Mick JonesU petak, 7. svibnja, u Zagrebu će prvi put gostovati Mick Jones (54), vođa nekadašnje grupe The Clash. U Tvornici kulture održat će koncert sa svojom grupom Carbon/Silicon. Agencija Grano Promotion, koja dovodi grupu Carbon/Silicon, omogućila je Nacionalu ekskluzivni intervju s Jonesom. On je bio autor glazbe, a Joe Strummer pisac tekstova u grupi The Clash, koja je osnovana 1976. i koju su, uz Sex Pistolse, smatrali najboljom punk grupom. Ono što je Clash razlikovalo od mnogih drugih bila je njihova politička, ljevičarska angažiranost koja se očitovala već na prvom albumu “The Clash” 1977.

Vrhunac karijere bio je 1979. objavljeni album “London Calling”, što ga neki glazbeni mediji svrstavaju među 10 najznačajnijih rock ‘n’ roll albuma svih vremena. Ljevičarstvo je nastavljeno 1980. albumom “Sandinista!”, nakon čega je došlo do sukoba u grupi, a posljednji album “Combat Rock” bio je objavljen 1982., kad Strummer i Jones više nisu ni razgovarali. Nakon Clasha Jones je osnovao grupu Big Audio Dynamite, 1989. je jedva preživio vodene kozice kojima ga je zarazila njegova petogodišnja kći, 1992. je jedva preživio tešku prometnu nesreću i potkraj 90-ih nije se bavio glazbom. Međutim, 2002. producirao je vrlo hvaljeni prvi album grupe Libertines i počeo svirati s dugogodišnjim prijateljem Tonyjem Jamesom, koji je nekoć svirao u grupama Generation X i Sigue Sigue Sputnik. Njih dvojica 2002. osnovali su grupu Carbon/Silicon i na svojoj internetskoj stranici besplatno objavljivali nove pjesme. Tako su dosad objavili pet albuma, a samo jedan na CD-u.

NACIONAL: Zašto ste se posljednjih godina glazbeno reaktivirali s Carbon/Siliconom, iako danas velike glazbene kompanije kao korporacije kontroliraju veći dio glazbene scene, a to je nešto protiv čega ste se stalno borili?

- Problem je u tome što korporacije ne žele ulagati novac u kulturu, ne žele time ubrzavati događaje u kulturi. Mi činimo kulturu, ali kreativnu kulturu, dok korporacije sponzoriraju kulturu koju one kontroliraju. To se zove korporativna kultura. Zato je glazbena scena dana sjebana. Glazbena scena treba biti slobodna, nikako kontrolirana, nikako financirana da bi bila kontrolirana. Osnovali smo Carbon/Silicon da pokažemo kako glazba može biti slobodna. Nekoć davno i Tony James i ja prošli smo kroz sve faze razvoja glazbene industrije, potpisivali svaki ugovor koji bi stavili pred nas, a da ga nismo ni pročitali. Doslovce je bilo tako, rekli bi nam da potpišemo bez čitanja, tako da nismo znali na što smo se sve obvezali, možda čak i do kraja života. Nakon godina i godina takvog iskustva sada znamo što nam je činiti kako bi nam bilo ugodno dok sviramo.

NACIONAL: Budući da svoje albume Carbon/ Silicon daje na besplatno skidanje s interneta, je li internet mjesto sigurnog bijega od korporativne politike glazbene industrije?

- Upravo tako. Vjerojatno znate za film “Divlja horda” Sama Peckinpaha o grupi starih kauboja. E, mi smo ti stari kauboji koji su sad našli rupu u sustavu pomoću koje možemo funkcionirati. Imamo svoj mali studio, stvaramo glazbu, plasiramo je preko interneta i tako smo glazbeno zdravi, naše su glave čiste. Ne kažem da je Carbon/Silicon jednako dobar kao “Divlja horda”, ali ako to drugi kažu, ja se neću protiviti.

NACIONAL: Vi i Tony James zajedno ste započeli punk karijeru kad ste prije 35 godina osnovali grupu London SS. Tko se sjetio grupi dati tako glupo ime?

LJUBAV POVOD ZA HIT PJESMU Najveći komercijalni uspjeh grupa The Clash postigla je pjesmom 'Should I Stay or Should I Go?', koju je Mick Jones napisao za svoju tadašnju djevojku Ellen Foley- Valjda je svima jasno da mi nismo fašisti. Bili smo mladi i glupi. Zbog tako glupog imena odmah smo imali negativan tretman u javnosti i medijima, ali mi smo bili toliko glupi da to nismo shvaćali. Danas me sram zbog tog imena, i Tony James i ja žalimo zbog toga. Ponavljam, mi nikad nismo bili nikakvi nacisti ni fašisti.

NACIONAL: Srećom, grupa nikad nije objavila ni jedan album, zbog čega ste vjerojatno kasnije bili jako sretni.

- Hvala Bogu da nikada nismo ništa objavili, to smo godinama ponavljali. Problem je jedino u tome što, otkad Tony i ja ponovo sviramo zajedno u Carbon/Siliconu, svi novinari podsjećaju na glupost zvanu London SS. Iako nikada nisam bio u Hrvatskoj, znam političku povijest vaše države i shvaćam zašto me i vi to pitate. Zato mi je drago da se to i u hrvatskim medijima jednom zasvagda raščisti.

NACIONAL: U prosincu je prošlo 30 godina otkako je objavljen album “London Calling” Clasha, jedan od najznačajnijih rock ‘n’ roll albuma. Koliko ste tada bili svjesni da stvarate nešto glazbeno tako važno?

- Ma kakvi, tada nismo bili toga svjesni. Sve smo radili instinktivno. Uopće nismo razmišljali o tome kako bi to mogao biti značajan album. Kako je vrijeme prolazilo, album je dobivao na značaju i sad bih mogao reći “o, da, bili smo svjesni te veličine”. Pa kako sam mogao biti svjestan? Imao sam samo 24 godine, bio sam klinac koji je samo svirao glazbu koja mi se sviđala, bez ikakva plana da napravi nešto veliko. Jednako su razmišljali i ostali članovi benda, a nakon izlaska albuma zaredale su analize i objašnjenja zašto je “London Calling” tako značajan.

NACIONAL: Povodom 30. godišnjice album je ponovo izdan, ali to je razočaralo i kritičare i publiku, jer nije donijelo ništa novo, nego samo grabljenje novca na račun starog uspjeha.

- Mi doista nismo imali ništa s objavljivanjem tog izdanja. Imali smo, s druge strane, s reizdanjem u povodu 25. godišnjice, kad je album objavljen s demo pjesmama i s DVD-om. To smatramo svojim izdanjem. Stalno se pojavljuju razna izdanja pod imenom The Clash i ne možemo ih sva kontrolirati.

NACIONAL: Iako niste bili svjesni vlastite važnosti, očito su vas drugi uvažavali, pa ste 1978., nakon drugog albuma “Give ‘em Enough Rope” na američkoj turneji svirali s Bo Diddleyjem.

- Tada smo imali puno sreće i dobili Bo Diddleya da svira s nama na turneji. Organizatori turneje pitali su nas s kim bismo željeli nastupati na turneji, a mi smo rekli “s Bo Diddleyjem” i bili smrtno ozbiljni jer smo ga obožavali. S druge strane, nismo znali da je naš zahtjev gotovo nemoguće ispuniti. Prva reakcija bila je “pa ne možete dobiti Diddleyja”, ali, na opće iznenađenje, on je pristao i bio je predivan. Sjećam se da nije spavao u maloj sobi koju je svatko od nas imao u autobousu kojim smo putovali. On je u svoju sobu smjestio gitaru, sjeo s nama u prednji dio autobusa i tijekom vožnje prepričavao nam anegdote iz svoje karijere. Bilo nam je divno.

NACIONAL: The Clash su uvijek smatrani političkom grupom. Kad ste se zainteresirali za politiku?

- Vrlo rano, ali Joe Strummer je uputio ostale članove u političkom smjeru, mi smo učili od njega. Strummer je bio tri godine stariji od nas ostalih i prvo što nas je naučio bilo je da moramo biti pristojni prema drugim ljudima. To nije bio politički program, to je bio naš osobni program s ciljem da pomognemo ljudima. Nas nije zanimalo uključivanje u političku stranku, mi smo bili individualci koji su kroz glazbu govorili što ne valja u našem društvu, tko kime manipulira u pozadini političkih događaja itd. Međutim, očito je da smo bili ljevičari, naš znak bio je crvena zvijezda, mi smo tu bili radi naroda, bili smo narodni bend. No nitko od nas nije bio komunist ni, ponavljam, član bilo koje stranke.

NACIONAL: Nedavno ste se deklarirali kao laburist, dok je Tony James torijevac. Kako izgleda vaš politički suživot?

- Bio sam nekoć, ali danas mi se najviše sviđa Official Monster Raving Loony Party. Jedini je problem što je Screaming Lord Sutch umro 1999., stranka se gotovo raspala, pa ljudi danas više nemaju za koga glasovati.

NACIONAL: Hvaleći album “London Calling”, ali i ostale albume Clasha, glazbeni kritičari tvrdili su da vaša glazba mijenja ne samo glazbenu scenu nego i ljude koji vas slušaju. Mislite li da je vaša glazba ikoga ili išta promijenila?

ZA NASLOVNICU magazina Rolling Stone Jonesa i Strummera 1980. fotografirala je poznata fotgrafkinja Annie Leibovitz- Ne znam, nastojim ne razmišljati o tome. Kad bih stalno razmišljao o tome, nakon Clasha ne bih više ništa radio. Što da još radim ako sam s Clashom napravio sve što je trebalo? Uvijek razmišljam o sadašnjosti, o tome kako da napravim najbolje ono čime se trenutačno bavim.

NACIONAL: Priča o Clashu okončana je 1983. kad ste vi izbačeni iz grupe. Što je prouzročilo raspad?

- Uspjeli smo sjebati sve što se sjebati dalo. Sva četvorica imali smo velik ego, problema s alkoholom i narkoticima, nedostajalo nam je osnovne discipline. Sve što ste čitali o razlozima raspada drugih grupa dogodilo se i nama. Da smo, kojim slučajem, mogli otići na godišnji odmor, da smo se mogli odmoriti jedan od drugoga, možda bismo opstali. No godišnji odmor za nas nije postojao, jurili smo dok se nismo zabili u zid. Jedan drugom popeli smo se navrh glave, a kako smo starili, svakoga je počelo zanimati nešto drugo, svatko je počeo lutati u drugom smjeru i razišli smo se.

NACIONAL: U poznatom dokumentarcu o Clashu “Westway to the World” Joe Strummer je rekao da mu je žao što se nije više potrudio da grupa opstane. Osjećate li i vi takvu vrstu krivnje?

- Da, osjećam, jer je i moj udjel u krivnji za raspad jednak udjelima ostalih članova grupe. I ja sam bio nemoguć u toj nemogućoj situaciji. Problem je bio i u tome, iskreno rečeno, što sam bio relativno mlad. Tek sad to vidim, jer i s 30 još si uvijek klinac koji ne zna mnogo toga. Vrijeme te, srećom, čini pametnijim.

NACIONAL: Iako vas je Strummer izbacio, vrlo ste se brzo pomirili. Kako je došlo do pomirbe?

- Da, svi članovi Clasha uskoro su se pomirili. Ne kažem da smo jedan drugom sve oprostili, ali smo se pomirili, što mi je bilo jako važno. Često smo poslije razgovarali o tome zašto smo se posvađali i raspali, ali Clash se ipak nikad nije ponovno okupio. Na kraju krajeva, grupe se stalno raspadaju, to je normalno. Sa Strummerom sam se pomirio tako što sam otišao na ljetovanje na Bahame, a on je došao na Bahame nekoliko dana kasnije, valjda me pratio. Iznajmili smo bicikle i vozili se otokom. U jednom trenutku rekao mi je: “Mick, daj da ponovno okupimo grupu.” Nisam htio, nije bilo pravo vrijeme za to. Bilo mi je bitno da se pomirimo.

NACIONAL: Na što pomislite kad se sjetite Strummera? Gdje ste bili u trenutku njegove smrti u prosincu 2002?

- Bio je pravi vođe grupe. Kad bismo se našli u škripcu i ne bismo znali što ćemo, on je znao donijeti pravu odluku. Bio je prepun informacija i znanja o raznim stvarima, kad je umro, osjećao sam kao da su nestala sva ta znanja kojima me podučio. Onoga dana kad je umro nazvao me prijatelj njegove supruge i rekao mi što se dogodilo i isprva sam pomislio da se netko šali. Nažalost, to nije bila šala.

NACIONAL: Mjesec dana prije smrti Strummer je nastupio sa svojom grupom Mescaleros u Londonu i vi ste mu se pridružili u nekoliko pjesama. Istog trenutka počele su priče o ponovnom okupljanju Clasha. Bi li se grupa okupila da Strummer nije umro?

SA SUPRUGOM Mirandom Davies, s kojom ima 7-godišnju kćer Stellu- Da, sjećam se tog događaja, bio je to humanitarni koncert za vatrogasce, Strummer je svirao, a ja sam otišao pogledati njegov koncert. Moja kći Stella tih se dana rodila i Strummer je to objavio tijekom svog nastupa, pozvao me da mu se pridružim, a sve je to izveo tako neodoljivo da ga nisam mogao odbiti. Nisam mogao ni zamisliti da će to biti naš posljednji zajednički nastup. No nakon nastupa ni ja ni on nismo spomenuli da bi bilo dobro da ponovno nastupimo zajedno.

NACIONAL: Budući da ste bili deklarirani ljevičari, bili ste kritizirani kad ste 1991. dopustili da se pjesma “Should I Stay or Should I Go” rabi u reklami za traperice Levi’s, smatralo se da ste se prodali korporaciji.

- Nose li naši kritičari traperice Levi’s? Naravno da nose. Nama je bilo bitno u kojem će se kontekstu rabiti naša pjesma. Bilo nam je bitno da preko te reklame privučemo novu generaciju mladih ljudi koji dotad nisu znali za Clash, a preko te reklame i preko pjesme zainteresirali su se za Clash. Puno dobrih stvari za nas se pojavilo iz te reklame.

NACIONAL: Nakon raspada Clasha svi ste nastavili solo karijere, a vi ste osnovali grupu Big Audio Dynamite. Kako objašnjavate da je vaša nova grupa bila komercijalno kudikamo uspješnija od grupa ostalih članova Clasha?

- Nakon Clasha želio sam raditi nešto moderno, u skladu s vremenom. U to vrijeme sve se vrtjelo oko plesne glazbe nakon što je hip-hop polako odumirao. Pojavili su se novi oblici plesne glazbe a ja sam želio svoje glazbene ideje staviti u kontekst tada popularne plesne glazbe. Vjerojatno sam zato postigao i komercijalni uspjeh.

NACIONAL: Iako ste 90-ih i dalje radili s Big Audio Dynamiteom, ponovo ste postali zanimljivi medijima tek 2002. kad ste producirali prvi album grupe Libertines. Je li bilo teško raditi s narkomanom kakav je Pete Doherty?

- Ne, nimalo. Ja sam producirao oba albuma grupe Libertines, a nakon njihova raspada producirao sam prvi solo album Petea Dohertyja i njegove grupe. Dohertyjeva narkoovisnost s vremenom je bivala sve gora, tako da sam pri produciranju prvog albuma imao s njim najmanje problema. Tada je još dio dobar i sladak, a s vremenom je postajao sve mračniji. On je talentiran i šarmantan pa na početku nisam imao većih problema s njim. Poslije je situacija bivala sve groznija. Ta tri albuma su moja trilogija “Ratovi zvijezda”, pri čemu sam ja redatelj George Lucas.

NACIONAL: Očito vas mladi glazbenici privlače pa ste s jednom pjesmom gostovali na novom albumu grupe Gorillaz koji je objavljen prije dva tjedna.

- Velik sam obožavatelj Damona Albarna, vođe Gorillaza, on piše fantastične pjesme, i nikako nisam mogao odbiti njegovu ponudu da s jednom pjesmom gostujem na novom albumu.

NACIONAL: Osim glazbom, bavite se i drugim poslovima. Lani je objavljeno da ste postali knjižničar. O čemu je riječ?

- Imam golemu zbirku knjiga, novina, plakata, omotnica albuma, razne memorabilije iz vremena punka. Tražio sam način da sve to pokažem ljudima. Ima tu svega, čak i videosnimki naših nastupa. To me jako zaokupljalo pa sam lani čak dvaput održao tu izložbu, a planiram da se ta izložba još jednom prikaže ove godine. Ipak je to dio britanske glazbene povijesti XX. stoljeća.

NACIONAL: Živite u Londonu. Žive li u vašem susjedstvu ljudi koji vas prepoznaju kao rock zvijezdu ili koji su bili punkeri potkraj 70-ih i početkom 80-ih?

- Susjedi znaju tko sam ja, znam da me prepoznaju i mlađi ljudi, ali ja nisam od onih koji će sjesti s mlađima i pričati im kako je to bilo u stara dobra vremena.

NACIONAL: Znaju li vaše kćeri Lauren i Stella koliko im je otac važan u rock ‘n’ roll svijetu?

- Znaju moje pjesme, ali još uvijek pokušavaju dokučiti kakvi to čudni ljudi prilaze njihovu ocu i čestitaju mu na punk glazbi.

NACIONAL: Kad svirate s Carbon/Siliconom, zabrinjava li vas to što publika očekuje da im svirate pjesme Clasha? Tako će sigurno biti i na koncertu u Zagrebu?

- Jeste li sigurni da se publika sjeća pjesama Clasha? Ovako ću vam reći - ako je publika voljela ono što sam radio nekoć, vjerojatno će voljeti i ovo što radim sada s Carbon/Siliconom. Nadam se da će nam publika dati priliku da pokažemo da i danas radimo dobre pjesme. No spremni smo na pozive iz publike koja će tražiti stare pjesme.

NACIONAL: Svojedobno ste rekli: “Uvijek sam se osjećao premladim za ona vremena, uvijek sam želio biti stariji.” Jeste li sretni sada, kad ste stariji?

- Možda zvuči smiješno, ali doista sam sretniji. Istina je da sam, dok sam bio mlad, želio biti stariji, ali samo malo stariji, jer su svi ljudi u punk pokretu koje sam cijenio bili malo stariji od mene. Zato sam se osjećao kao da moram stajati sa strane i učiti od njih. Ponekad mi nisu dopuštali da budem dio njihova društva. Otud moja tadašnja želja da budem stariji i zato sam sretan što sam sada stariji.