truba” i “Peti” Grgića i Štaltera, svi ti trominutni debiji ispali su izvrsni – i to je bio dokaz da već renomirani crtači-animatori ne trebaju redatelje. Rezultat toga pokreta u animiranom filmu su “totalni autori”, koji po svojim idejama pišu scenarije, dizajniraju filmove, animiraju i režiraju ih. Uvijek sam govorio da je šteta što za svoje filmove ne mogu pisati i muziku.

NACIONAL: Čuo sam da ste s Grgićem napisali scenarij za prvog “Profesora Baltazara”…

- U Studiju je vladao pozitivan stvaralački duh. Po potrebi smo pomagali jedan drugome, posebno pri odabiru tema i pisanju scenarija. Grgiću sam tako dao ideju za “Muzikalno prase”, kad prase majstorski svira violinu, ali ga ipak na kraju pojedu. On je 1967. htio raditi nešto za djecu, pa smo sjeli da zajedno razradimo njegovu ideju o profesoru- izumitelju koji pomaže ljudima u svakodnevnim problemima. Tako smo došli do prve storije u kojoj profesor umornom poštaru izmisli cipele s motorom. Film nas je ugodno iznenadio nagradom u Mamaji, a ubrzo zatim Zagreb film je s Kölnskom televizijom ušao u kasnije čuvenu seriju “Profesor Baltazar”.

NACIONAL: U Moskvi ste 1970. radili film “Čudna ptica”. Kako je došlo do toga?

- Htio sam se maknuti iz Zagreba i malo upoznati Rusiju, tamo ne biti turist, nego s Moskovljanima provoditi svakodnevni život. Kad sam u moskovskom Sojuzmultfilmu rekao da mi za realizaciju filma trebaju 4 mjeseca, odgovorili su da je to nemoguće, jer se kod njih devetominutni film radi 1-2 godine. Oni nisu mnogo žurili u radu na filmovima, jer su svi bili na mjesečnim plaćama. “Ali mi autori smo kod nas u slobodnoj profesiji i što prije završimo film, ranije dobijemo honorar”, objasnio sam im, jer su oni svi bili na plaći, ali ja ne. Unatoč njihovoj nevjerici, “Čudna ptica” bila je završena u roku, za četiri mjeseca, i time sam ne hoteći srušio njihove uvriježene ležerne proizvodne norme. Ministarstvo kinematografije odlučivalo je o filmskoj proizvodnji u cijelom Sovjetskom Savezu i za to su imali četrdesetak dramaturga za kratke filmove. Svi oni prisustvovali su prvoj projekciji moga filma zajedno s ljudima iz ruskog studija. Direktor Sojuzfilma bio je čovjek iz Gradskog komiteta partije, bez ikakve filmske stručnosti, ali s visokoumnim direktorskim držanjem. Na završnom sastanku u Studiju s direktorom Pogrmilovićem i sa mnom kao redateljem bili su ruski članovi ekipe filma i ostali rukovodeći ljudi Studija. U razgovoru se moj direktor svaki čas nešto konzultirao sa mnom. To im je bilo čudno: generalni direktor prije svojih izjava propitkuje običnog redatelja!

Jednom sam stigao u Moskvu s povećom kutijom sa svojim filmovima. Na aerodromu me je dočekala “djevuška” iz Sojuza kinematografista i, sa svojom službenom legitimacijom, provela kraćim putem do carinika, koji nas je važno dočekao iza svog pulta. “Tavariš Davnikovič znamenitij jugoslavskij režisjòr multiplikacionih filjmov. Eta jevo kartini!” predstavila je djevuška mene i kutiju, a on ju je otvorio, pružio prema meni prst i viknuo: “Krek”! Carinik je po mom imenu znao za film koji je volio! Oduševljeno mi je stisnuo ruku, zaklopio poluotvorenu kutiju i dao nam znak da možemo proći.

NACIONAL: Vi ste jedan od pokretača i zagrebačkog Animafesta?

- Danas svako selo može imati festival, a tada to nije bilo tako. Trebalo se kandidirati u ASIFA- i, međunarodnoj asocijaciji animiranog filma, i to u konkurenciji više svjetskih gradova. Pobijedio je ugled Zagrebačke škole. Bilo je nekoliko oskarovaca na prvom festivalu 1972. godine. A 1980. sa suprugama su gosti bili, među ostalima, Frank Thomas i Olie Johnston, veterani Disneyjeva studija. Supruge su se patile od vrućine u dvorani Studentskog centra koja nije imala klimatizaciju, ali su inače bile oduševljene boravkom u Zagrebu. Na prvom festivalu, radi maksimalne objektivnosti, isključili smo bili naše filmove iz konkurencije. Pa ipak jedan je naš film dobio nagradu, bio je to “Hot Staff” koji je Zlatko Grgić realizirao u Kanadi! Kritičari nisu bili zadovoljni apstinencijom naših filmova s objašnjenjem da slika svjetske animirane produkcije nije prava bez zagrebačkih filmova. Na idućem festivalu 1974. vratili smo se u konkurenciju, i odmah osvojili dvije najvažnije nagrade – Dragićev “Dnevnik” grand prix i nagradu u kategoriji za mog “Putnika drugog razreda”. Da, bilo je to zlatno doba naše animacije.

NACIONAL: I vaša supruga je u svijetu animacije, generalni je tajnik ASIFA-e, međunarodne asocijacije animiranog filma.

- Vesnu sam upoznao 1970. Ne samo da je bila naočita, nego ju je neobično zanimao film kao umjetnost. Nisam se razočarao. Ima sve što mnogim ženama nedostaje. Mlađa je 20 godina od mene, ali njen otac nije imao ništa protiv da mu se kći uda za razvedenog čovjeka. On je nekad amaterski radio na stripu s Walterom Neugebauerom, i ja sam za njega bio poznati Bordo. Bio sam u dva mandata glavni tajnik ASIFA-e, a Vesna mi je u svemu neformalno bila asistentica. I kad sam se ja povukao, predložili su i izabrali nju, jer je sve probleme odlično poznavala. Nedavno je izabrana na svoj četvrti trogodišnji mandat.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da ste gost-profesor na Umjetničkoj akademiji u Changchunu i savjetnik za razvoj animacije u pokrajini Jilin?

- Godine 2001. pozvali su nas na međunarodni forum o animaciji na pekinškom Fakultetu za medije, Vesnu kao generalnog tajnika ASIFA-e, a mene kao ime u animiranom filmu i predstavnika Zagrebačke škole, koju oni iznimno cijene. Od tada smo, više puta godišnje, gosti i u mnogim drugim kineskim centrima animacije, gdje postoje i škole na raznim nivoima i proizvodni studiji. Već sljedeći put pozvao nas je Changchun, na krajnjem sjeveru zemlje. Changchun ima 6,5 milijuna stanovnika i umjetničku akademiju koja ima 6000 studenata, a od toga 4000 studira samo animaciju! Neće, naravno, svi Kinezi završiti studij, ali neka ih 500 to učini, bit će svjetska sila u animaciji. Kina je shvatila značaj animiranog filma i njegov razvitak stavila u nacionalni petogodišnji plan. U više gradova niču i čitavi kompleksi s novogradnjama za škole i studije.

NACIONAL: Jeste li u Hrvatskoj predavali?

- Ne mogu biti profesor na Odjelu za animaciju Akademije likovne umjetnosti jer čujem da to objašnjavaju time što nemam sveučilišnu diplomu. To je pravno u redu, ali s mojim ugledom i velikim animacijskim iskustvom mogao bih biti predavač, bez profesorske titule, koja me ne zanima. No u deset godina animacijske akademije mene nisu ni jednom pozvali da me bar predstave studentima kao čovjeka koji je od prve sekunde u zagrebačkoj animaciji i ima opus priznat u svijetu.

NACIONAL: Gotovo je nepoznato da ste radili i u reklamnom dizajnu.

- Dizajn se vratio u naše društvo 60-ih godina s tržišnom privredom, pa je počela potražnja za reklamama i, naravno, novim zaštitnim znakovima. Moja je bila filmska reklama za Agrokoku, i stihovi “Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”, što se dugo vrtjelo po kinima. Zaštitne znakove radio sam po narudžbi a zatim i putem javnih natječaja. Za Croatia osiguranje nisam bio pobijedio na natječaju, no pozvali su me u direkciju na Trgu i objasnili da su morali prvu nagradu isplatiti nekom inženjeru, prijatelju generalnog direktora, ali da uzimaju moje rješenje, kome daju drugu nagradu; mole me da ne protestiram, jer će mi oni od tog časa mnogim narudžbama, tiskanim materijalima, policama financijski refundirati stvar. Ponosan sam bio što je moj znak pobijedio na natječaju Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, za što je, kako sam bio čuo, glasovao i direktor Krleža. U zadnje vrijeme na TV-u veoma često vidim i svoj znak Podravke; već je upao i u afere s privrednim kriminalom...