Biografija Jakova Sedlara jedna je od onih koje nikada ne mogu pripadati svome 'vlasniku'. Riječ je o tipu biografije koja se u pravilnom vremenskom razmaku pojavljuje unutar državnih granica što ih naseljavaju plemena, visoko svjesna svojeg nacionalnog patosa. U takovim patriotskim okolnostima, gdje se nacionalna svijest, s obzirom koliko je ima u zraku, može namazati na kruh, specifična biografija Jakova Sedlara zajedno sa svojim vlasnikom ekskluzivno pripada određenim vremenskim epohama i određenom plemenu koje u tim trenucima brusi identitet, kulturu, povijest i vlastiti zrcalni odraz. Takve radnje ponekad za posljedicu imaju incidentne situacije, a jedna od njih je i naknadni musavi odraz pojedinaca koji su u tom specifičnom razdoblju promovirani u bardove nacionalne kulture.

Jakov Sedlar u tom je kontekstu svoj život u potpunosti dao za Domovinu.

Biografija poput one što ju je ispisao Jakov Sedlar, jedan od grotesknijih pojedinaca iz Tuđmanove dvorske svite, autor prvorazrednih patriotskih kič-inscenacija poput Četveroreda, Gospe, dokumentarca o Anti Paveliću ili pak Anti Đapiću: degenerirani je epilog vizije nacionalne i etnički čiste kulture koju je u boljim snovima zamišljao blaženopočivši Franjo Tuđman. To je šareni svijet čiste krvi i krvavog tla, sporta kao nastavka borbene gotovosti drugim sredstvima, Zlatka Suca, Thompsona, istine o Bleiburgu, Hrvatskog lista, junaka a ne zločinaca, Zdravka Tomca, hiperprodukcije mitova te sličnih bića & pojava.

Neviđeni medicinski koncept

Ukratko, radi se o više-manje medicinskom konceptu koji iz nekoliko razloga posljednjih deset godina nije često viđen u svekolikoj hrvatskoj javnosti. Naivni čitatelj mogao bi zaključiti da je razlog tomu činjenica što u svojoj biti takova 'nacionalna kultura' egzistira jedino ako se pothranjuje pozom vječne žrtve kojoj prijete ugroze od raznih 'vanjskih utjecaja', s obzirom da se razvojem toga scenarija kao epilog nerijetko pojavljuju psiho-fizički odstrijel kurentnih prijetnji, ako ne Srba, a onda će se već netko naći pri ruci.

Ipak, prije će biti da su razlozi znatno pragmatičnije naravi. Zapad kojemu stremimo nije odveć tolerantan prema takvim 'civilizacijskim' stavkama, što je Ivo Sanader itekako znao kada je svojevremeno provodio deratizaciju partije na vlasti. No, ovo duhovno stanje prema svemu sudeći nije izdahnulo; ono skutreno i strpljivo čuči u nekom mračnom podrumu, čekajući pravi trenutak i dobrovoljca koji će otključati bravu te ga u znatno 'suptilnijem' izdanju vratiti u mainstream.

Istureni ideološki pas čuvar

I tada dolazimo do pravih razloga ovoga teksta, koji su inspirirani činjenicom da je Jakov Sedlar dospio među uski broj kandidata koji će zamijeniti Vanju Sutlića na HRT-u.

Budući da se proteklih 20 godina Hrvatska radiotelevizija promovirala u svojevrsnu katedralu onoga duha kojim je prošarana cjelokupna biografija što ju je brižno i pažljivo gradio redatelj, spisatelj i intelektualac Jakov Sedlar, njegova eventualna promocija u novog Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije predstavljat će jedini idealni epilog za okončanje ove priče. Kuća koja je 90-ih godina služila kao istureni ideološki pas čuvar svih gore navedenih specifičnosti nacionalne kulture, pazeći da se takva vizija ne bi slučajno okaljala suvišnim manjinskim utjecajima, trenutno je u eksplicitnoj krizi identiteta, a razlog tomu je prema svemu sudeći nedostatak prave režimske discipline, koja bi, za razliku od recentnih ravnatelja i njihovih bljutavih pokušaja provođenja cenzure u rukavicama, promoviranjem iskrenog Jakova Sedlara mogla doživjeti svoju novu renesansu. U programskom i intelektualnom smislu.

Prigodna deviza za Sedlarov povratak

Simbolički, scenarij u kojem bi Sedlar postao šef HRT-a mogao bi biti popraćen prigodnom devizom, koja bi otprilike glasila: 'Jakov se vraća kući', dok bi istaknutiji zaposlenici ove institucije na tu konstataciju ushićeno mogli uzvratiti: 'Hvala kurcu!'

Naime, u slučaju ove eventualnosti, pred zgradom na Prisavlju 3 neće faliti zaposlenika koji će svoga novoga šefa dočekati s fanfarama i konfetama: trenutačno najveća zvijezda informativnog programa Dijana Čuljak Šelebaj svojevremeno je simbolizirala integralni duhovni dio onoga što je pjesnik Sedlar htio reći svojim umjetničkim djelima; Kada je onomad, kao mlada reporterka izvještavala sa ratišta, ostala je čuvena po sceni koju je snimila u blizini Mostara. Tamo se nalazio konclogor za Bošnjake, a D.Č.Š. je u kameru komentirala kako stanovnici iza žice uživaju 'ako ne udoban, onda barem siguran smještaj'; Glavni urednik Sportskog programa HTV-a Bruno Kovačević, koji bi u hijerarhiji Sedlarovih jurišnika bio u prvim redovima - s obzirom da je resor kojim komanduje takoreći ključan u predstavljanju veličine nacije za mirnodopskih razdoblja - prije nekoliko godina je u središnjem Dnevniku očitao patriotsku bukvicu u obliku hajke dvojici košarkaša zato što su vođeni osobnim razlozima napravili nedopustivi gaf, odbivši određen vremenski period igrati za reprezentaciju; Domagoj Burić, aktualni direktor programa na HTV-u prije dvije godine je odaslao naputak nadležnima u ljetnoj emisiji '30 u hladu', u kojem je među ostalim za snimanje slavonskog izdanja naredio 'pravi vatromet na odjavi emisije, tako da dečki (odnosno Srbi) s dru­ge stra­ne Bo­ke ko­tor­ske i Du­na­va do­bro vi­de i ču­ju što se do­ga­đa, uz zvu­ko­ve pje­s­me ‘Mo­ja do­mo­vi­na', zatraživši pritom da se u navedeni naslov emisije nekako ugura i 'pojam Hrvatska'; Bezobrazno degradirana Hloverka Novak Srzić, o kojoj ne treba previše zboriti, ubrzo bi bila vraćena tamo gdje i sudbinski pripada, pa bi Informativa, uz desni vjetar iz Programskog vijeća, konačno bila svedena na svoju istinsku mjeru.

Božja pomoć za Jakova

Ne sumnjamo da bi nakon toga hinjeni građanski ventili u vlasništvu navedenih (i još mnogih drugih) pojedinaca popustili preko noći, pa bi takav razvoj događaja za cijelu naciju bio od višestruke koristi: dosadašnja programska dosada bila bi zamijenjena daleko veselijom sadržajnom konstrukcijom, a kad bi bilo još malo sreće, međunarodni tutori iz Bruxellesa dali bi potom posljednji ultimatum Hrvatskoj, ako ona želi u Uniju: 'Ili ključ u bravu zgrade na Prisavlju, ili ćete još godinama tavoriti po baklanskoj krčmi'.

Uz božju pomoć, koja ne bi trebala izostati, s obzirom na inspiraciju što mu je metafizičkom providnošću omogućila stvaranje Četveroreda, Jakov Sedlar će postati novi ravnatelj Hrvatske radiotelevizije. Iako, treba priznati, kada iz ove priče odstranimo Boga, Sedlar nema nikakve šanse za takvo nešto.

P.S. Prema jednoj urbanoj legendi, koju je potpisnik ovih redaka upravo sada izmislio, Jakov Sedlar je inspiraciju za stvaranje Četveroreda zaista crpio iz stvarnih historijskih dešavanja. Samo, suprotno uvriježenim mišljenjima, koji govore da je to blistavo djelo hrvatske kinematografije u potpunosti inspirirano bleiburškim događajima, radi se o tome da su mu tehnički detalji zapravo preneseni iz prve ruke. Naime, jednako vrijedan kulturni trudbenik, koji je neko vrijeme bio na poziciji kojoj sada stremi Sedlar Jakov, ispričao mu je anegdotu o četveroredu što ga je sam - nošen patriotskim čuvstvima koji u pravilnim povijesnim razmacima stvaraju blistave biografije - osmislio i u potpunosti proveo. Bilo je to 1991. godine, projekt poduže kolone osmislio je Titov biograf Antun Vrdoljak, a sami protagonisti koji su u pravilnom redosljedu polako odmicali od zgrade na Prisavlju 3 - imali su krivo prezime.