NOVI POGLED NA PRELJUB Nataša Dorčić kaže da joj je glumiti preljubnicu u novom filmu Rajka Grlića bilo 'životna škola' jer je u svom privatnom životu bila prevarena ženaNataša Dorčić (41) jedna je od triju glumica, uz Luciju Šerbedžiju i Almu Pricu, koje su od 1991. dva puta osvajala nagradu za najbolju glumicu na filmskom festivalu u Puli. Bilo je to 1996. za ulogu u “Prepoznavanju” i 2007. za ulogu u “Moram spavat’, anđele”. Ipak, nakon toga nije ostvarila zavidnu filmsku karijeru, nije se pojavljivala u sapunicama, nego se posvetila kazalištu, gdje je također osvajala nagrade, 2003. Nagradu hrvatskog glumišta, a 2004. nagrađena je na Danima satire. A onda se prošlog tjedna u kinima pojavio novi film Rajka Grlića “Neka ostane među nama”, koji je temom preljuba ljudi u srednjim godinama i scenama seksa privukao veliku medijsku pažnju.

Kako u tom filmu Nataša Dorčić glumi Laticu, djevojku koja godinama održava izvanbračnu vezu s oženjenim muškarcem (Predrag Miki Manojlović), s kojim ima sina, mediji su tu situaciju odmah preslikali na privatni život Nataše Dorčić, odnosno njezin razvod od supruga, glumca Svena Medvešeka s kojim ima troje djece, Tomu (13), Rozu (11) i Tita Emanuela (9). Ostavimo li postrani usporedbe njezina privatnog života s događajima iz filma, ostaje činjenica da se radi o odličnom filmu, pri čemu Nataša Dorčić najavljuje svoj potpuni povratak filmu.

NACIONAL: Stariji glumci uvijek kažu da im životno iskustvo omogućava lakše glumljenje brojnih uloga. Je li i vama vaše životno iskustvo olakšalo ulogu u filmu “Neka ostane među nama”, koji opisuje preljubničke odnose među 40-godišnjacima?

- Kao prvo, nemam ništa protiv seksa i golog tijela na filmu. I inače se kupam gola u moru, čak i na plažama gdje se ljudi kupaju u kupaćim kostimima. Drugo, karijeru sam započela radeći s Krešom Golikom u seriji “Dirigenti i mužikaši” 1990. i tada sam imala prvu scenu seksa sa Svenom Medvešekom, tada svojim dečkom, a poslije suprugom. Sjećam se snimanja te scene, bilo je to benigno, u nekoj štalici, više se dahtalo nego što se vidjelo, ali baš su tada na snimanje došli svi koji inače uopće nisu dolazili. Zato sam se iznenadila kad sam došla na snimanje seksi scene u kadi u “Neka ostane među nama”. Prostor u koji smo stali Miki Manojlović i ja bio je jako malen, snimatelj s velikom kamerom, šarferica i mikroman. Prvi put sam snimala scenu seksa u intimnoj atmosferi.

NACIONAL: A što je s preljubničkim odnosima u filmu?

- Simptomatično je da ti život ponudi jednu ulogu, ulogu prevarene žene, a onda na filmu dobiješ ulogu žene koja je u vezi s oženjenim muškarcem. Uvijek radim uloge tako da im vjerujem, nastojim opravdati svaku ženu koju glumim, makar bila najgore smeće od osobe. Tako sam u filmu Rajka Grlića pokušala opravdati tu ljubavnicu njezinim osjećajima, dati važnost osjećajima koje ona ima spram čovjeka kojeg voli. Meni je taj proces iz filma, kao prevarenoj supruzi u privatnom životu, jako pomogao. Nakon Grlićeva filma počela sam drukčije gledati na ljubavnice, pa sam drukčije počela gledati i na djevojku koja je dijelom odgovorna za moju rastavu braka. Smatram to životnom školom.

NACIONAL: Vi ste 1996., s 28 godina, dobili Zlatnu arenu u Puli za ulogu u “Prepoznavanju”. Međutim, nakon uloga u “Ruskom mesu” i “Mondu Bobi” gotovo ste nestali, sve do 2007. kad ste dobili Zlatnu arenu za ulogu u “Moram spavat’, anđele”. Što se događalo u međuvremenu?

'NORVEŠKE ŠUME' Nataša Dorčić, Jadranka Đokić, Vladimir Stojsavljević Vaki i Nataša Dangubić radili su na hitpredstavi Teatra ITD 2003.- Počela sam rađati djecu, što znači da automatski nemaš vremena raditi, pa si automatski i manje interesantan. A postoji i paradoks hrvatske kinematografije, koja je mala, da svaki redatelj želi imati svog glumca ili glumicu. Vjerojatno sam zbog takvog razmišljanja upala u međuprostor: više nisam mogla glumiti uloge naivnih djevojaka, kakve su meni najčešće davali, a ni ozbiljnih žena. Mislim da u tih deset godina pauze nisam ništa izgubila, ni jedan ženski lik mi se nije toliko svidio pa da kažem “joj, kako mi je žao, baš bih taj lik htjela glumiti”.

NACIONAL: Jeste li svjesno zanemarili filmsku karijeru zbog majčinstva?

- Nitko me nije ni zvao, što mi nije teško palo. Ljudi su znali da imam čak troje male djece. Prvo je trebalo pet godina da se njih troje rode i još pet godina da narastu, te sam im zbog toga bila neupotrebljiva. I onda mi je Dejan Aćimović dao ulogu majke u filmu “Moram spavat’, anđele”.

NACIONAL: Otada vas redatelji i publika doživljavaju kao ozbiljnu ženu i majku, a Grlić i kao ljubavnicu.

- Mislim da su ljudi, ne samo u Hrvatskoj, seksualno frustrirani. Ne razumijem kako taj najbazičniji životinjski instinkt već nismo nadišli i shvatili da to nije bauk tema. Ne razumijem zašto nam seks nije nešto prirodno, iako u prostoru “neka ostane među nama” rade svašta, meni čak nezamislivo. I ja sada, s 41 godinom, dobivam ulogu u kojoj sam, kao, seksi. Meni je mama uvijek govorila “ne žuri, djevojčice” jer je znala da izgledam kao curica i da ću kasnije sazreti. Valjda je sada, u četrdesetima, moja ženstvenost napokon došla do izražaja.

NACIONAL: Znači li to da vam je odmagalo to što su vas zbog izgleda doživljavali kao deset godina mlađu?

- Čini mi se da je moje djevojačko doba dugo trajalo. Nadam se da će i moje zrelije doba također potrajati, prije nego što počnem dobivati uloge baka. Fenomenološki mi je zanimljivo kad me neki muškarci prvo pogledaju u oči, a onda polako spuste pogled do guze, kao što su radili nakon premijere Grlićeva filma.

NACIONAL: Razjasnili smo što se događalo nakon 1996. i prve Zlatne arene. Što se dogodilo nakon 2007. i druge Zlatne arene?

- Pa, Grlić me vidio u Aćimovićevu filmu i pozvao me na audiciju za “Neka ostane među nama”. Dakle, neće se dogoditi da opet čekam deset godina do sljedećeg filma. Dok smo snimali Grlićev film, dobila sam ulogu u još jednom filmu koji će biti prikazan na ovogodišnjem Pulskom festivalu, “Show must go on” mladog redatelja Nevia Marasovića, koji je snimio dugometražni film za diplomski rad. Sven Medvešek i ja igramo bivše supružnike koji se prepucavaju oko djeteta, i to u trenutku kad nuklearne bombe kreću prema Zagrebu. Radnja filma zbiva se u budućnosti, 2020.

NACIONAL: Ako maknemo bombe, je li to biografski film?

S BIVŠIM SUPRUGOM Svenom Medvešekom- Nije, jer sam ja bila popustljiva bivša supruga. Nisam nikada pomoću djece manipulirala Svenom, dok sam u ovom filmu kučka nad kučkama. To mi je jedna od najdražih uloga koje sam odigrala, stvarno sam “milf” (Mother I’d Like to Fuck) kuja u tom filmu.

NACIONAL: Otkud mladom Marasoviću hrabrost da vam ponudi takav scenarij?

- Kad sam dobila ulogu u filmu “Mondo Bobo”, podržala sam razmišljanje redatelja i producenta da Svenu daju glavnu mušku ulogu, a kod Marasovića je on prvi prihvatio ulogu pa je predložio mene. Marasović je prihvatio njegov prijedlog.

NACIONAL: Glumci, kao i drugi umjetnici, imaju jak, ali osjetljiv ego. Zar vam ego nije bio krhak u vrijeme kad niste glumili na filmu ili vam je rad u kazalištu bio dovoljna satisfakcija?

- Dok sam rađala djecu, užasno sam puno radila na sebi, bavila se duhovnim vježbama i meditacijama. Kad dobiješ djecu, prva stvar koju moraš napraviti jest riješiti se ili barem raskrinkati svoj ego. Trebaš osvijestiti svoj egoizam. Glumački posao ne možeš raditi ako nemaš potrebu da te drugi ljudi vole, da te gledaju i da im se sviđaš. No ako ti to postane jedino važno, izgubljen si. Ja nisam u ovom životu radi posla nego radi ljubavi. Ljubavi prema životu. Nisam materijalist, nisam opterećena. Osjećam da me život voli.

NACIONAL: Budući da niste materijalist, niste prihvatili ni jednu ulogu u nekoj sapunici?

- Mislim da su sapunice degradacija glumačkog posla. Rade se na brzinu, a glumački posao je proces. Zato sapunice izgledaju loše, a glumci na kraju svega ispadaju žrtve. Mene ne zanima ta vrsta posla, to je poput fast fooda. Drugo, ja ne mogu glumiti u sapunici jer bih tada morala biti šest mjeseci na raspolaganju od jutra do mraka, što ne mogu zbog djece. Sapunicu radiš jer baš tada nemaš drugog posla pa ti je taj novac važan. Možda je prva sapunica nudila veći novac, ali to više nije tako. Srećom, ja sam stalno zaposlena u kazalištu i svaki mjesec dobijem plaću, zato mi je lakše, ali postoje stotine glumaca koji ne dobivaju plaću jer nisu stalno zaposleni. Osim toga, smatram da bi se trebali odvojiti glumci koji snimaju sapunice od onih koji rade u kazalištu. Tako je i u svijetu, TV glumci dobivaju i svoje nagrade, pa bismo i mi tako trebali vrednovati taj posao. Nije u redu da glumac u kazalištu izostaje s proba jer snima sapunicu i to opravdava time da nema novca pa mora raditi na sve strane. Zbog toga kazališni posao pati, što nije u redu spram drugih kolega.

NACIONAL: Je li brzina kojom glumci iz akademije prihvaćaju uloge u sapunicama rezultirala time da u Grlićevu filmu Predrag Manojlović pokazuje što je dobra gluma?

- Danas je svatko glumac. Ali glumac postaješ s godinama. Pero Kvrgić je glumac, a mi bismo možda mogli biti glumci, učimo da budemo glumci. Nisi ti glumac ako nemaš velikog iskustva, za to ti trebaju divni profesori, stariji kolege koji će te tijekom glumačkog života pokazati kako se to radi. Meni se čini da danas mlade ljude ne zanima alat glume. Gluma treba alat, glumac je čovjek koji barata alatom, a to su njegovo tijelo, njegov govor, njegove emocije i njegov život. Možeš odigrati ulogu u jednoj, dvije sapunice, možda i jednoj kazališnoj predstavi, ali što ćeš onda? Što ćeš kad više ne budeš znao prodavati sebe kakav jesi? Što ćeš kad potrošiš sebe, a ne znaš alat kojim bi sebe mijenjao i napredovao? Gluma nije posao, gluma je poziv.