Mani GotovacŽivo se sjećam dodjele priznanja 16. hrvatskog glumišta na Vašoj pozornici. Božidar Violić dobio je nagradu za životno djelo. Umjesto ministra kulture Republike Hrvatske, cvijeće i plaketu uručio mu je arheolog Jasen Mesić. Vi ste kao intendantica HNK dopustili da taj hadezeovski aparatčik uđe na scenu u tom, za naše kazalište, osobitom trenutku. Htjela sam Vas tada upitati: pa znate li Vi tko je Božidar Violić i koliko je zadužio hrvatsku kulturu? Ako to niste tada znali, očekujem da nemate pojma tko je moja malešna malenkost. Zato ću Vam se predstaviti: gotovo dva desetljeća bila sam ravnateljica i intendantica različitih kazališta, teatrologinja sam i, trenutno, jaoj, umirovljenica. Pa nešto od toga možda mi daje legitimitet da Vam postavim 9. pitanja i očekujem 9 odgovora.

1. PREMA LAROUSSOVU ETIMOLOŠKOM RJEČNIKU, riječ “intendant” potječe iz 16. stoljeća. Korijen vuče iz latinske riječi “intendere”, što izvorno znači: razumjeti, biti pažljiv, uočiti… Prema Lessingovu tumačenju iz 18. st. “intendant promišlja projekte umjetničkog karaktera unutar vremena i prostora u kojima se oni događaju.” Jean Divignaud krajem 2O. st. tvrdi: “Intendant je intelektualac kazališno angažiran.” U svojoj knjizi “Postdramsko kazalište” Lehmann piše: “intendant je estetičar i etičar RIZIKA kojemu je dužnost..." - i sad pazite ovo - “... otvaranje što je moguće više prostora SLOBODE u njegovoj vlastitoj glavi, kao i u cijelom kazališnom i gradskom prostoru.” Poštovana intendantice Lederer, na temelju programa i ozračja u Vašem kazalištu, meni se nekako čini da se kod Vas ne radi ni o “promišljanju“ ni o “angažiranju“, a nekmoli o “prostoru slobode koji otvarate u svojoj i našim glavama”. Jeste li Vi možda mišljenja da riječ intendant znači samo “vojni upravnik” i nadalje diktator, osoba autoritarnih osobina?

2. ODMAH ĆU VAM OBJASNITI, POŠTOVANA GOSPOĐO LEDERER, zašto sam vas gotovo pomiješala s “vojnim ordinarijatom” i time prekrstila u časnog Jezerinca i njegovu palaču do Zvijezde. Ta mi se zbrka u glavi dogodila kada sam kao teatarski namjernik navratila u zgradu HNK i imala blagi dojam da sam ušla u strogo činovnički ured u kojem vlada poslušnost, a zabranjen je svaki nemir, smijeh i kreativnost. Unatoč tome, poneki od umjetnika “nezajažljivim izljevom svoje volje“ i talenta, uspijevaju stvarati na sceni kreacije. Prolazeći Vašim hodnicima osjetila sam kako se uglavnom većina ljudi plaši, a osobito se plaše vlastita mišljenja ako je ono, ne daj Bože, drugačije od Vašega. Pritom se pod Vašim mišljenjem ne podrazumijeva, zaboga, promišljanje kazališta, što dokazuju sva moguća repertoarna vrludanja, skakutanja i dodvoravanja, već slijepa pokornost onim istancama koje osiguravaju Vašu cijenjenu karijeru. Možda zato mnoge držite u strahu kako ne bi ugrozili svoj put i naum. Kako drugačije, nego strahom, mogu protumačiti činjenicu da se redatelj takvog formata kakav je jedan Krešimir Dolenčić morao ispričavati na čitavoj stranici jednog tjednika jer je na sceni ismijao Vašu ravnateljicu baleta? I to onu istu koja svojim jadnim kič-ukusom žestoko podupire uspon i razvoj malograđanštine kod našeg gledateljstva. Je li, dakle, gospođo intendantice, kazališna kuća, kuća za pospremanje straha ili kuća za okupljanje kreativaca, za zajedničko smišljanje ideja i otvaranja tjesnaca slobode?

3. KRITIČKO MIŠLJENJE, SUMNJE I RELATIVIZACIJE STVARALI SU i stvaraju Europu. Ako se dokine pravo na kritičko mišljenje, gase se prometejske vatre, kopernikanska otkrića, umjetnost starih Grka, renesanse, itd. i tako sve do, recimo, našeg Mate Matišića. Na Vašoj sceni, gospođo intendantice, u ovih pet godina vidjela sam jednu ili dvije kazališne predstave koje se i kritički odnose prema svijetu i društvu u kojem nastaju te prema bilo kojoj tabu temi. Svoje velike glumce koji su posvećeni kazalištu, pa prema tome i kritičkom mišljenju, od Božidara Bobana, preko Dragana Despota do Milana Pleštine i drugih, isključili ste kao sustvaraoce repertoara, a ostale opet - kao što je jedinstvena Alma Prica - iskorištavate kako znate i umijete jer ni sami ne primjećujete njezin intelektualni i umjetnički otpor prema nekim predstavama koje mora igrati, a ne vidi im ni svrhu ni razlog. Nisam nadalje primijetila da ste tijekom ovih pet godina organizirali kritički razgovor o radu Vašeg kazališta, što je obavezni dio programa u svakoj ozbiljnijoj teatarskoj kući. Kada, pak, siđete u gledalište, tamo želite vidjeti samo blažene osmijehe zadivljene Vašom pojavom. Pa ako se slučajno pojavi netko tko još uvijek kritički misli o sebi, o svemu, pa jao, i o Vama , odmah poduzimate drakonske mjere i doslovce ga izbacujete iz kazališta. Eto prilike da zbog takvog antikritičkog rariteta uđete i u kazališnu povijest. Ispričat ću Vam jedan svoj smiješan slučaj. Kada sam u Splitu postavila na repertoar Tomićevo djelo, kazališni kritičar Anatolij Kudrjavcev napisao je u naslovu u Slobodnoj Dalmaciji: “Mani ima napad kravljeg ludila.” U to su vrijeme bile, naime, krave u modi , kao što su danas svinje. Ministar bolnica i umobolnica tada nije, kao ovaj sada, vjerovao u sve te vrste ludila. Elem, mene je Tolja opčinio svojim naslovom pa sam i polemizirala s njim i birala najbolja mjesta za njega u kazalištu. Gospođo Lederer, je li Vi možda mislite da je kritika zabranjena pojava u našem društvu i u Vašem kazalištu? Zar ne znate kako sam pojam teatra eo ipso uključuje i pojam kritike?

4. VAŠI GLASNOGOVORNICI STALNO ISTIČU DA VAM je gledalište puno i da Vas publika podržava. Znate li Vi da najbrojnije gledalište ima - "Big Brother"? Koji su to onda kriteriji? Znate li, nadalje, da se sustavom pretplate u milijunskom gradu kao što je naš, doista lako napuni jedan HNK zamišljen za grad od oko sto tisuća stanovnika? Znate li da je presudno pitanje kakav ukus, kakav kriterij, kakav intelektualni i emocionalni naboj razvijate kod građanstva, osobito kod mladih gledatelja koji tek počinju posjećivati teatar? Što im Vi pokazujete? Koje ravnodušje prema teatru svojim programom izazivate kod njih? Vaši glasnogovornici jednako tako ističu kako ne trošite ni lipu više od čitavih 100 milijuna kuna godišnje koje Vam uplaćujemo mi, porezni obveznici. Zar Vam je 100 milijuna malo? Tražite više? A za što, za što to, molim lijepo? Zar mislite da je jedini posao intendanta raspoređivati novac? Ili zapošljavati bez natječaja, otkazivati bez objašnjenja i biti dosljedno u sukobu interesa? Zar doista nikada niste pomislili kako je zadaća intendanta iznad svega i u svemu - odgovornost?

5. IZMEĐU RIJEČI “INTENDANT“ I RIJEČI “IDENTITET“ postoji ne samo zvučna sličnost, približno ista slova, nego valjda i još neka tajna veza. Intendant svojim programom u najmanju ruku otvara pitanje identiteta, što god ta riječ danas značila. Pri ovom ispitu na prvom su mjestu predstave hrvatske drame i opere, jer je riječ “hrvatski“ u nazivu Vašeg kazališta. Pa može li se intendantski propitkivati identitet ako se uopće ne igraju suvremeni hrvatski dramski, operni i svi drugi pisci? Kakva je to nacionalna kuća u kojoj nisu na repertoaru djela Mate Matišića, Ivana Vidića, Nine Mitrović, Tene Štivičić i drugih, ili koji je to teatar gdje se ne igraju dramaturške preradbe romana Zorana Ferića, Karakaša, Baretića...? I ne mogu više nabrajati. Suvremena hrvatska opera nema mjesta na Vašem repertoaru. Što onda daje legitimitet Hrvatskom narodnom kazalištu da se tako zove? Naravno, poštovana gospođo, pitanje identiteta uključuje i misao kako umjetnici uglavnom zauzimaju kritičku, često disidentsku ili pak marginalnu poziciju prema svojoj zemlji pa i svom kazalištu. Sjajno je o tome nekada govorio Vaš gospodin otac, kazališni čovjek, gospodin Petar Šarčević. “Upravo oni koji se bune, koji su kotroverzni”, znao bi reći Petar, "prvi su, najvredniji i nezaobilazni suradnici direktoru drame, a to znači i intendantu. Ali Vi mislite da možete biti intendantom, a ne brinuti ni o identitetu vlastite kulture niti o svome vlastitom?

6. ESTETIKA RIZIKA I IDENTITETA, bez koje nema živog kazališta, ne poništava, znamo, suočenje s vlastitom tradicijom. Intendantsko je pitanje kako tradiciju interpretirati. Je li se, po Vašem mišljenju, djelima Marina Držića i Miroslava Krleže smije u teatru baviti samo jedan redatelj u ovoj zemlji, samo gospodin Ozren Prohić? A što će biti ako više ne bude na slobodi, s obzirom na to da je osuđen za svojevrstan oblik korupcije u kazalištu?

7. POŠTOVANA GOSPOĐO LEDERER, KADA TEATAR KREĆE “u potragu za svojim identitetom”, to Vi zacijelo znate, tada će mu se odmah otvoriti i pozornice drugih zemalja. U tome su te tajne teatarske kuhinje koje nam kuha pitanje identiteta. Ovih se dana često u Zagrebu spominje New York. U slavnom kazalištu La MaMa ZKM je praizveo “Garažu“, Teatar &TD gostovao je prije više godina, deset večeri uzastopno, s predstavom “Mjesec Alabame“, brojni naši umjetnici rade u New Yorku, pokušavaju širiti hrvatski brand. Vi ste u funkciji intendantice bili u New Yorku upravo ovih dana, na račun HNK Zagreb, pa jeste li dogovorili gostovanje Vašeg kazališta, razmjenu ili koprodukciju? I jeste li o tome izvijestili javnost? Dogovarate li inače europske koprodukcije? Koristite li brojne fondove?

8. IDUĆE GODINE SLAVITE 15O. GODIŠNJICU HNK ZAGREB. Nigdje ne vidim otisnut Vaš program. Znate li da se svugdje u svijetu tiskaju knjige u takvu povodu s programom sastavljenim barem dvije godine unaprijed? Hoćete li Vi poput poštara koji vadi poštu iz sandučića, izvaditi u zadnji čas sve što bilo tko ubaci? Uostalom, za bilo što drugo više nema vremena.

9. MISLITE LI, GOSPOĐO LEDERER, DA VI IMATE STVARNI KREDIBILITET biti intendanticom matične kazališne kuće u Hrvatskoj dok u njoj žive i rade, primjerice, (abecednim redom) Krešimir Dolenčić, Nedjeljko Fabrio, Paolo Magelli, Slobodan Prosperov Novak...? Ispričavam se svima drugima koji su zasigurno pozvaniji od Vas da budu na čelu jedne od najvažnijih kulturnih institucija ove zemlje, a koje nisam imenovala. Izabrala sam četiri uglednika zato što bi svatko od njih ponudio posve različit kazališni program. Nije, dakle, u pitanju moj osobni kriterij, nego je u pitanju umjetnički program za koji je intendant odgovoran . Vi ste u neodgovornoj zemlji, kakva je naša, izabrani na mjesto intendantice, kako kažu, samo zato što ste sjedili na kavici s milijunskom “arheološkom” gospođom Sanader, suprugom bivšeg premijera. Danas kažu da se stvari mijenjaju. Nije li onda posljednji čas da ponudite ostavku na svoju funkciju i da se zajedno s intendantom Dubrovačkih ljetnih igara vratite u povijest, u kazališnu arheologiju iz koje ste i došli? Kada su upravo te dvije institucije bolna mjesta hrvatske kazališne kulture.

Mani Gotovac je kritičarka, dramaturginja i teatrologinja, a u karijeri je bila, između ostaloga, i intendantica dviju nacionalnih kuća