Srećko JurdanaPredsjednik Srbije Boris Tadić nedavno je - diplomatski rečeno - izazvao pažnju izjavom (u beogradskom tjedniku Vreme) kako bi, sažeto, “bilo loše za odnose s Republikom Hrvatskom da se Gotovina oslobodi zbog nedostatka dokaza”. Referirao se na topničke dnevnike. Ta njegova izjava o Anti Gotovini odmah je s razlogom shva- ćena kao izravan pritisak na Haaški sud i srbijan- sko miješanje u posao te institucije, a u kontek- stu odnosa s Hrvatskom ona je svakako nečuvena eskalacija docirajućeg i arogantnog ponašanja Tadićeve administracije, koje traje već dulje vrijeme. Status Ante Gotovine na Haaškom sudu predsjednika Tadića evidentno zanima mnogo više od statusa masovnoga ubojice Ratka Mladića, koji se godinama komforno “skriva” neg- dje oko Beograda. Gospodin Tadić i njegovi ljudi, u “združenome dejstvovanju” s pojedinim srbi- janskim glasilima, nastupaju prema Hrvatskoj kao da je ona odgovorna za odcjepljenje Koso- va od Srbije, kao da je “povijesno odgovorna” za sve ratove u regiji i njihove posljedice, i kao da je - uostalom - još uvijek u nekakvom političkom savezu sa Srbijom koji je obavezuje na specijalnu uviđavnost prema srbijanskim interesima. Ta fokusiranost Beograda na Zagreb, začinjena obraćanjem s visine, psihološki je fenomen za sebe; u političkom smislu - međutim - temeljito je kontradiktorna, državnički diskriminirajuća, diplomatski uvredljiva i sadržajno apsurdna.

SRBIJANSKE POLITIČKE I POVIJESNE KRIVOTVORINE

Usporedo s Tadićevom “lekcijom o Gotovini” u kojoj je otvoreno intervenirao u autonomiju međunarodnoga pravosuđa i zatražio njegovu osudu u Haagu, iz Srbije je potekao i zahtjev da se u Hrvatskoj vojna operacija “Oluja” prestane sla- viti kao nacionalno-oslobodilački pothvat - Dan domovinske zahvalnosti - jer ona je u biti samo genocidni akt nad Srbima. Srbijanska administracija nije, kako vidimo, sklona samo zanemarivanju činjenice da su Srbija i Hrvatska danas dvije samostalne države s potpuno različitim međunarodnim statusom, nego pokazuje i snažnu tendenci- ju prema krivotvorenju recentne povijesti. U Srbiji se stvara - i emitira - slika da ona devedesetih nije izvela nikakvu agresiju, da je sve što se doga- đalo u Hrvatskoj bio nekakav lokalni “građanski rat” lišen utjecaja srbijanskoga režima, ali zato je “Oluja” jedan grozan zločin za koji Hrvatska mora platiti ogromnu odštetu, i zbog kojeg se mora zaustaviti njezino pristupanje Europskoj uniji. Kao da su realna zbivanja publici nepoznata, kao da Hrvatska i svi drugi na ex-yu prostorima nisu bili izloženi transparentnoj i vrlo brutalnoj srbijanskoj agresiji za vrijeme Miloševića, agresiji koja se na kraju mogla zaustaviti samo NATO- ovim bombardiranjem Srbije, i zbog koje je Srbija u političkoj završnici ostala bez Kosova... Analitiči promatrano, današnje srbijansko krivotvorenje povijesti ima dalekosežnije političke ciljeve: preko ucjenjivanja tim političkim krivotvorinama želi se nekako zaustaviti evidentan razvoj međunarodnoga statusa Hrvatske, kojim Srbija - posljedično - u regiji trenutno ostaje na razini junior partnera, što je u suprotnosti s njezinom tradicionalnom navikom da bude uvaženi hegemonist. U toj propagandnoj strategiji agresivno se nastoje eksploatirati i ultramaligni fenomeni iz II. svjetskog rata, poput logora u Jasenovcu, kao da je sama Srbija na takav tip fenomena bila imuna. Srbija i danas, u Tadićevoj demokraciji, pokušava na međunarodnoj sceni prodati modernu varijantu svoga poznatoga utilitarističkoga falsifikata kako je od pamtivijeka - od Turaka, preko Solunskog fronta, Hitlera i njegovih klijenata, do Miloševića - bila samo žrtva, za razliku od Hrvatske koja je neizlječivi historijski krivac.

“Žika Živac je dežurni krivac, on je rođeni negativac”, pjevao je jedan beogradski samoreklamerski četnik. U proračunato bahatome nastupu prema Hrvatskoj, Boris Tadić odbio se pojaviti na predsjedničkoj inauguraciji Ive Josipovića, zbog činjenice da je na svečanost došao i predsjednik Kosova Fatmir Sejdiu. Kad je o stavu prema Kosovu i njegovu predsjedniku riječ, kod gospodina Tadića nema - međutim - apsolutno nikakve dosljed- nosti. Prema Hrvatskoj će tjerati inat i glumiti uvrijeđenost - kao da bi upravo Hrvatska, prekidanjem svih veza s (američkim vojno-diplomatskim proizvodom) Kosovom, trebala preuzeti dužnost glavne tješiteljice Srbije - no u istom kontekstu neusporedivo je manje arogantan kad se radi o Europskoj uniji i SAD-u. Stipu Mesića svojedobno su oštro napali u Srbiji zbog posjeta Prištini. Nešto ranije u Prištini je bio i slovenski predsjednik Danilo Türk, ali protiv njega nisu prozborili ni riječi. Ni osvrnu- li se nisu na lady Ashton koja je, nakon Beograda, u ime Europske unije posjetila Prištinu. U razdoblju Josipovićeve inauguracije - koju uvrijeđeni Tadić zbog Sejdiua nije htio uveličati nazočnošću - (srbijanski ministar vanjskih poslova) Vuk Jeremić bio je u Washingtonu na molitvenom doručku Baracka Obame, na kojem je bio i predstavnik Kosova. Srbiji njegova pojava - u toj prilici - nimalo nije smetala. Na pamet im nije padalo da zbog Kosova bojkotiraju Obamin ceremonijal. Idemo dalje. Za ožujak o. g. najavljen je u Ljubljani - prema slovenskoj inicijativi - sastanak Europske unije i zemalja zapadnog Balkana, na koji je pozvan i Boris Tadić, a Ljubljana i Bruxelles inzistiraju da dođe i Fatmir Sejdiu. S Tadićeve strane nema nikakvih naznaka da bi se mogao tome usprotiviti, da bi mogao bojkotirati skup i Uniji uputiti “čašu gorkog prijekora”. Ne; njegov kosovski teatar rezerviran je gotovo isključivo za Hrvatsku, na kojoj će demonstrirati “principijelnost” kakva mu u osjetljivijim međunarodnim okolnostima ne pada na pamet. Izazivanje napetosti u odnosima s Hrvatskom za njega je pragmatički važni- je od pitanja Kosova, jer predsjednik Tadić Hrvatsku na regionalnom i europskom planu doživljava u prvo- me redu kao konkurenta, kojeg treba pokušati izoli- rati i kompromitirati. Za međunarodne činioce koje smatra jačima Tadićeva administracija čuva uglađeni- ju stranu svoga janusovskoga lica.

UVREDLJIVE LEKCIJE SRBIJANSKE AMBASADE UZAGREBU

Predsjednika Josipovića gospodin Tadić nedav- no je podvrgnuo tretmanu koji se može ocijeniti kao diplomatska uvreda. Na Josipovićev intervju (u Jutarnjem listu), u kojem je rekao nekoliko stvari o odnosima sa Srbijom, među ostalim i to da Tadićev nedolazak na inauguraciju smatra “iracionalnim potezom, jer pitanje odnosa Srbije i Kosova u cijelosti je izvan hrvatske politike”, prosvjed je uložila srbijanska ambasada u Zagrebu. Upravo se (nitko drugi nego) srbijanska lokalna ambasada, kako vidimo, smatra najpozvanijom da predsjedniku Hrvatske drži lekcije na temu njegovih izjava, i da tu nešto prosvjeduje. Ako je već imao nekakvih primjedbi na Josipovićeve poruke - a ima ih uvijek, kad je riječ o hrvatskoj politici - predsjednik Tadić postupio bi diplomatski pristojno da ih je izrekao osobno, jer radi se o komunikaciji šefova država, umjesto što se sakrio iza sporednoga ambasadorskoga paravana. Sve do svog spomenutog istupa u vezi s generalom Gotovinom predsjednik Tadić u javnosti je zapravo djelovao kao smireniji ili prikriveniji propagator politike konfrontacije s Hrvatskom. Njegov frontman bio je (ministar vanjskih poslova) Vuk Jeremić, koji nije propuštao priliku da se o Hrvatskoj izrazi na radikalne, napadačke i pogrdne načine. Jeremić je školovani politički yuppie iz privilegirane režimske obitelji, koji po svijetu prodaje srpsko pravedništvo, i usput procjenjuje da mu antihrvatski istupi u Srbiji stvaraju ugled. To više, možda, što po majci vuče bošnjačko porijeklo; pradjed mu je bihaćki beg Nurija Pozderac, koji se - kad je došlo vrijeme - etablirao kod Broza, čuveni komunisti Hakija i Hamdija (Pozderac) braća su Jeremićeve bake. Velikosrpski radikalizam, kao i svaki drugi, često ima neke skrivene proturječne genetičke korijene.

SRBIJANSKI IZVOZ ORGANIZIRANOG KRIMINALA

Srbijanska politika nastoji na jednoj strani potencirati političko značenje i funkciju svoje protutužbe na Međunarodnom sudu pravde zbog “genocida nad Srbima u Hrvatskoj”, iako bi se te uzajamne tužbe - realno - trebale zaboraviti. Hrvatska je svoju podnijela u razdoblju Miloševićeva režima, kad su vladale druge okolnosti. Na drugoj strani, pojedini srbijanski glasnogovornici demokracije poput Vuka Draškovića nastoje konstruirati nekakvo “novo jugoslavenstvo”, zasnovano na navodno neraskidivim psihološkim vezama između Srbije i Hrvatske. I u hrvatskim medijima često se javljaju pojedini pejorativni likovi koji agresivno zagovaraju te teze, često iz konkretnih osobnih interesa. U nedavnom televizijskom dijalogu (hrvatski ministar vanjskih poslova) Gordan Jandroković korektno je replicirao gospodinu Draškoviću, da su Srbija i Hrvatska danas zasebne države, s potpuno različitim međunarodnim statusima. Tradicionalističke veze ne igraju u tom kontekstu nekakvu veliku političku ulogu. Hrvatska je članica NATO-a, koja će uskoro ući u Europsku uniju, i nema nikakvoga razloga - ni ekonomskog, ni psihološkog - da u bilateralnim odnosima pokazuje razumijevanje prema srbijanskim pritiscima. Osnovno što - u liberaliziranim odnosima - iz Srbije danas dolazi u Hrvatsku, to je organizirani kriminal, što se pokazalo na primjeru pljačke Splitske banke i, u posebno brutalnoj formi, na primjeru ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića. Kad uđe u EU, Hrvatska će priključenje Srbije svakako uvjetovati izručenjem Mladića i Hadžića Haagu, i podržat će stav Unije da Srbija može ući samo u svojim današnjim granicama. Njegujući koncilijantni nastup prema Srbiji, ni predsjednik Josipović ne će zanemariti te kategoričke imperative koji proizlaze iz definiranoga stava međunarodne zajednice prema Balkanu.