Velika naslovnica Jutarnjeg lista o britanskom novinaru koji je iz milosrđa ubio ljubavnika, pa zatim dirljiva reportaža iz švicarske klinike Dignitas gdje vas ljubazno krknu za samo 5000 eura, navela me da zamislim urednika tih novina s roščićima i repićem. Jesam li staromodan ako mislim da Sotona nije umro, kao ni Bog? I da je to što nas je uvjerio da ne postoji njegovo najljepše lukavstvo?

Na prvi pogled Đavlu bi se smjela priznati egzistencija makar kao metafori ili mitu: ako već ne možemo odrasti bez Edipa, živjeti bez Stranca, ujutro ustati bez Sizifa ili navečer leći bez Tantala, zar ne bismo mogli pripisati svoju tvrdoglavu sklonost da činimo obrnuto od onoga što mislimo da bismo trebali - Sotoni. Već drugi pogled govori da ne bismo: sve, naime, činimo mi sami. Ako i postoji neko duhovno biće kome je volja posve zla, koje je prokleto bez prava na priziv, mi smo ti koji mu dajemo oči, jezik i ruke da preko nas čini zlo; Đavao bez nas nije nitko i ništa. Hm, ali tko bi i mogao biti dostojan protivnik Boga kojemu je ime Ja jesam nego Đavao koji za sebe kaže Ja sam nitko?

Prazan anđeo

Onaj tko je Nitko, nema lika, samo maske. Pod maskom i ulazi u našu civilizaciju, u obličju zmije što je uvajerila Adama i Evu da zagrizu zabranjeni plod i tako uvedu zlo u svijet. Plod je, međutim, bio dobar, a ne loš; Evina i Adamova namjera bila je dobra: postići spoznaju dobra i zla. Zla stoga ne bi niti bilo, postojalo bi samo suprotstavljanje Bogu kao izvoru dobra. Nitko to zna: umjesto da kao anđeo bude Božji glasnik, prenio je lažnu poruku: Bog ne voli ljude, zato je pobuna opravdana. Time je postao glasnik ničega, Sloterdijkov prazan anđeo; gubitak sjaja predstavlja i gubitak poruke, mrak je jednak ništavilu. Ništa ništi, rekao bi Heidegger; Đavao je lažac i otac laži, kaže Biblija.

A laž je samo jedna: postići sreću bez Boga. Iza maske koja laž ponavlja nalazi se Nitko, ubojica ljudi od početka. Odnosno, ako tako više volite, ne nalazi se nitko. U tom slučaju Sotona nije ubojica, nego darovatelj života koji ljudskoj slobodi pruža drugi smisao: slobodu traženja sreće umjesto robovanja tiraninu iz Edenskog vrta i njegovim besmislenim zabranama. Đavao se pokazuje osviještenim autorom, nekime tko nije htio biti supotpisnik ovomu svijetu, nego njegov jedini stvaratelj. No ni tu nismo izmakli Bibliji koja Đavla naziva knezom ovoga svijeta.

Doktori s kopitom

Dok zloduha zadovoljno izbacujemo kroz vrata mana, može nam se dogoditi da ne primijetimo kako se uvukao nazad kroz prozor vrlina. Ako Sotone ima, ima ga u dijaboličnosti zla činjena u ime dobra, u kobnoj zbrci u kojoj živimo uzrokovanom zlom pod maskom sreće. Ne mogu zamisliti bolji primjer takve zbrke od klinike za eutanaziju u Švicarskoj. Istina, eutanazija, kao dobra smrt, nema veze s nacističkom eutanazijom: bilo je to masovno ubojstvo, planirano i provedeno bez ikakva milosrđa. Od onoga što rade u klinici Dignitas razlikuje se po svemu osim po jednome: životu bez vrijednosti. Jedino ovoga puta nisu liječnici ti koji proglašuju da nečiji život nema vrijednosti, nego su to bolesnici sami (lijep napredak od inkvicijskih i staljinskih pogroma) suočeni s time da im je bolest neizlječiva, patnje besmislene, sreća nemoguća, a održavanje na životu preskupo.

Nije teško u vapaju za smrću zapravo čuti vapaj za smislom, za ljubavlju i za životom. Malo je teže prepoznati onoga koji daje spasonosnu/smrtonosnu injekciju, ali to je on: nema rogove i papke, nego kutu i stetoskop; ne pojavljuje se okružen plamenim jezicima, nego s primarijusima i pravnim umovima; ne nanosi patnje, nego ih uklanja; ne izriče osudu, nego daruje milosrđe; ne bode vas trozupcem, nego injekcijom. Ubojica ljudi prerušen u liječnika, zločin sankcioniran zakonom, sretan osmjeh na licu mrtvaca: ima li išta demonskije? I ako mi ne vjerujete da je riječ o doktoru s kopitom, slobodno ga pitajte. Očaravajuće će se nasmiješiti i reći: Zar ne vidite da me nema?