Damir NovotnyGrčka vlada je u proteklom desetljeću intenzivno ulagala u infrastrukturne objekte i ohrabrivala nisko produktivna ulaganja privatnog sektora u nekretnine, zanemarivši ulaganja u industrijskom sektoru. Ekonomski rast i održavanje visoke razine javne i privatne potrošnje nije bilo moguće temeljiti samo na sektoru usluga (turizam) ili nekretninskom sektoru. I Španjolska je uživala u valu inozemnih ulaganja u nekretnine na mediteranskoj obali, ponajviše njemačkih i britanskih investitora, a vlada se usmjeravala na potrošnju ne mareći za gubitak konkurentnih sposobnosti španjolskih poduzeća. I u Hrvatskoj su prevladavale javne investicije u fizičku infrastrukturu, porezni sustav je podržavao ekspanziju privatne potrošnje i ulaganja u nekretnine, a javnim financijama je glavni cilj bio prikupljanje prihoda za sve veće investicijske apetite i apetite potrošnje u kratkom roku.

POREZNE POLITIKE SU BILE ISKLJUČIVO U FUNKCIJI OVAKVOG CILJA, što nije u skladu s najboljom europskom praksom koja nacionalnim vladama ostavlja slobodu oblikovanja i vođenja lokalnih poreznih i proračunskih politika, uz kriterije Kopenhagena kao jedino ograničenje. Većina starih članica EU (osim Grčke, Španjolske, Portugala i Irske) uspješno se koristila instrumentima poreznih politika u jačanju konkurentske sposobnosti domaćih poduzeća i jačanja domaće ponude industrijskih proizvoda i suvremenih usluga. Može se govoriti i o opasnosti od rastućih deficita javnih financija kao posljedice fiskalnih intervencija, ali tim je rizicima neusporedivo lakše upravljati nego rizicima koje donose predimenzionirane javne i privatne investicije u niskoproduktivnim gospodarskim sektorima. Ako se želi izbjeći grčki slučaj, hrvatska vlada mora bez odgađanja, još prije ljetne stanke, razviti novi pristup upravljanja javnim financijama i pripremiti sveobuhvatnu poreznu reformu. Hrvatski fiskus se mora modernizirati. Dosadašnji otomanski pristup prikupljanja poreza i političke arbitraže u preraspodjeli prikupljenih poreznih prihoda sveo je ulogu Ministarstva financija na trezorsku funkciju. U modernim ekonomijama, posebno unutar EU, porezni i fiskalni sustav nije samo usredotočen na osiguravanje novca za potrebe javnog sektora (troškova, investicija i socijalnih politika), nego je prije svega postao moćan instrument vladinih ekonomskih politika. Početna pretpostavka reforme hrvatskog sustava upravljanja javnim financijama je uspostava jasne crte razgraničenja između socijalne funkcije državnog proračuna od ekonomskopolitičke funkcije. Osim prekomjernih infrastrukturnih, glavni pokretač rasta proračunskih rashoda u proteklih desetak godina bio je snažan rast direktnih ili indirektnih transfera prema određenim socijalnim skupinama. Danas vidimo da primjerice vrlo visoki transferi prema poljoprivrednim kućanstvima nisu doveli do značajnijeg rasta poljoprivredne proizvodnje. Ovaj se segment proračunskih politika vrlo teško može nazvati konzistentnim agrarnim politikama jer nije povećao konkurentnost poljoprivrednih proizvođača. Isto tako se može postaviti pitanje učinkovitosti subvencioniranja brodograđevne industrije, nacionalnog zračnog prijevoznika ili Hrvatskih željeznica. Suvremene fiskalne intervencije ne temelje se na subvencioniranju troškova nego na povećavanju dohodaka kućanstava (strana potražnje) i jačanju konkurentske sposobnosti poduzeća (strana ponude). U tom smislu je potrebno iz temelja preoblikovati pristup upravljanju proračunskim politikama.

NUŽNA JE, MEĐUTIM, I POREZNA REFORMA. Hrvatskim poreznim sustavom dominiraju posredni porezi na potrošnju (PDV i trošarine). Uvođenjem nižih stopa PDV-a (primjerice, na hranu i lokalne usluge) može se upravljati razinom potrošnje kućanstava, odnosno održavanjem potražnje za lokalnim proizvodima i uslugama. Hrvatska je uz Dansku jedina zemlja u Europi koja ima jedinstvenu stopu PDV-a. Iako se već godinama govori o uvođenju imovinskih poreza, pod pritiskom opsjednutosti biračkog tijela ulaganjima u nekretnine političke elite su tu odluku uporno odgađale. Imovinske ad valorem poreze (dakle koji vrijednost imovine uzimaju kao bazu oporezivanja) imaju sve europske zemlje. Susjedna Bosna i Hercegovina također je nedavno uvela poreze na imovinu.

TA VRSTA IZRAVNIH POREZA NE SAMO DA IMA OBILJEŽJE socijalne pravednosti, jer više poreza plaćaju oni porezni obveznici koji posjeduju vredniju imovinu, nego ima i izražene ekonomsko- političke karakteristike. Porezima na neproduktivne nekretnine obeshrabruje se ulaganje kućanstava u ove oblike imovine i nacionalna štednja usmjerava prema ulaganjima u produktivnije gospodarske sektore. Porezima na pokretnu imovinu, poput automobila, može se ohladiti domaća potražnja za trajnim potrošnim dobrima. Možemo se prisjetiti velikog vala uvoza automobila (i traktora) visokih vrijednosti u proteklim godinama koji je utjecao na produbljivanje deficita na vanjskotrgovinskom računu, ali je i potrošio velik dio domaće štednje. Progresivni godišnji porezi na osobna vozila tako su značajni i stabilni porezni prihodi u većini europskih zemalja, ali ne i u Hrvatskoj. Porezni sustav je, dakle, potrebno reformirati. Ulaskom u punopravno članstvo u Europskoj uniji, pa kasnije u monetarnu uniju, porezni i fiskalni sustav će ostati jedini instrumenti ekonomskih politika koji će biti na raspolaganju hrvatskoj vladi. Razumije se da je pri tome nužno osposobiti Ministarstvo financija da se tim instrumentarijem učinkovito koristi u cilju poticanja ekonomskih aktivnosti, gospodarskog rasta i otvaranja novih radnih mjesta.