Objavljeno u Nacionalu br. 746, 2010-03-02

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Stručnjaci za smrt

Mogućnost potpomognutog samoubojstva pomaže i zdravima. Lakše je čovjeku živjeti kad zna da će mu u trenucima neizdržljivih bolova netko olakšati muke, kad postoji izlaz iz patnje i kad smo svjesni da nas podržava mnogo ljudi koji se time i profesionalno bave

Zoran FerićZoran FerićNajefikasniji lijek protiv bolova je smrt. Prije deset godina komentirao sam legalizaciju eutanazije u Nizozemskoj. Učinilo mi se da bi se turističke navike u svijetu mogle ozbiljno promijeniti. Uz lake droge i prostituciju, tada je ondje legalizirana i smrt. Učinilo mi se da bi osim erotskog i narkoturizma u Nizozemskoj mogao procvjetati i „nekroturizam“, jedino turističko putovanje za koje se karta kupuje u jednom smjeru. Ma koliko se ta ideja prije deset godina činila bizarnom, bilo je jasno da će se dogoditi nešto slično. Umjesto u Nizozemskoj nekroturizam se razvija u Švicarskoj, zemlji iz koje nam stižu lijekovi, čokolada i satovi.


NIJE MOŽDA ČUDNO ŠTO LJUDI SA SVIH KONTINENATA, kojima vrijeme neumoljivo istječe, dolaze umrijeti u zemlju koja proizvodi satove. Ironija se ponekad ugnijezdi na najčudnijim mjestima. Sve mi je to opet palo na pamet prošle subote, kad su Jutarnji i Večernji list donijeli članke o švicarskoj klinici Dignitas, u kojoj ljudi sa svih strana svijeta traže spas od teških muka što ih uzrokuju karcinomi, distrofije i drugi neizlječivi poremećaji. Povod za te članke bilo je pisanje britanskog Guardiana o toj klinici i o ljudima koji su onamo došli umrijeti. Rečeno je da i troje hrvatskih građana ondje čeka smrt, što je kod nas odmah izazvalo priličan interes. Naravno, i polemike. Međutim, prije deset godina Nizozemska je bila jedina zemlja koja je dopustila ubojstvo iz milosrđa, a danas eutanazija ili potpomognuto samoubojstvo postaju legalni u sve više zemalja, a broj korisnika usluga klinika sličnih švicarskom Dignitasu također raste. Slično bismo uskoro trebali očekivati i u Hrvatskoj.

PITANJE U OVOM TRENUTKU NIJE: “Eutanazija - da ili ne?“, nego kako bismo se trebali suočiti s tim problemom kad se ozbiljno pojavi pred našim vratima. Problem je u tome što nam je već sada jasno da će svaka javna rasprava u konačnici biti neučinkovita jer su stavovi protivnika i pobornika eutanazije teško pomirljivi i zato što u svakoj javnoj raspravi u jednom trenutku sve postaje važnije od ljudi koji pate. Teško bolesni pacijenti, pacijenti u bolovima, oni kojima odumiru mišići, oni koji se polagano guše i, uostalom, svi oni koji trebaju eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo, trebali bi biti u centru svake javne rasprave. Oni to obično nisu. Nisu u prvom redu zato što većina ljudi nema doticaja s bolesnicima u terminalnoj fazi karcinoma ili neke druge neizlječive bolesti, pa zauzimaju strane isključivo ovisno o ideološkim predznacima ili nekom trenutnom osjećaju za političku ravnotežu. Odnosi snaga u političkom životu neke zemlje znače puno više nego izjave liječnika i etičara. U Italiji, kad se rasplamsala polemika o problemu potpomognute smrti, Berlusconi je oštrim stavom protiv eutanazije zapravo kupovao podršku Katoličke crkve koja mu je prilično zamjerila seksualne skandale i orgijanje u vili na Sardiniji.

ZAKONSKI PRIJEDLOZI U TAKVIM SLUČAJEVIMA SU LOŠI, kompromiserski i nedorečeni. Možemo samo zamisliti koliko bi političara u nas svoj stav iskoristilo za predizbornu potporu Crkve. Svaka javna rasprava o eutanaziji trebala bi se više temeljiti na iskustvima liječnika i ustanova koje to već čine. Najbolji argumenti za dostojanstvenu smrt su iskustva onih koji su samovoljno otišli, ali su prije toga intenzivno razgovarali s liječnicima, psihijatrima i etičarima. Čim se u javnosti počnemo razbacivati načelnim argumentima i pravom na život svakog Božjeg bića, udaljavamo se od pojedinca koji pati. Većina ljudi ne može biti u koži teško bolesnoga pacijenta, ne može osjetiti bolove koje uzrokuju metastaze raka kostiju ili probavnih organa, ali može tim pacijentima vjerovati. Pa ako im povjerujemo, vjerojatnije je da ćemo podupirati mogućnost potpomognutog samoubojstva. Jer i to je pomaganje. Uz ovako razvijenu medicinu i tehnologiju zaista nije potrebno da bilo koje ljudsko biće čeka smrt u nezamislivim mukama. Osobito kad smo sigurni da lijeka nema i da su milijuni pacijenata s istom dijagnozom umrli na isti način. Eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo neki smatraju zločinom. Tako je i u našem zakonu, a kazna može biti od 1 do 8 godina zatvora. Meni se zapravo čini da je zločin upravo suprotno: dopustiti da uza sva naša sredstva i medicinske spoznaje ljudsko biće pati i sekundu dulje nego što bi trebalo.

ZLOČIN JE OSTAVITI I UMJETNO PRODUŽAVATI ŽIVOT U BOLOVIMA, a ne ga humano skratiti. Zločin je zbog apstraktnih uvjerenja i neznanja ostavljati konkretne ljude u teškim mukama. Svi mi pamtimo kad nam zubarska bušilica dotakne živac, kad se udarimo u potkoljenicu, ili imamo tešku upalu uha. Imamo iskustvo koliko u teškim bolovima traje jedan sat, ili jedna minuta, ili nekoliko sekundi. Zamislimo sada takvu tešku bol koja traje satima, danima i tjednima, a pri tome znamo da izlaza nema i da je jedini lijek smrt. Neki od nas, nažalost, pamte i jauke bliskih osoba, trzanje i buncanje osobe koja pod morfijem grize vlastitu ruku. Svako takvo iskustvo ozbiljno nas približava odluci da se izjasnimo za potpomognuto samoubojstvo. To su najozbiljniji argumenti kad se radi o bolesnima. Međutim, mogućnost potpomognutog samoubojstva pomaže i zdravima. Lakše je čovjeku živjeti kad zna da će mu u trenucima neizdržljivih bolova netko olakšati muke, lakše je živjeti kad postoji izlaz iz patnje i, pogotovo, kad smo svjesni da nas u takvoj odluci podržava mnogo ljudi koji se time i profesionalno bave. Svoje cijevi i pipe prepuštamo profesionalcima, vodoinstalaterima, automobil vozimo u servis, a zube popravljamo kod stomatologa. Utješna je spoznaje da nekog stručnjaka imamo i za vlastitu smrt. To se, naravno, nikada ne mora dogoditi, životinjski bolovi ne zapadaju svakoga i mnogi će koji se osiguraju u klinici Dignitas umrijeti sasvim blagom smrću. I to nakon što su ljepše i sigurnije živjeli, nego da takve mogućnosti nije bilo.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika