Goran MarićNiz kritičkih rečenica, koje je na račun Željka Rohatinskog prije nekoliko dana slavodobitno izlanuo HDZ-ov saborski zastupnik Goran Marić, ne računajući pritom na posljedice ogriješenja o strogi stranački statut koji zabranjuje da se priča ono što se osobno misli, obilo mu se ovaj puta debelo o glavu, do te razine da ga se stranački prvoborci poput Andrije Hebranga i (neizravno) Jadranke Kosor sada odriču preko novina.

Premda ovdje možemo nabrajati koje sve pouke HDZ-ovi partijski trudbenici mogu izvući iz priče o Goranovu profesionalnom sunovratu - poput sumornog zaključka da je ipak pametno slušati sve što ti naloži Andrija Hebrang ili njegov mobitel - ovdje se ipak vrijedi zaustaviti na nesretnom Mariću, čovjeku koji očigledno nije naučio lekciju famiglie koja mu sada okreće leđa.

Naime, u ožujku 2008. godine, kada Sanader još nije bio svjestan da će njegov način vođenja ove države pospješiti kolektivu kapitulaciju izvršne vlasti nakon dolaska svjetske ekonomske krize, Goran je Marić imao zamijećen javni istup. Iz iste saborske klupice, odakle i danas traži pravo na prezentiranje svoje ekspertize, ovaj je HDZ-ov ekonomist sasuo bujicu profesionalnih uvreda na račun izvjesnog Željka Rohatinskog. Osvrćući se na polugodišnje izvješće HNB-a za 2007. godinu, Marić je eksplicitno optužio središnju banku za 'održavanje precijenjene kune i pogodovanje uvoznim lobijima, čime izvoznike i hrvatsko gospodarstvo gura u nepovoljan položaj'.

To je odmah u javnosti protumačeno kao izravan napad na guvernera i na njegovu politiku vođenja HNB-a. Rohatinski je nešto kasnije proglašen najboljim svjetskim guvernerom, a ubrzo nakon Marićevih oštrih kritika na račun njegovog rada, iz nekog se razloga počela mijenjati i retorika na vrhu izvršne vlasti; premijer Ivo Sanader u svakom je javnom istupu počeo braniti Rohatinskog i njegovu tečajnu politiku, a autor famoznih i aktualnih SMS poruka Andrija Hebrang, osim što se tada ogradio od Marićeva istupa, ustvrdio je kako 'je HDZ velika stranka u kojoj svatko ima pravo na svoje mišljenje i u HDZ-u nema cenzure kao u SDP-u'.

Uz to, posebno je upečatljiva tadašnja Hebrangova izjava kako se ' može reći da je Marić govorio u svoje ime, ali i uime određene interesne skupine'. To mu je naime i u današnjem blaćenju partijskog druga Marića glavna deviza.

Ipak, tri mjeseca nakon prvog 'krivog istupa', Marić je u potpunosti doveden na istinski stranački kurs, sa kojeg je iz zasad nepoznatih razloga nakratko odlutao. Naime, u lipnju 2008., Marić je za isto HNB-ovo izvješće kazao slijedeće: "Izvješće HNB-a za 2007. godinu je dobro i iscrpno te su u toj instituciji uvažene sve do jedne sugestije izrečene u Saboru'.

Pouka ove priče je da Marić nije učio na svojim greškama, odnosno nije slušao i ponavljao gradivo usvojeno na zatvorenim stranačkim sjednicama, iako mu je za razliku od tipova poput Branimira Glavaša HDZ pružio drugu priliku da se iskupi pred stranačkim vodstvom.

Stoga se postavlja ključno pitanje, hoće li Marić, kao i one davne 2008. dočekati trenutak da sa saborske klupice opet počne hvaliti lik i djelo Željka Rohatinskog, nakon što se prije koji dan slavodobitno istovario na njegovu poslovnu strategiju i pripadajuće dugoročne planove.