27-GODIŠNJA KORČULANKA već je radila kao dramaturginja i asistentica redatelja u splitskom HNK, ZeKaeM-u, Teatru &TD, te na hit predstavi Teatra Exit 'Kako misliš mene nema'Recesija ima sretan kraj. I po svoj prilici bit će nagrađena dugim i srčanim aplauzom. Barem kad je riječ o najnovijoj predstavi nastaloj u suradnji KUFER-a i Teatra EXIT, autorice i redateljice Olje Lozice. Riječ je o predstavi “Reces i ja” koje je premijera najavljena za 28. veljače, a prije nego što će objasniti kako u imenu predstave postoji nešto više od puke igre riječima, 27-godišnja dramaturginja pojasnila je kako i zašto je prenijela recesiju na kazališnu pozornicu: “Svi smo neprestano bombardirani recesijom, od jutra do navečer barem deset puta čujem tu riječ, stoga sam počela razmišljati kako tu 'zlokobnu' riječ pretvoriti u kazališni materijal. Sama predstava temeljena je na dramskom predlošku u kojem ne postoji jedna linija radnje. To je drama sastavljena od nekoliko različitih emocionalnih i intimnih priča koje se međusobno isprepleću tijekom jednog kišnog dana u Zagrebu.

Među ostalim tu je – dvoje mladih ljudi koji prolaze krizu izlaska iz narko-ovisnosti, samohrana majka koja nije u stanju uspostaviti komunikaciju s vlastitom kćeri te djed i baka koji su na rubu egzistencije. U predstavi postoji i pričica koja je temeljena na stvarnom slučaju u kojem je djevojčica u srednjoj školi dobila domaću zadaću iz hrvatskog jezika s temom što je recesija. Tu se pak nameće igra riječi Reces i ja - jer reces je otpusna molitva na kraju mise koja bi trebala donijeti mir. Molitva koja bi nas željela vratiti razmišljanju o ljudima kojima smo svakodnevno okruženi." Autorica k tome dodaje i da je recesija u njenoj predstavi okrenuta naopačke, da je kraj optimističan, te pojašnjava: “Komad se bavi ljudima koji pod pritiskom problema zbog nedostatka novca zaboravljaju osnovne stvari, a to su ljudski odnosi. Zato u imenu i postoji igra riječi jer idemo na prokazivanje recesije kao nečeg što je prolazno. Ta recesija će ipak proći a ljudi će ostati.” “Reces i ja” je drugi Lozičin redateljski angažman, a i u prethodnoj predstavi koju je 2007. režirala u Teatru &TD, nazvanoj “Gdje je nestao Božo B?”, mnogi su pronašli igru riječi, točnije aluziju na ministra kulture Božu Biškupića.

No ona to demantira: “To je doista puno ljudi mislilo, ali ime uopće nije imalo takvu konotaciju. U središtu predstave bio je imaginarni lik po imenu Božo Bauer. Njegov 'lik i djelo' poslužili su za intimne ispovijedi glumica. Te njihove ispovijedi nisu imale nikakve veze s dnevnopolitičkom scenom.” S obzirom na to da svoje prvo u cijelosti autorsko i redateljsko djelo postavlja u Teatru EXIT koji se nižući hit predstave prometnuo u svojevrstan fenomen, te je jedino kazalište u Hrvatskoj za čije su predstave ulaznice rasprodane mjesecima unaprijed, pitali smo Olju Lozicu osjeća li pritisak velikih očekivanja, na što je rekla: “Pritisak te vrste ne osjećam prije svega zbog podrške ravnatelja EXIT-a Matka Raguža koji je svjestan da to kazalište ima izgrađen profil publike koja ima velika očekivanja pogotovo što se tiče glumačkog umijeća. U tom smislu se ne bojim jer radim s petero sjajnih mladih glumaca, to su: Ivana Krizmanić, Igor Kovač, Nika Mišković, Zoran Pribičević i Aleksandra Stojaković. Ako predstava ne dopre do publike, to će ići isključivo na moja leđa.”

PREDSTAVA 'LIBAR O' LIBRA MARKA UVODIĆA SPLIĆANINA' na Splitskom ljetu 2007. godine bilo je Olji Lozici prvo iskustvo rada s velikim ansamblom, za tu je predstavu umjesto adaptacije predloška napisala novi tekst“Reces i ja” je, kako ističe autorica, umnogome drukčija od predstava koje je publika navikla gledati u Exitu: “Prvi šok će doživjeti kad vide da postoji scenografija, jer ovdje su predstave doista bazirane na glumačkom umijeću s minimalnom scenografijom, a mi imamo čak i jedan zid visok četiri metra na sceni, imamo puno kostima i puno sitnih rekvizita.” No govoreći o strahovima s kojima se suočava nekoliko dana uoči premijere, Olja Lozica se dotiče i kazališne kritike te kaže: “Svi mi koji se bavimo kreativnim radom ponašamo se kao mala djeca i treba nam podrška. Naravno da ne bih voljela da kritika bude loša i ne mogu reći da me baš briga za kritiku, no važnije mi je kako će publika prihvatiti predstavu. Ne bih se čudila da od stručne kritike dobijemo šamar jer kod nas je to čest slučaj, teško je i komplicirano kod nas probiti si put za kreativni rad.” Olja Lozica diplomirala je 2006. godine dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a već je na početku studija počela asistirati redateljici i profesorici Ivici Boban.

Na Dubrovačkim ljetnim igrama 2001. asistirala joj je na predstavi “Četvrta sestra”. Otad je kao dramaturginja radila u velikim kazališnim kućama: u ZKM-u s Reneom Medvešekom na predstavi “Vrata do...”, na “Velikoj magiji” u splitskom HNK, u Teatru &TD i na Splitskom ljetu. O problemima s kojima se susretala tijekom studija i vlastitom probitku na kazališnoj sceni kaže: “Dosta je nezahvalna pozicija za mladog čovjeka biti diplomirani dramaturg. Školujete se za dramaturga a od vas se očekuje da budete i dramski pisac. U pravilu se sve svodi na to kako se netko sam izgradi. Mene je jako rano počeo zanimati rad s glumcima pa sam samoinicijativno pristupila Ivici Boban i pitala je mogu li sudjelovati u njenom radu.” Iako, kako kaže, sama nije zainteresirana raditi predstave koje bi bile društveno-politički provokativne, govoreći o autorima i predstavama koje smatra dobrima, Lozica ističe Olivera Frljića i njegovu predstavu “Turbo folk”, te dodaje: “Jako poštujem Sašu Anočića i bilo koju njegovu predstavu bih išla pogledati, također jako cijenim Kseniju Zec kao autoricu, sviđa mi se kako rade Anica Tomić i Jelena Kovačić, njihova predstava ‘Oprostite, mogu li vam ispričati?’ u ZKM-u je odlična.

S Reneom Medvešekom bih se upustila u bilo koji kazališni projekt jer njega iznimno cijenim kao redatelja, ali još više kao čovjeka. S njim je svaki kreativni rad nevjerojatna avantura.” No Olja Lozica se već susretala i s drukčijim situacijama, točnije 2007. na Splitskom ljetu radila je kao dramaturginja na tekstu koji joj se nije sviđao. Riječ je o predstavi “Libar o’ libra Marka Uvodića Splićanina”, o čemu danas kaže: “Na Splitskom ljetu se od mene očekivala adaptacija priča Marka Uvodića o Splitu 30-ih godina 20. stoljeća. Nisu mi se sviđala očekivanja oko toga kakva bi to adaptacija trebala biti. Dobra stvar je bila što je Goran Golovko u cijelosti ispoštovao moj odmak od svih stereotipa u tom tekstu pa se to na kraju pretvorilo novi tekst. Uzela sam motive iz predloška, ali sam odlučila pokušati porušiti sve predrasude i prvoloptaški humor koji je postojao u tekstu. Tip humora baziran na ismijavanju stereotipa nije mi blizak. Osim toga, mislim da smo dovoljno preplavljeni takvom vrstom 'duhovitosti' na televiziji, svakodnevno – počevši od sitcomova do hibridnih-sapunica.”

'Münchhausen'Olja Lozica je Korčulanka, ističe da dolazi iz velike obitelji za koju je iznimno vezana tako da joj je početak studija u Zagrebu u kojem nije nikoga poznavala bio popriličan šok. Tijekom prve dvije godine studija Olja Lozica je živjela u studentskom domu gdje je stekla prijatelje koji, kako sama kaže, nemaju nikakve veze s kazalištem i s kojima je i danas jako bliska. Govoreći o svom krugu prijatelja i generaciji koja bi upravo sad trebala biti u strelovitom usponu, Lozica iz prve ruke opisuje grubu stvarnost riječima: “Mladi ljudi generalno jako teško žive. I ja se snalazim, od situacije do situacije. Grozno je kad se nađete u situaciji da s 27 godina razmišljate o tome hoćete li nazvati roditelje da vam posude za stanarinu. To je užasno. Ali ima i ljudi koji završe neke studije s kojima bi se očekivalo da će se mnogo brže snaći u životu, jer su to zvanja koja su uvijek potrebna, pa su i oni u istoj situaciji. Recesija nas je sve udarila po džepu, ali i po glavi. Ali ima nešto u i tome da ljudi tada postanu još kreativniji. Grozno je to, ali u najvećim nedaćama se ljudi vrate sebi i postanu dječje kreativni. Maloj djeci je dovoljno malo zemlje i vode da naprave kolač, a da imaju petsto igračaka u vrtu, ne bi znala što će. Nužno se u teškim situacijama, u neimaštini i siromaštvu okrenete više ljudima i počnete više cijeniti odnose.”

Odnosi koje Lozica ističe kao najvažnije u svom životu su oni s obitelji. “Ne mogu zamisliti da sam negdje bačena na drugi kraj svijeta pa da obitelj ne viđam mjesecima. To više što vidim da ima jako mnogo ljudi koji nemaju takve obitelji”, govori i prisjeća se odrastanja na Korčuli: “Ako ste pravi Korčulanin, onda vas obavezno bacaju u bazen s tri godine i morate obavezno biti član KPK, što je super jer imate taj sportski dio odrastanja. A imate i kulturno-umjetničko društvo Moreška. Dakle morate naučiti svirati neki instrument, morate plesati u folkloru i to je odlično. Ta društva svako malo idu na neka putovanja, tako da još kao dijete počnete često putovati, i to uvijek u nekim družinama. To je jako utjecalo na moj današnji način rada jer volim biti okružena ljudima i nisam profil čovjeka koji bi sjedio doma i pisao, meni za pisanje treba grupa ljudi.” Znači li to da za Lozicu zbog povezanosti s obitelji inozemna karijera ne dolazi u obzir? Odgovara kako trenutačno nema potrebu za inozemstvom, ali i dodaje: “Nikad ne reci nikad. Doduše, ima puno mladih ljudi koji misle da su stvari negdje drugdje, vani - bolje. Po meni je to stvar manjeg otpora. Dakako da su negdje stvari možda lakše i jednostavnije kad je riječ o mojoj profesiji, ali ako ja neću pokušati nešto promijeniti ovdje, ne znam tko drugi hoće. Za to treba imati vremena i strpljenja. Ljudi su jako nestrpljivi i sve bi htjeli preko noći. Treba raditi na promjeni stava i odnosa prema vrijednostima i interesima. Besmisleno je da pričam što sve ne valja ako neću svojim primjerom pokazati kako se može bolje. Treba preuzeti svoj dio odgovornosti.”

Iako ostavlja dojam osobe lišene taštine koja je inače sastavni dio kazališnog svijeta, Olja Lozica za sebe naprotiv kaže: “Ne možete se baviti ovim poslom a da niste tašti. Pitanje je samo kako ta taština funkcionira. I ne mora njen rezultat nužno biti negativan. Često u šali znam reći da je majka Tereza spadala u kategoriju najtaštijih osoba. U tolikoj potrebi za dobrotom i dijeljenjem ljubavi mora biti nešto tašto, jer ako iz toga dobivam neku satisfakciju i ako se mogu osjećati dobro samo ako se ljudi oko mene osjećaju dobro, onda je tu ego posrijedi.” Nakon premijere predstave “Reces i ja” Olju Lozicu očekuje novi projekt u KNAPP-u, zatim na Splitskom ljetu te najesen nova suradnja s Reneom Medvešekom u ZKM-u, no dva dana prije premijere ističe da još o tim projektima ne razmišlja, te dodaje: “Nakon godine dana rada na procesu koji nas je doveo do predstave ‘Reces i ja’, teško mi je i zamisliti dan u kojem se nećemo naći na probi.”