Zoran FerićHrvatska je dobila prvu presudu za seksualno zlostavljanje na radnom mjestu, povredu dostojanstva i prava na rad, mobbing. Bivši šef jedne hrvatske tvrtke osuđen je na šest mjeseci jer je tri godine verbalno zlostavljao jednu zaposlenicu, a domar u toj tvrtki dobio je četiri mjeseca jer je drugu zaposlenicu na radnome mjestu uhvatio za grudi.

Presudu su pozdravile udruge za ženska prava, Sindikat i udruga za sprečavanje mobbinga, a odvjetnik Julije Baljak rekao je da je ovo važna presuda za radno pravo u Hrvatskoj i da će stvoriti uvjete da se i kod nas donese zakon o seksualnom uznemiravanju. Ovom presudom približili smo se europskoj praksi, ali ona kasni barem desetak godina. Seksualno zlostavljanje na poslu i mobbing postali su aktualni kad je hrvatska privreda ušla u divlji tranzicijski kapitalizam.

Radnici nisu bili zaštićeni nikako, a u pojedinim privatnim poduzećima uopće nije bilo sindikalnog organiziranja jer to vlasnici nisu dopuštali. U uslužnim djelatnostima žene su bile naročito ugrožene. Bilo je normalno da gazda birtije pljesne po guzici mladu konobaricu, kojoj je prije toga savjetovao da se izazovno oblači kako bi privukla što više gostiju. Poslije ovakve presude taj će se gospodin naći u dilemi: pošlatati malo mladog mesa ili šest mjeseci bukse gdje će netko drugi, možda, šlatati njega. Suočit će se s tim da postaje kažnjivo ono što je nekažnjeno činio trideset godina. Možda će i proklinjati svoju kletu sudbu što se rodio baš u vrijeme kad su komunjare i lezboboljševici počeli po sudovima progoniti nedužan svijet radi nevinih „šala".

Pričat će takva gospoda po našim provincijama kako je neki čovjek u Zadru dobio šest mjeseci, a samo je jednoj „k..." dobacio par prostih riječi. Pojedince bi zbog takvoga djela trebala tužiti čitava ženska polovica njihovih mjesta. Sa seksualnim mobingom isti je problem kao i s korupcijom na nižim razinama: ljudi su navikli tako funkcionirati. Bezobrazni i moćni muškarci lascivnim šalama i bezobraznim prstima pokazivali su moć i muškost, a žene su se branile lukavošću i sklanjale im se s puta. Najčešće su šutjele i trpjele. A onda je ustaljene odnose poremetio neki „novi duh", kojemu je javna sablazan primiti mito, kao što je odjednom postalo bezobrazno klepit po guzici susjedovu malu koju znaš otkad se rodila. Velika Europa počela se miješati u naše male odnose. Tako se povodom prve presude za seksualni mobbing podijelila i javnost. Na jednoj strani su oni koji misle da su optužbe za mobbing glupa izmišljotina Zapada i da je buđenje takve prakse u Hrvatskoj provincijsko imitiranje svega što dolazi iz razvijenijih zemalja. A socijalno osjetljiviji ljudi svjesni su da je mobbinga bilo oduvijek, samo što se nije tako zvao, da ga je prije bilo neusporedivo više i da bi bilo logično da ga sutra bude manje.

LJUDSKA SE DRUŠTVA IPAK KREĆU, slobode i prava ljudi sve su veća, ljude se i zakonski sve više uvažava. Ljudi koji rade nekoć su bili „oruđe koje govori", danas su zaposlenici i ne smiješ ih pitati za boju gaća. Ima, naravno, onih koji su nostalgični za robovlasničkim društvima, ali oni su ipak u manjini. Suđenje za seksualno zlostavljanje na poslu u svakom je slučaju napredak. Štoviše, donošenje takvoga zakona kod nas bi bilo možda i važnije nego u uređenim ekonomijama i zapadnom kapitalizmu. Tranzicijski kapitalizam, koji je imao i neke elementa kapitalizma 19. stoljeća, samovolju, nesmiljeno iskorištavanje radnika i besramno bogaćenja na račun većeg dijela zaposlenih, bio je za radnike u svakome pogledu teži nego zaposlenim ljudima na Zapadu. Radnik je kod nas u radnom sporu protiv sebe imao svoju kompaniju (često u stranom vlasništvu), potkupljeno sudstvo, potplaćenu policiju i korumpiranu politiku. Živjeli smo i još uvijek živimo u društvu u kojemu se jaki znaju i mogu obraniti. Slabima treba zakon. Priče hrvatskih uposlenika koje su na poslu verbalno zlostavljali, pokazuje s kakvim se sve problemima mora suočiti osoba koja više ne može trpjeti zlostavljanje. Protiv sebe imaju veliku kompaniju kojoj nije u interesu da se optužbe za seksualni mobbing dokažu jer postoji mogućnost da žrtva zatraži odštetu. Veliki novac u stanju je angažirati i velike odvjetnike, ljude s odličnim vezama po sudovima i na policiji. Jednu uposlenicu je čak uhapsila i policija nakon što je pretresla njen stan u potrazi za mobitelom s kojeg je netko slao prijeteće poruke njenom zlostavljaču. Nije mogla naći drugi posao jer je bila obilježena, kao što su to i „zviždači": ni jedna firma ih neće.

NITKO OD POSLODAVACA ne želi zaposliti osobu koja je jednom bila protiv svoje kompanije. Osim toga, žrtva seksualnog mobbinga treba dokazati da je uistinu žrtva i svojoj okolini. Iskustva zlostavljanih radnika koji su se pobunili jako su loša, odjednom im je jasno da je čitav sustav protiv nje. Poremetili su stoljetni mir dominacije i zlostavljanja i ljudi su ih počeli gledati kao neprijatelja. To je stara priča. Svakoga tko čini nešto novo ili neuobičajeno provincijalna sredina će odbaciti ili osuditi. Ili reći da se bavi pomodnim novotarijama. Tragično je što je ta stara priča za svakog pojedinca uvijek jednako nova i jednako bolna. Prva nepravomoćna osuda za seksualni mobbing je važan korak prema pravednijem društvu, važan korak iza kojega treba doći niz važnih koraka: ustaljivanje takve sudske prakse, donošenje zakona o seksualnom zlostavljanju na radnom mjestu i dosljedna primjena toga zakona. No to je sve skupa još jako daleko od uistinu pravednijih odnosa. A kad će nam radno zakonodavstvo biti uistinu pravedno? Kad i dobro plaćene zaposlenice u legaliziranim javnim kućama budu mogle tužiti klijente za seksualni mobbing. Ako je mušterija platila samo oralno, a neovlašteno dira zaposlenicu za grudi ili stražnjicu, neka dobije bar šest mjeseci.