ŽIVOT U NJEMAČKOJ Tenor Zoran Todorovich već 24 godine živi u Njemačkoj, a u zadnje vrijeme postao je jedan od najtraženijih i najcjenjenijih opernih pjevača EuropeNa humanitarnom Koncertu za život, koji je organiziran u znak sjećanja na Vjesnikovu novinarku Anu Rukavinu i maestra Vjekoslava Šuteja, nastupit će i Zoran Todorovich (47), njemački tenor srpskog podrijetla, koji je prije 24 godina napustio rodni Beograd i otišao na studij u Frankfurt, a zatim je preko angažmana u njemačkim operama te u Beču postigao veliki međunarodni uspjeh. Kad je prvi put nastupio u Tel Avivu, jedan kritičar je objavio tekst “Novi tenor je rođen”, u kojem je duhovito objasnio da je s pojavom Todorovicha zauvijek prošlo vrijeme malih i debelih tenora, koji skviče kao mačke kad ih vuku za rep.

Opisali su ga kao mladog i zgodnog tenora osebujne boje glasa i dobre tehnike, te da s nestrpljenjem čekaju nastavak njegove karijere. Pokazalo se da su njihova predviđanja bila točna jer je Todorovich danas jedan od najtraženijih europskih tenora, a nije nepoznat ni zagrebačkoj publici. U Zagrebu je nastupio već tri puta, bio je i u Dubrovniku, a za razgovor smo ga uhvatili uoči nastupa u Bruxellesu. Bio je vrlo otvoren i srdačan i nije skrivao uzbuđenje što će ponovno pjevati u Zagrebu.

NACIONAL: Kako ste uspostavili suradnju sa Zakladom Ane Rukavine na ovom dobrotvornom koncertu?

- Maestra Vjekoslava Šuteja upoznao sam još na početku karijere u Beču, gdje je bio dirigent u mojoj prvoj velikoj opernoj produkciji “Madame Butterfly”, u kojoj sam pjevao Pinkertona. Dao mi je veliku podršku kao muzički pedagog, a poslije smo postali dobri prijatelji. I kad me ravnatelj zagrebačke Opere pozvao na taj dobrotvorni koncert, odmah sam prihvatio poziv nadajući se da ću uspjeti složiti tri slobodna dana. Jako me obradovalo kad sam vidio da su se moji slobodni dani poklopili s koncertom u Zagrebu. Na programu će biti čuveni Veredijev Requiem za četiri solista - sopran, mezzosopran, tenor i bas, zbor i orkestar. To je besmrtno djelo koje se izvodi u koncertnoj verziji, traje oko sat i 20 minuta, a još će nastupiti bas Giorgio Surian, sopranistica Adela Golac Rilović i mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, zatim Zagrebačka filharmonija, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i Zbor Opere HNK, a dirigent će biti Ivan Repušić.

NACIONAL: U Zagrebu ste nastupali već tri puta - na Novogodišnjem gala koncertu 2006., zatim u HNK kao Don José u operi “Carmen” i nedavno na koncertu za Valentinovo, također u HNK, s Verdijevim, Puccinijevim i Bellinijevim skladbama. Kako vas je prihvatila zagrebačka publika?

- To je za mene bio velik emocionalni doživljaj. Rođen sam u Beogradu, gdje sam proveo mladost, a zatim sam otišao u Njemačku na usavršavanje i više od 20 godina njemački sam državljanin. S velikim poštovanjem došao sam u Zagreb, koji nije veliki muzički centar, ali publika dobro poznaje glazbu. Ona ima u ušima velike hrvatske pjevače, koje je godinama slušala, tako da dobro prepoznaje kvalitetu. Zbog toga joj se ne može podvaliti loš pjevač. Nakon mog prvog nastupa u Zagrebu prije tri godine publika mi je stojeći pljeskala. To me oduševilo. Na toj reakciji temeljili smo moje ostale nastupe. Moj treći samostalni koncert bio je prepun i osjećao sam se kao da sam zagrebačko dijete.

NACIONAL: Prvo ste studirali elektrotehniku i relativno kasno otkrili svoj pjevački talent. Što je bilo presudno da počnete opernu karijeru?

- U mladosti sam svirao gitaru, a malo i akordion na poluprofesionalnoj bazi. Nikad nisam pomišljao da ću studirati muziku, sve dok nisam položio audiciju za pjevača u jednom beogradskom mješovitom zboru. Tu me zapazio dirigent zbora, koji je bio i ravnatelj beogradske srednje muzičke škole “Mokranjac”. On mi je rekao da imam zanimljiv glas i zatim me povezao s profesoricom s kojom sam iduće tri godine u “Mokranjcu” školovao glas. Nakon paralelnog studiranja elektrotehnike i pjevanja u “Mokranjcu” ponuđena mi je mala stipendija, koja mi je omogućila odlazak na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Frankfurt. U Njemačku sam otišao 1986. i prošao na audiciji, a nakon diplome odmah dobio angažman u malom Landestheateru u Detmoldu.

NACIONAL: Kakvu je ulogu u vašoj karijeri odigrao Hans-Peter Lehmann, čuveni njemački profesor, redatelj i intendant Staatsoper Hannover?

- Lehmann je jedan od posljednih velikih kazališnih intendanata, koji nije bio samo izvrstan šef kazališta, nego i vrstan pedagog, a prema nama se odnosio kao prijatelj, otac i čuvar vrijednih glasova. K njemu sam došao nakon suradnje s Landestheaterom u Detmoldu, gdje sam morao sve pjevati pa sam mislio da će tako biti i u Hannoveru. Međutim, on je inzistirao na razvoju i usavršavanju mog glasa i uvježbavanju uloga što je usmjerilo moju karijeru u najboljem mogućem pravcu. I danas kad pripremam ulogu iz neke Wagnerove opere nazovem ga i tražim njegov savjet.

NACIONAL: Ubrzo ste počeli nastupati u Bečkoj operi, a zatim su uslijedili nastupi u najvećim opernim kućama Europe. To je bilo početkom 90-ih, u vrijeme kad je Srbija imala vrlo loš ugled u Europi. Jesu li vas kolege i publika šikanirali zbog srpskog podrijetla?

- Imao sam puno problema. U jednom trenutku pitao sam svog profesora bi li bilo bolje za mene da nađem neko umjetničko ime kako publika ne bi reagirala na moje podrijetlo. Odgovorio mi je: “Ja dolazim iz Grčke, iz nekih drugih ratova i drukčijih problema i tebe sam prihvatio kao Zorana Todorovića, bez obzira na zemlju tvog rođenja. I ti ćeš za mene uvijek ostati pjevač Zoran Todorović. I kad publika u cijelom svijetu bude zapamtila tvoje pravo ime i znala ga izgovarati, to će biti znak da su te prihvatili kao pjevača i da ih ne zanima ništa drugo.” Iako je bilo svega u tim prvim godinama karijere, nisam se na to obazirao nego sam se trudio da što bolje pjevam. Moj djed je iz Hrvatske, a baka s juga Srbije, no što sam duže pjevao, moje podrijetlo zanimalo je sve manje ljudi.

NACIONAL: Je li vas obitelj podržala u pjevačkoj karijeri?

OBITELJSKA FARMA KONJA Operni pjevač Zoran Todorovich sa suprugom sportašicom uzgaja konje na njihovu imanju, koje se nalazi između Hannovera i Kassela- U obitelji se nitko nije bavio muzikom i zbog te svoje odluke imao sam problema u obiteljskom krugu. Potječem iz siromašne obitelji - otac mi je bio zanatalija, a majka kućanica - pa su inzistirali na studiju elektrotehnike smatrajući da će mi dati siguran kruh. Moje bavljenje muzikom smatrali su snom koji se nikada neće ostvariti. Međutim, danas su ponosni na mene i još ne vjeruju da se taj moj san doista ostvario. Možda se ostvario i zato što nikad nisam trčao za novcem nego sam uživao u svakom nastupu. I danas se uzbudim kao mali dječak kad saznam da će mi partnerica biti neka velika pjevačica poput Edite Gruberove.

NACIONAL: Već na samom početku karijere odlučili ste napustiti stalni angažman i postati slobodnjak. Daje li vam taj status veću kreativnu slobodu?

- Angažman u opernoj kući podrazumijeva da pjevač mora prihvatiti i uloge koje mu baš ne leže. Biti slobodnjak velik je luksuz, ali taj status omogućuje veliku slobodu i umjetničku kreaciju. Ako imate dobrog agenta, uspjeh je još veći. Imao sam sreću da sam u prvim godinama karijere u Hannoveru upoznao jednog od najvećih njemačkih agenata, koji me već za vrijeme mog petogodišnjeg angažmana u operi u Hannoveru predstavio svim važnijim opernim kućama Njemačke. Tako sam tri godine unaprijed znao što ću i gdje pjevati nakon raskida stalnog ugovora. No kao slobodnjak morate imati obitelj, koja vas razumije i podržava, jer su moja putovanja sve dalja i duža.

NACIONAL: Da li se vaša supruga, Njemica, također bavi muzikom?

- Ne, ona je sportašica - bavi se jahanjem i natječe se na regionalnoj razini. Prije desetak godina odrekla se veće karijere kako bi mogli osnovati obitelj. Danas imamo desetogodišnjeg sina i živimo na velikom imanju pokraj gradića Plomberga između Hannovera i Kassela, gdje uzgajamo konje. Imamo osam konja i svi idu na turnire. To mi je velika radost i odušak jer me susret s prirodom i konjima opušta. Ne bi bilo dobro da i kod kuće slušam o agentima, nastupima i operama. A sve je počelo u Hrvatskoj: potkraj 80-ih otvarao sam na Brijunima turističku sezonu s Beogradskom filharmonijom i počeo učiti jahati. Kako početkom 90-ih više nisam mogao ići na odmor na Brijune, potražio sam mogućnost da nastavim jahati negdje u Njemačkoj. I tako sam u sportskom hotelu upoznao svoju buduću suprugu, koja je bila instruktorica jahanja. Tako su Brijuni posredno utjecali na moje poznanstvo s mojom budućom suprugom.

NACIONAL: Karijeru ste počeli kao lirski tenor, a zadnjih godina preorijentirali ste se na dramske uloge. Je li taj zaokret bio težak?

- To je bio normalni razvoj. Lirske uloge počeo sam pjevati s 21 godinom, a posljednjih pet-šest godina sve više pjevam dramske uloge. Sve je bilo prirodno: moj je glas počeo pokazivati neke promjene, koje su upućivale na to da bi bilo bolje da pjevam teže, dramske uloge. I onda sam pripremio prve dvije produkcije za dramski tenor, koje su pokazale da sam spreman za taj preokret, a zatim mi je svaka takva nova uloga davala sve više snage i hrabrosti za nastavak takvog repertoara.

NACIONAL: Možete li istaknuti nekoliko posebno važnih uloga u kojima ste najbolje izrazili svoje glasovne mogućnosti?

- Ne volim se hvaliti, ali nekoliko stručnjaka mi je reklo da sam trenutačno jedan od najboljih interpretatora uloge Pollionea u Bellinijevoj “Normi”. Nekoliko primadona, a među njima i velika europska diva Edita Gruberova, koja u toj operi pjeva naslovnu ulogu, tražilo me za partnera. U taj lik ugradio sam sve svoje pjevačke kvalitete, ali i širok raspon emocija. U mojoj interpretaciji emocije su jako važne jer omogućuju publici da razumije lik i cijelu operu, čak i kad ne razumije jezik. Pamtim i ulogu Cavaraedossija u “Tosci”, te Dicka Johnsona u najnovijoj produkciji Puccinijeve opere “La fanciulla del west”, izvedenoj prošle godine u Amsterdamu, koja ne traži samo glas nego i karakter i emocije.

NACIONAL: Jednom ste rekli da vam je velika želja da konačno pjevate Otella, što se smatra krunom u karijeri opernog pjevača. Hoće li vam se uskoro ostvariti ta želja?

- Da, pjevat ću Otella u Deutsche Oper u Berlinu, premijera će biti u lipnju, a alternirat ću s Joséom Curom. Nadam se da će mi ta produkcija omogućiti lijep debi u ulozi Otella. Nisam htio ranije inzistirati na ulozi Otella nego sam čekao da budem spreman. I kad mi je berlinska opera ponudila tu ulogu, prihvatio sam poziv.

NACIONAL: Pjevali ste s mnogim renomiranim partnericama, od Edite Gruberove i Julie Varadi do June Anderson i Violete Urmane. Koliko su vam partnerice važne?

- Jako je važno imati partnere s kojima se dobro slažemo - vokalno i privatno. Ako jedan kolega ima problema, to će i na vama ostaviti traga, a ako su kolege na vrhunskoj razini i dobro pripremljeni te kooperativni i produktivni, uspjeh je veći. Najviše se divim Editi Gruberovoj, velikoj europskoj zvijezdi, koju znam još dok sam kao zborist pjevao iza njenih leđa. Kad smo imali premijeru te Puccinijeve opere u Amsterdamu, “La fanciulla del west”, u postavi su bili Eva-Maria Westbroek i Lucio Gallo i uspostavili smo gotovo obiteljski odnos. Navečer smo odlazili na večere i intenzivno se družili. Zbog toga je atmosfera na probama bila ljepša, a lakše smo pjevali i zahtjevne uloge u toj operi. Puno je teže surađivati s egoističnom partnericom, koja gleda samo svoje interese i ponaša se neprirodno.

NACIONAL: Nastupali ste po cijelom svijetu, od Münchena, Bruxellesa i Londona do Tokija, San Francisca i Tel Aviva. Što vam se najviše usjeklo u pamćenje?

CAVARADOSSI IZ 'TOSCE' Tenor Zoran Todorovich kao Cavaradossi, što je jedna od njegovih najjačih uloga, u operi 'Tosca' u Bregenzu 2007. godine- U najljepšoj uspomeni ostao mi je susret s Izraelskom filharmonijom u Tel Avivu. Na probi dirigent Zubin Mehta orkestru je dao znak da počne svirati jednu ariju iz “Tosce” ne rekavši im tko sam. Otpjevao sam tu ariju i članovi orkestra prestali su svirati i počeli mi pljeskati. Takve ovacije nikad prije nisam doživio od publike, a kamoli od orkestra. Mehta je prekinuo probu i predstavio me orkestru, a članovi su ponovno zapljeskali. I taj pljesak pratio me na svih pet koncerata.

NACIONAL: Prati vas glas da zagovarate tradicionalni koncept opera, iako su redatelji danas skloni eksperimentiranju. Što vam smeta u modernističkim verzijama?

- Nisam protiv modernističkih produkcija, ali ne sviđa mi se kad se redatelji distanciraju od originala i pokušavaju stvoriti neku svoju verziju opere. Intervencije nekih redatelja izgledaju mi kao kad biste uzeli neku Picassovu sliku i prerezali je napola, ili polovicu slike prebojili u ružičasto jer se to vama više sviđa. No pjevao sam u Münchenu u dvije velike modernističke produkcije, koje su doživjele velik uspjeh. No taj redatelj odlično poznaje muziku i nastojao je svoje vizije uklopiti u muziku.

NACIONAL: Kako izgleda vaš radni dan?

- Ako sam angažiran u velikoj produkciji, kao sad u “Otellu”, nastojim ulogu pripremiti u miru kako je ne bih morao brusiti u vlaku, avionu ili hotelu. Poslije nastupa uvijek napravim pauzu i vrijeme provodim s obitelji na imanju, no i tu radim na ulogama, ali navečer i ne punim glasom. Poslije Bruxellesa usavršavat ću ulogu Otella, zatim ću se pripremati za nastup u Zagrebu, a nakon toga slijede nastupi u Toulouseu, u Španjolskoj, Genovi, Hannoveru, Palermu, Münchenu, Amsterdamu, Antwerpenu.

NACIONAL: Imate li poseban režim prehrane, metodu kojom održavate glas ili sustav tjelesnih vježbi koji vam pomaže da steknete kondiciju i izdržite napor?

- Fizička aktivnost je važna i za glas i za kompletno tijelo tako da ja kombiniram golf i jahanje. Ne prakticiram nikakve trikove za poboljšavanje glasa, ne miješam limunadu s mlijekom i medom, ali zato pijem jako puno obične vode. Trudim se da se ne vežem ni uz kakve rituale. Ako se vežete uz neku tzv. amajliju, primjerice, prsten, koji vam je na prošlom nastupu tobože pomogao da jako lijepo pjevate, postat ćete ovisni o njenom tzv. djelovanju. Prije nastupa provjerim glas, odem u operu i pjevam posve opušteno.