SEKS U KARAULI Glumci Toni Gojanović i Verica Nedeska u sceni Grlićeva filma 'Karaula', koji govori o životu vojnika bivše JNA u karauli na jugoslavensko-albanskoj granici'Mislim da je zaista licemjerno što gola guza izaziva zahtjev za zabranom filma, a pedofilija popova nikoga ne skandalizira niti itko traži sankcije za takvo ponašanje", rekao je poznati hrvatski redatelj Rajko Grlić komentirajući zahtjev Hrvatskog društva za promicanje i zaštitu ljudskih prava za zabranom njegova najnovijeg filma "Neka ostane među nama". Taj zahtjev potpisala je Nada Balen kao predsjednica Odbora za ravnopravnpost spolova tog Društva, čiji je tajnik Branko Šerić Panta, novinar i samouki slikar, te u njemu zatražila od Ureda pravobranitelja da utvrdi jesu li se redatelj Rajko Grlić i scenarist Ante Tomić ogriješili o Zakon o suzbijanju diskriminacije. U fusnoti zahtjeva zaključila je da je Grlić poznat po vrijeđanju javnog morala još od osamdesetih kada je u filmu "Samo jednom se ljubi" "zaslužnog partizanskog oficira prikazao kao uzurpatora društvene imovine i seksualnog manijaka".To pak pokazuje da se ne radi samo "o borbi protiv diskriminacije žena i obrani morala", kako to Društvo želi prikazati, nego o ideološki intoniranom zahtjevu, koji Hrvatsku pokušava vratiti u 90-e kad je dominirala izrazito desna politička opcija, konzervativnost najgore vrste i tzv. ognjištarski sustav vrijednosti.

Naime, dotično Društvo i njegovi čelnici Branko Šerić Panta i Nada Balen samo su neki od najglasnijih predstavnika izrazito konzervativne društvene klime s početka devedesetih, koji sada, očito, ponovno pokušavaju nametnuti Hrvatskoj svoj rigidni desničarski svjetonazor. U 90-ima glavnu riječ vodila je Crkva, koja je tražila tzv. "duhovnu obnovu". Inzistirala je na uvođenju vjeronauka u škole, zaručničkom tečaju i davanju blagoslova popova novim kapitalnim objektima, a svećenici su preko noći dobili iznimno važnu ulogu u javnom životu. S druge strane, desna politička opcija zagovarala je isključivo nacionalni kulturni identitet, tradicionalne vrijednosti i okretanje prošlosti. U takvom ozračju zatirala se urbana kultura i gušili su se brojni aspekti slobode izražavanja, koji su bili osvojeni još u liberalnim i kulturno slobodoumnim sedamdesetima i osamdesetima u doba socijalizma, kada seks i erotika nisu bili nikakav problem. Tako je i seksualnost postala tabu tema. Zbog toga su se i hrvatski redatelji prilagodili toj restriktivnoj atmosferi i iz svojih filmova protjerali seks i erotiku. Naime, fondovi za financiranje filmova bili su u rukama tvrde linije vladajućeg HDZ-a i bilo je logično da novac za film neće dobiti oni redatelji koji se tematikom i svjetonazorom suprotstavljaju vladajućoj neokonzervativnoj ideologiji.

To potvrđuje i Rajko Grlić. "Ta fusnota o filmu 'Samo jednom se ljubi' govori mi da se radi o konzervativnoj, desnoj opciji", objasnio je Grlić, jedan od rijetkih hrvatskih redatelja koji u svojim filmovim, od "U raljama života" pa do "Karaule" ne bježi od seksa. "Po njihovu mišljenju svatko tko ima neki seksualni odnos automatski je i seksualni manijak. Po meni je politička pornografija puno strašnija od seksualne pornografije. Ti se ljudi pozivaju na neki apstraktni moral, a kako živimo u vremenu u kojem je moral promjenjiva roba, nije mi jasno na koji se moral pozivaju - socijalistički, obiteljski, vjerski ili neki deseti. Njihov je zahtjev jednostavno glup i čudim se što ne vide da mi time rade odličnu reklamu. O svemu najviše govori činjenica da lokalni živalj nije zgrožen nemoralnošću filma."

Zahtjev za zabranom Grlićeva filma "Neka ostane među nama" izazvalo je nekoliko benignih erotskih scena u kojima glumci Miki Manojlović i mlada Slovenka Nina Ivanišin pokazuju svoja tijela i simuliraju erotsku igru. Dio javnosti to je doživio kao pokušaj instaliranja nekog novog puritanskog morala, koji hrvatski film pokušava uškopiti i lišiti svakog erosa i uzbudljivosti. Doda li se tomu i nedavni skandal s duhovitim plakatom za komediju "Lizistrata" riječkog HNK Ivana pl. Zajca, koji je prikazivao ružičastu marcipansku tortu u obliku penisa, te činjenica da je većina filmova nastalih nakon Domovinskog rata gotovo potpuno lišena seksa, čini se da je bivša zemlja imala puno liberalniji odnos prema seksu.
Naime, u novijoj hrvatskoj kinematografiji samo je nekoliko filmova u kojima postoje erotske scene. To je povijesna drama "Konjanik" Branka Ivande, u kojoj se mlada glumica Zrinka Cvitešić polijeva vrčem vode pred kamerama te u kasnijim prizorima pokazuje širok dijapazon strasti, kao i u filmu "Što je muškarac bez brkova" Hrvoja Hribara. Od seksa nije bježao ni Dalibor Matanić, koji je u "Finim mrtvim djevojkama" s Ninom Violić i Olgom Pakalović prikazao prvi lezbijski poljubac u hrvatskoj kinematografiji, što je sablaznilo konzervativne krugove. Lukas Nola je snimao scene eksplicitnog seksa, primjerice, u futurističkoj art drami "Sami" Nina Violić razmijenila je uzdahe s Leonom Lučevom, a Rade Šerbedžija je s partnericom odglumio odnos u nužniku u filmu "Pravo čudo". Barbara Vicković pokazala je golo tijelo u "Kraljici noći" Branka Schmidta, a Zrinko Ogresta snimio je priču o preljubu "Iza stakla", ali bez eksplicitnih scena seksa. I to bi otprilike bilo sve.

BRANKO SCHMIDT, redatelj filma 'Kraljica noći', s glumicom Matijom Prskalo"Hrvatsko društvo je prije devedesetih bilo slobodoumnije i liberalnije u vezi s prikazom seksa na filmu, a danas je retardiranije, što najviše zahvaljujemo crkvi, koja bojkotira seks na velikom ekranu, no filmovi su produkcijski sve bolji", kaže redatelj Dalibor Matanić, autor filmova "Fine mrtve djevojke" i "Kino Lika", koji su svojedobno izazvali kontroverzne reakcije u javnosti. Prvi zbog scene lezbijske ljubavi s Olgom Pakalović i Ninom Violić u naslovnim ulogama, a drugi "zbog prikaza seksualnog odnosa žene sa svinjom". Naime, taj se Matanićev film prošle godine također našao na meti fantomskog Hrvatskog društva za promicanje i zaštitu ljudskih prava, koje je tražilo zabranu filma, no na kraju je sve ostalo na verbalnoj hajci. Tko se krije iza Hrvatskog društva za promicanje i zaštitu ljudskih prava te njegova glavnog tajnika Branka Šerića Pante i predsjednice njegovog Odbora za ravnopravnost spolova Nade Balen? Iako je Društvo registrirano, nema web stranicu, kućnu adresu ni telefonski broj pa se ništa ne može doznati o njihovim aktivnostima, a priopćenja objavljuju preko Hrvatskog kulturnog vijeća, koje vodi pisac Hrvoje Hitrec, u devedesetima poznat i kao zagovaratelj tzv. ognjištarske opcije, dakle, politike tla i nacije. Kako Branko Šerić Panta ima isto ime kao i ugledni zagrebački odvjetnik Branko Šerić, mnogi su pogrešno zaključili, a među njima i RTL Televizija u prilogu o tom slučaju, da se radi o istoj osobi. Međutim, njima je zajedničko jedino ime. Branko Šerić Panta je novinar, nekadašnji treći čovjek Slobodnog tjednika, senzacionalističko-špijunskog tabloida Marinka Božića iz ranih devedesetih. Podrijetlom je iz Splita gdje je svojedobno navodno radio kao čuvar u tvrtki Sigurnost, a prema Nacionalovim izvorima izrazito je desno orijentiran. Splićani ga pamte kao osobenjaka i redikula, koji se nakon osobne tragedije posvetio slikarstvu. Izlagao je u galeriji Rudijer u prolazu Lovačkog roga u Zagrebu, koja je u vlasništvu već spomenute Nade Balen, njegove partnerice i bliske suradnice. Oboje surađuju u mjesečniku Imperial, koji je pokrenuo i vodi Teo Ljubić, bivši student teologije, koji je diplomirao turizam i ugostiteljstvo u Opatiji.

Iako Matanić smatra da je Hrvatsko društvo za promicanje i zaštitu ljudskih prava apsolutno minorna udruga i da joj se u javnosti pridaje, kao i svećenicima, prevelika pažnja, njihovo je djelovanje ipak pokazatelj retrogradnog trenda u Hrvatskoj - širenja zabrana i zatiranja najrazličitijih sloboda, od spolnih do ideoloških. Naime, taj trend ne događa se samo u hrvatskoj kinematografiji nego i šire. Pokazatelji tog stanja su novi nazadni Zakon o umjetnoj oplodnji, propala inicijativa o uvođenju spolnog odgoja u škole, Hebrangov propali prijedlog o pjevanju hrvatske himne na početku nastave u školama, tiskanje udžbenika iz povijesti u kojima se marginalizira antifašizam i neutralizira odnos prema NDH, segregacija romske djece u Međimurju itd.

"Nakaradno je što neki anonimni čudaci gunđaju zbog seksa na filmu, pa svi se jebu, to je normalno!", kaže Matanić i dodaje da u hrvatskoj kinematografiji nitko ne bježi od seksa koji je u funkciji sadržaja filma, no ako se seks koristi kao mamac za publiku, to smatra glupošću i to ne opravdava. Na pitanje da usporedi slobode u hrvatskoj kinematografiji prije devedesetih s današnjom situacijom, Grlić je odgovorio da je tadašnje društvo bilo liberalnije prema seksualnosti nego što je danas te da nije bilo nikakvih problema s prikazivanjam seksa na filmu.

LUCIJA ŠERBEDŽIJA u Magellijevu 'Don Juanu' na Brijunima"Moj film 'Samo jednom se ljubi', snimljen početkom 80-ih, nije se smio prikazivati šest mjeseci, a tek kad je poslan na festival u Cannes, bio je pušten u distribuciju. No nitko od cenzora nije spomenuo golotinju kao problem niti je tražio da izbacim neku erotsku scenu ili rečenicu. Čak sam od nekog beogradskog lista dobio nagradu za najbolju ikad snimljenu erotsku scenu u bivšoj Jugoslaviji. Sporna je bila politička komponenata. Međutim, nakon američke premijere u Carnegie Hallu u New Yorku ljudi se nisu zgražali zbog političke pozadine filma nego zato što su se na ekranu vidjele ženske bradavice, pokazavši time svoj puritanizam."

Nacionalovi sugovornici se slažu da je odnos prema erotici u hrvatskoj kinematografiji u bivšoj zemlji bio liberalniji nego što je danas. Ispričali su nam da je već redatelj Krsto Papić prije nešto više od 40 godina u filmu "Lisice" snimio prvi filmski spolni odnos. Doduše, radilo se o silovanju seoske ljepotice - Jagode Kaloper, koju je na njenom vjenčanju napao politički moćnik - Adem Čejvan. U kasnijim godinama prizore čedne erotike snimili su i drugi redatelji, od Fadila Hadžića u "Divljim anđelima" pa do Zvonimira Berkovića, koji se ohrabrio i otišao puno dalje snimivši u filmu "Putovanje na mjesto nesreće" na savskom nasipu scenu eksplicitnog seksa s Radom Šerbedžijom i Anom Karić.

Prekretnicu u tretmanu seksa u hrvatskom filmu označili su potkraj sedamdesetih filmovi Lordana Zafranovića, koji su izazivali oprečne reakcije, a neki su ga čak optužili da žestoko eksploatira seks i nasilje, ponekad i na granici pornografije. Bez obzira na te kritike, mnogi se i danas sjećaju vrućeg susreta glumice Ene Begović i Frane Lasića u pećini kraj mora u "Padu Italije", zatim erotske scene na klaviru u "Mukama po Mati" ili provokativnih prizora u "Okuapaciji u 26 slika". U snimanju profinjenih erotskih scena dokazao se Dejan Šorak u priči o ljubavnom trokutu "Oficir s ružom", u kojoj su glumili Ksenija Pajić, Dragana Mrkić i Žarko Laušević. Dojmljiv prizor silovitog seksa pokazao je i Vatroslav Mimica u "Banoviću Strahinji": u tom filmu Strahinja, kojeg igra Dragan Nikolić, vodi ljubav s mladom djevojkom - Sanjom Vejnović, a zatim ga probode ljubomorni Turčin.

Za mišljenje smo pitali i redatelja Nikolu Babića, autora lascivne drame "Medeni mjesec", s Biserkom Ipšom i Nadom Abrus, kojeg je u bivšoj zemlji, kako kaže, vidjelo više od tri milijuna gledatelja. Film je bio vrlo popularan u cijeloj Jugoslaviji, a samo je u Zagrebu igrao u kinu Tuškanac puna tri mjeseca i 20 dana. "U bivšem režimu nikada nisam imao nikakvih problema sa snimanjem seksualnih prizora, koji su po mom mišljenju u tom filmu čedni", rekao je Babić. "U filmu nema nasilja i destrukcije, a pariški Le Cinéma napisao je da su ljubavne scene snimljene vrlo decentno. Tadašnji Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske poslao je komisiju u Jadran film da pogleda film prije službene premijere i kako nisu našli pravni temelj za izbacivanje nekih scena, ili zabranu cijelog filma, film je pušten u distribuciju. No problem tog filma nije bio u lascivnim scenama nego u razotkrivanju korupcije u političkim strukturama."

Po Babićevu mišljenju vrijeme prije devedesetih bilo je liberalnije što se tiče seksualnih sloboda, no postojala je jaka politička cenzura i neki su filmovi dobivali etikete protudržavnih, reakcionarnih ili antisocijalističkih filmova. I njegov prijašnji film "Ludi dani" bio je zabranjen, a počeo se prikazivati tek onda kad je pristao da izbaci neke dijelove. Iako ne opravdava zahtjev Hrvatskog društva za promicanje i zaštitu ljudskih prava, smatra da se ne može osporiti pravo civilnim udrugama da u javnosti iznose svoja mišljenja i da brane moral koji je u skladu s njihovim ideologijama. "Živimo u demokratskom društvu i to im je pravo zajamčeno zakonom i Ustavom, ali je pitanje hoće li njihove stavove život verificirati", objasnio je Babić.

U hrvatskom kazalištu situacija je nešto drukčija nego u kinematografiji. U bivšoj zemlji kazališne predstave bile su iznimno čedne, a prvi skandal izazvala je potkraj šezdesetih balerina Astrid Turina, koja je plesala obnaženih grudi u sceni bakanalija u operi "Samson i Dalila" u Hrvatskom narodnom kazalištu. Prevrat se dogodio nakon devedesetih kad se plejada glumica mlađe generacije, od Lucije Šerbedžije u brijunskom "Hamletu" i Darije Lorenci u "Božanskoj gladi" u Teatru ITD pa do Nine Violić u "Piru malograđana", počela nesputano svlačiti na sceni. Međutim, ni kazališni redatelji nisu se previše trsili da režiraju na sceni erotske prizore seksa, a gola tijela mladih i lijepih glumica nisu izazvala nikakav skandal niti je neka udruga zadužena za zaštitu morala zahtijevala zabranu tih predstava. Po mišljenju nekih kazališnih stručnjaka, glavni "krivac" za to je Eurokaz, na kojem su od ranih osamdesetih gostovale brojne šokantne predstave, te tako priviknule gledatelje na golo ljudsko tijelo i razne perverzije na pozornici. I prošlo kazališno ljeto obilježili su obnaženi glumci, a najšokantnije je bilo na Dubrovačkim ljetnim igrama gdje je izvedena kontroverzna predstava "Orgije tolerancije" belgijskog umjetnika i redatelja Jana Fabrea, u kojoj su se izmjenjivale scene onaniranja i simuliranog ejakuliranja, a glumci su igrali goli ili u donjem rublju. Iako taj žestoki komad zapravo govori o globalnom konzumerizmu, nakon scene simuliranog onaniranja s premijere je otišlo 20-ak gledatelja. Bez obzira jesu li se Dubrovčani željeli dodvoriti Fabreu ili je to odraz nekog novog slobodarskog duha u Dubrovniku, toj predstavi je dodijeljena nagrada Orlando za najbolju predstavu 60. Dubrovačkih ljetnih igara.

Rajko Grlić i Ante Tomić, redatelj i scenarist filmova 'Karaula' i najnovijeg 'Neka ostane među nama', koji je zbog nekoliko benignih erotskih scena sablaznio fantomsko Društvo za promicanje i zaštitu ljudskih pravaPorast sveopće konzervativnosti u Hrvatskoj Grlić je objasnio velikim utjecajem Kaptola, ali i potrebom za snažnom kontrolom morala uslijed, kako kaže, tzv. globalizacije. "Istodobno u raznim medijima čitamo o brojnim preljubima, a gole guze iskaču sa stranica tiska i raznih portala, što pokazuje da je počela faza pražnjenja. Naime, stega i čvrsti moral izazvali su suprotni efekt pa golotinja i tzv. problematičan intimni život ulazi u medije kao skandal i eksces. Preljuba je bilo i prije i situacija se zapravo nije promijenila. Jedino što danas neki ljudi sebe prodaju pomoću seksualnih skandala. Seks je postao nešto skaradno, roba kao hamburger, koja izaziva pažnju, ali i zazor, i u tu se vreću sve stavlja. Društvo prije devedesetih nije imalo problema sa seksom, ali je imalo dvije milijarde političkih problema. Seks se doživljavao kao prirodna stvar u životima ljudi, a danas se od toga radi skandal, trgovina, roba", zaključio je Grlić.