Srećko JurdanaNaizgled razmjerno marginalan problem stana Jadranke Kosor zadnjih dana drastično dobiva na javnome značenju, ne bez razloga. Slobodni novinar Drago Pilsel, koji se tim fenomenom bavi dulje vrijeme u kontekstu svoje preokupacije ljudskim pravima, reaktualizirao ga je u istupu na HTV-u, i potaknuo premijerku da zbog toga najavi tužbu. Na situaciju oko stana u kojem živi gospođa Kosor ni prije, a ni kao premijerka, nije reagirala u skladu s civilizacijskim standardima za kakve se nominalno bori. Jasno je da nije ona svojedobno izbacila legalne stanare, obitelj Drobac, iz tog stana; to su - kao i u tisućama drugih primjera - učinili ljudi Gojka Šuška, koji su na taj teroristički način u Zagrebu udomljavali sebe i svoje zemljake. Gospođa Kosor uselila se u stan tek kao treći stanar i s izbacivanjem prvih nije imala nikakve izravne veze, što je ne oslobađa obaveze da prema tim nasilno deložiranim ljudima izrazi nekakvo suosjećanje i razumijevanje, i da im ponudi pomoć, posebno danas kad kao premijerka raspolaže određenim mogućnostima za kompenzaciju. Mogla je izjaviti: "Razumijem te ljude, razumijem težinu problema, nisam sudjelovala u oduzimanju tog stana, ali ne odobravam postupak i vidjet ću što se tu može učiniti". Umjesto toga, izjavila je - pozivajući se na formalistički stav Državnoga odvjetništva - da je stan dobila po zakonu, i basta. Problem za nju ne postoji, ljudi koji su izvorno iz tog stana izbačeni nisu predmet njezinoga interesa. Ta nezainteresiranost za žrtve Šuškova i Tuđmanova urbanog terora, na kojima je i sama posredno profitirala, potpuno je disproporcionalna humanističkome imageu kakav gospođa Kosor izgrađuje godinama, i - kako smo već rekli - civilizacijskim standardima koje danas navodno pokušava kreirati u Hrvatskoj.
Stan i reakcije na njega - i od stanarke i od analitičara - počeli su opasno ugrožavati javni status gospođe Kosor, ali nisu jedina stvar koja potkopava njezinu građansku popularnost. Politički položaj gospođe Kosor postao je slabiji nego što je donedavno bio zbog previše deklamacija i premalo konkretnih djela. "Živio Brodosplit!", uskliknula je nedavno premijerka pred okupljenim radnicima splitskoga brodogradilišta na izdisaju, nastupajući u stilu terapeuta koji manje-više neizlječivoga pacijenta podvrgava ohrabrujućim porukama, kako bi aktivirao ono što mu je u organizmu još ostalo od skrivenih obrambenih rezervi. Da je uz poklič "živio" u kasu Brodosplita ubacila milijune dolara, koje je za vrijeme Sanadera maznula uprava te firme, njezina stimulacija vjerojatno bi dobila na snazi i uvjerljivosti. Bez toga, ostat će zapamćena isključivo kao teatarski efekt. Čini se da su verbalizam, teatarski efekti i kontinuirani "izvjestan osmijeh" na licu jedino političko oružje kojim gospođa Kosor danas raspolaže. Pozitivističke iluzije o njezinim reformatorskim sposobnostima počele su se polagano topiti.
Splasnuo preporoditeljski elan
Gospođa Kosor ne može se potužiti na zlonamjernost promatrača i publike prema njezinoj pojavi. Medijsku podršku i simpatije dobila je još u ranoj fazi svoga mandata, zbog svoga odmjerenoga i pristojnoga komunikacijskoga stila na jednoj strani, na drugoj zbog kolektivne želje da se novoj figuri na mjestu premijera doista otvori mogućnost da napravi nešto kvalitetno, bez obzira na generalnu kompromitiranost stranke kojoj pripada. Slično su reagirali i u inozemstvu. Organizirali su za gospođu Kosor rješenje problema sa Slovenijom, i preko niza diplomatskih gesta pokazali da žele osnažiti njezin politički položaj, nasuprot Sanaderu koji ju je ucjenjivao iz pozadine, i oporbi koja ju je napadala frontalno. Uživala je, dakle, naklonost medija, značajnoga dijela građana, i međunarodnih arbitara, i mogla je na toj bazi pokrenuti široku inicijativu za radikalnu promjenu stanja u zemlji. Njezine preporoditeljske aktivnosti, međutim, gotovo da su završile na polovičnome obračunu sa Sanaderom. Danas se - na mjestu ranijih kolektivnih simpatija - razvija kolektivni osjećaj da gospođa Kosor nije u stanju bitno promijeniti ništa.
Melodramatičnost premijerkine frazeologije na temu borbe protiv korupcije - "bez milosti", "do zadnje kapi krvi" itd. - postaje sve jača, usporedo s postupnim prelaskom te borbe u besplodnu rovovsku fazu. Jasno je zasad da su račun u hrvatskom dugogodišnjem ratu protiv korupcije uglavnom platili Josip Matanović iz HFP-a (jedanaest godina) i dr. Ognjen Šimić (pet godina, bijeg u Bosnu). Za sve ostale, od Sanadera naniže, situacija ostaje stabilno prolongirajuća. Afere se polako razvodnjuju, rješavanja se otežu i zavlače. Teško je - dakako - osuditi nekoga na upraviteljskoj ili menadžerskoj razini, ako taj može u slučaj argumentirano uvući ministra ili premijera, a prema mogućnosti sankcioniranja ministra ili premijera zauzet je nekakav deklarativan službeni stav u kojem se naziru strah i oklijevanje. Žrtve se, dakle, i dalje traže u razmjerno bezopasnim sferama, a oko bivših nosilaca moći plete se fina mreža nagodbi.
Dramaturški promatrano, mandat gospođe Kosor počeo je kao situacija neočekivanoga psihološkoga obrata na sceni, da bi se pretvorio u maglovit konflikt antijunaka kojem se ne vidi ni cilj ni smisao. Nebrojeni ekonomisti raznih profila svakodnevno bombardiraju premijerku idejama i prijedlozima o prevladavanju krize - među kojima ima i vrlo kvalitetnih - ali Ivan Šuker sa svojom progresijom zaduživanja i poreznom kombinatorikom jedini je koji kod nje uživa stvaran autoritet. Gospođa Kosor nema političke snage ni odlučnosti, ekonomske stručnosti vjerojatno ponajmanje, da provede reforme koje su nužne, i njezina umirujuća retorika paravan je za produžetak nacionalne agonije. Premijerka nije u stanju smanjiti državnu birokraciju, nametnuti princip efikasnosti u državnoj organizaciji, ukinuti suvišna opterećenja proračuna i izvesti rezove koji će u budućnosti donijeti nešto dobro. Za vizionarsku energiju gospođe Kosor opća situacija ponešto je prekomplicirana.
Melodramatičnost antikorupcijske frazeologije
Njezino povlađivanje braniteljskoj populaciji prešlo je mjeru nacionalne izdržljivosti. S predsjednikom Josipovićem nalazi se u nekakvoj pozadinskoj polemici oko objavljivanja registra branitelja - na čemu predsjednik inzistira - bojeći se da u braniteljskom plemenu ne izazove pobunu. Državnički instinkti gospođe Kosor i ovdje uzmiču pred njezinim taktizerstvom. Braniteljska interesna klika preliminarno se buni protiv objave registra; Hvidra najavljuje konferencije; u mogućem objavljivanju vjerojatno uočavaju presedan koji bi na kraju mogao dovesti do redukcije broja braniteljskih mirovina. Pa što onda? Da je doista reformatorica po vokaciji, gospođa Kosor otvoreno bi se napokon suočila s tim pitanjem i poručila braniteljima: gospodo, nije vas bilo pola milijuna; mnogi među vama dobili su mirovinu bez stvarnoga razloga, zahvaljujući poslijeratnoj snalažljivosti u najproduktivnijim životnim godinama ne rade ništa, i država ne može više podnositi teret njihove besplodne egzistencije.
Premijerka, međutim, nije od te sorte. Njoj politički konvenira razvlačenje truleži, držanje stotina tisuća lažnih branitelja i besposlenih administrativaca na budžetu, kako se ne bi pretvorili u nekakav ulični pokret. Braniteljskim starješinama jasno je to stanje stvari, i da bi ga sačuvali, počeli su Vladu ucjenjivati prikrivenim prijetnjama izazivanjem nereda. Državnik, a ne političar, potreban je danas Hrvatskoj, izjavio je (bivši ministar gospodarstva) Nenad Porges, i bio je u pravu. Hrvatskoj hitno treba "iron lady" koju država zanima bitno više od stranke, a kod gospođe Kosor ta svojstva se uočavaju tek u tragovima.
Je li 'Tito' završni blef u Vrdoljakovu nizu ?
U povodu emitiranja prve epizode dosta se toga u novinama napisalo o Antunu Vrdoljaku i njegovu “Titu”, uglavnom s karikaturalnoga aspekta, kakav fenomenu i priliči. Vrdoljak je od HTV-a, Ministarstva kulture i drugih faktora i institucija izvukao ugodan novac ni za što. Njegov “Tito” je u prvoj epizodi vizualni historijski podsjetnik za mlade naraštaje, kompilacija starih i već viđenih tuđih materijala u kojoj nema ni scenarističke ideje, ni originalnih misaonih elemenata. Kao original se može tretirati jedino učestalo pojavljivanje samoga Vrdoljaka, koji u Kući cvijeća nešto lamentira o “Titovoj enigmi”, zatim i o “Titovu djetinjstvu”, sjedeći u mračnoj sobi za stolom koji je scenografski opremio u Glavaševu artističkom stilu, s knjigom o Bleiburgu u prvom planu. Tko to, uostalom, o preminulim historijskim liderima radi TV serije? Ako se o nekome od njih na kulturnoj televiziji nešto prikazuje, onda je to suvislo napravljen jednosatni film i gotovo. U takvom pristupu temi nema, međutim, velike love, i zato na HTV-u - za Vrdoljakove potrebe - stvar treba napuhati preko svih granica.
Taj besmisleni projekt “Tito” proizvod je Vrdoljakovih pritisaka zasnovanih na reziduama njegove nekadašnje moći. Za vrijeme Tuđmana bio je šef HRT-a i tamo je instalirao svoje ljude koji mu na specifične načine usluge vraćaju do danas. “Tita” je, odmah nakon serije “Duga, mračna noć” u kojoj je pomilovao ustaše, izvorno dogovorio s Mirkom Galićem. Periodički je povisivao svoje financijske zahtjeve, a kad je nakon Galića na položaj ravnatelja stigao Vanja Sutlić, odmah ga je preko svojih novinarskih ortaka počeo u medijima napadati i ucjenjivati, da mu ovaj slučajno ne bi zavrnuo slavinu.
Prestrašenome Sutliću to nije padalo na pamet. Iako je znao o kakvom je blefu riječ, Vrdoljaku je potpisivao virmane prema potrebama, i hrvatska publika dobila je danas od HTV-a - uz idiotske sapunice i “humoristične” serije koje se štancaju na traci - još jednu seriju za sjećanje. Po Vrdoljakovu običaju, taj skupo kompilirani “Tito” agresivno se reklamirao danima prije početka emitiranja, kao da je riječ o svemirskoj dramskoj pojavi, a ne o televizijskome triku obiteljske manufakture koja nastoji iscijediti zadnje ostatke novčarskih potencijala iz jednoga prežvakanoga mita.
Gospodin Vrdoljak je uoči emitiranja od HTV-a navodno tražio još dva milijuna kuna bonusa za dodatne epizode koje je proizveo samoinicijativno. Nije ih dobio, što je možda znak da strah od Vrdoljaka nakon dvadeset godina na HTV-u nestaje, i da s “Titom” završava povijest njegovih blefova. Nikad se ne zna, međutim. Tu je nadasve zanimljivi Tuđman, na primjer, o kojem su - kao i o Titu - snimljene i prikazane tone materijala, koje sad čekaju da ih nadahnuti autor poput Vrdoljaka reciklira, premontira, aranžira i u nekakvoj skupoj seriji prezentira kao povijesno otkriće bez premca.
