Srećko JurdanaPreviše buke i bijesa - začinjenih dozom dezorijentiranosti - uočava se zadnjih dana u stranci koja samu sebe voli doživljavati kao nezaustavljivoga pobjednika sljedećih izbora (neovisno o terminu njihovoga održavanja). Aktivistima u vodstvu SDP-a očito nije jasno da nikoga ne će pretjerano tronuti, ganuti ili emotivno uzdrmati njihova naglašena ljutnja zbog prijava koje je policija podnijela protiv nekoliko istaknutijih imena iz njihova partijskog zabrana. Štoviše, takva reakcija kod publike u pravilu stvara potpuno suprotan psihološki učinak: SDP se na temelju nje doživljava kao stranka koja na sebe nije u stanju primijeniti terapiju kakvu propisuje drugima. Krajem siječnja, dakle, policija i USKOK prijavili su bivšeg člana uprave Podravke Zvonimira Mršića zbog ugovora štetnog za firmu; u veljači Tonina Piculu zbog ugovora štetnih za grad (Veliku Goricu); i napokon - početkom ožujka - riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela zbog ugovora s Tržnicama Rijeka, štetnih za grad (Rijeku). Dotični gospodin Obersnel, naizgled dobroćudan kućni lik koji se - na pojavnoj razini barem - ne ističe gotovo nikakvim liderskim karakteristikama, pretvorio se u podeblju kap koja je prelila čašicu Milanovićeva strpljenja.

Galama SDP-ovih dostojanstvenika

Zar im nije dosta? Zar i na samoga Obersnela? Kad će to prestati, kako je to moguće? - počeo je galamiti vođa SDP-a, uz udruženu asistenciju partijskih dostojanstvenika Slavka Linića i Željka Jovanovića. Potonja dvojica imaju i neposrednih osobnih razloga za uzbunu: Linić je u Rijeci bio Obersnelov prethodnik i izvorni potpisnik sporne nagodbe s Tržnicama (firmom koja je navodno u većinskom vlasništvu tajkuna Ivana Franolića, očito bliskog SDP-u); Jovanović je aktualni dogradonačelnik Rijeke koji po funkciji mora imati nekakve veze i sa zbivanjima na tržnicama, a pritom je - zvuči to posebno gordo - i predsjednik Nacionalnog vijeća za borbu protiv korupcije. "U samo trideset dana kazneno su prijavljena tri čovjeka iz predsjedništva SDP-a. Podsjećamo da je podnošenje lažne kaznene prijave kazneno djelo, a posebno je opasno ako dolazi od policije", žučljivo je situaciju prokomentirao Zoran Milanović, neskriveno poručujući toj policiji da dobro razmisli o svojim potezima, kad je o SDP-u riječ.

Malo je u Europi stranaka koje će se tako oštro-pravednički obrušiti na policiju, stavi li ona pod povećalo nekoga od njihovih. Ni Sanader u svoje vrijeme nije toliko galamio na policiju, koliko danas galame esdepeovci. Smijenio je ravnatelja kad su mu zasmetale njegove aktivnosti, no obavio je to bez osobnoga dizanja buke i velikih gesta i grimasa, za razliku od Milanovića i njegovih ljudi koji su se u odnosu prema policiji pretvorili u nešto poput psovačkoga zbora s galerije. Linić je (ravnatelja policije) Olivera Grbića, svoga zemljaka, nazvao "kukavicom", a njegovu prijavu "sramotnom" (navodno zato što je podnesena protiv Obersnela, a ne protiv njega - Linića - koji je izvorni autor spornog ugovora). Uvijek "dobro obaviješteni" Jovanović izjavio je da je svoje vijeće još prije dva tjedna upozorio kako je "Vlada izdala nalog policiji i DORH-u da u Rijeci stvore aferu oko SDP-a". Smisao svega trebao bi biti da se dio političkoga tereta "borbe protiv korupcije" svali i na grbaču SDP-a, jer smatra se da su ceh dosad - iako taj dojam nije potpuno korektan - plaćali samo hadezeovci.

Čak se i Sanader suzdržao tolikih grimasa

Gospodinu Milanoviću, kako rekosmo, nimalo ne će politički pomoći predočeno neelegantno izigravanje žrtve. Postigao bi za SDP neusporedivo kvalitetniji efekt da je pribjegao poznatoj frazi: "Neka istražni organi rade svoj posao", i zašutio. Zašto bi, uostalom, SDP već kao pojam morao biti imun na bilo kakav kriminal? Što ako je policija u pravu? Prijavite, istražite, ispitajte, provjerite, i sve nas, koji vas gledamo, obavijestite što ste pronašli. Ako niste pronašli ništa, javno ćemo porazgovarati o utemeljenosti i motivima vaše prijave, a do tada - naprijed u istragu. Bila bi to organska hrana za SDP-ov politički rating. Milanović, međutim, ima preslabe liderske predispozicije za takav odmjereni pristup situaciji, a od njega se mnogo ne razlikuju ni ljudi na koje se oslanja. Iz njihova rakursa, u pravu je onaj tko jače viče, što se vidi po njihovim saborskim nastupima. Ne toliko Milanovićevim, jer njega u Saboru uglavnom nema, nego po istupima njegovih uglednih supstituta.

Neurotizirana stranka u latentnom sukobu s vođom

Linić i Stazić, na primjer - glavni pronositelji SDP-ovih teza u parlamentu - teške su prznice koje su usavršile taktiku razvijanja diskusija do ruba incidenta, i misle da im to kod publike stvara simpatije. Kronično zapjenjeni Stazić, u odijelima koja mu je krojač modelirao po zvonaru crkve Notre Dame, bio bi zanimljiv borac za pravdu u orkestriranome televizijskome stupidariju hrvatskih TV serija, a gospodin Linić je samoga sebe već više puta - bez jasnoga razloga - doveo na rub izbacivanja iz dvorane, uživljavajući se valjda u "svjetske trendove" po kojima se u nekim parlamentima toleriraju tučnjave. Ako je parlament, dakle, mjesto gdje se "otvaraju srce i duša", psihoterapeutska seansa može započeti u SDP-ovu ešalonu ekstravagantnosti. SDP-ova manira borbe za Istinu, pa makar i do komediografskih razmjera, protegnuti će se i izvan parlamentarnih odaja, prema policijskim i drugim sferama.

SDP se pod Milanovićem doista pretvara u egzotičnu stranku. Ako se neki njegovi članovi podvrgnu nekakvim istragama, to se odmah proglašava tendencioznom zajedničkom urotom Vlade, policije, DORH-a i USKOK-a. Nadalje, u SDP-u su tek post festum zaključili da su se svrstali iza predsjednika države čiji ekonomski stavovi nisu u skladu s njihovim ekonomskim programom. Milanović se tek danas suočava sa spoznajom da je za Josipovića postao sporedna figura onog trenutka kad je gospodin Josipović postao službeni kandidat SDP-a. Osim toga, Milanovićev autoritet u stranci postaje krajnje upitan, što se nedvosmisleno prepoznaje na činjenici da je Milanovićev miljenik Ranko Ostojić zadnjih dana izgubio stranačke izbore u Splitu protiv Marina Jurjevića, kao što je svojedobno izgubio gradonačelničke protiv Željka Keruma. Ljudi su radije opet glasovali za nezanimljivoga starosjedioca Baju, prije toga i za rudimentarnoga tajkuna bez manira, negoli za Milanovićeva pulena, i to pokazuje što je danas SDP: neurotizirana stranka u latentnome sukobu s vođom, koja svoje stanje nastoji prikriti vjerujući da će po automatizmu dobiti izbore.