Srećko JurdanaObjava prijepisa privatne telefonske komunikacije Ive Pukanića u trenutku kad se u Zagrebu sudi njegovim ubojicama izazvala je zadnjih dana konsternaciju na hrvatskoj javnoj sceni. Brutalno ubijenoga novinara pretvarati u voajerski motiv, i javno rovati po sadržaju njegova mobitela iako u njemu nema ničega bitnog za aktualni sudski proces, to je doista ponašanje lišeno temeljne medijske etike, a skandalozno je i za sud koji je objavljivanje Pukanićevih razgovora omogućio. Večernji list, u kojem je izvedena ta prljava operacija, pokušao je naknadno na dva načina opravdati svoj postupak: preko “ekspertne” izjave suca Ivana Turudića “da je sud autonomno donio odluku o uvrštenju transkripata u spis”, sugerirajući da je sudska riječ nešto s čim se ne polemizira i da pred njom svi trebaju pasti ničice; zatim preko stavova pojedinih javnih mislilaca (Zdenko Duka iz HND-a, dr. Žarko Puhovski s Filozofskog fakulteta npr.) da u Pukanićevu mobitelu ima stvari o kojima “javnost treba biti informirana”, premda nemaju veze s procesom.

NUŽNOST INFORMIRANJA JAVNOSTI

Teza o nužnosti “informiranja javnosti” o sadržaju Pukanićeva mobitela transparentno je besmislena. Što je u toj komunikaciji od nekakvoga specijalnoga “javnoga interesa”? Činjenica da je Pukanić razgovarao s pojedinim političarima i ljudima iz pravosuđa? Pa što onda? Za novinara na visokoj profesionalnoj i javnoj poziciji razumljivo je da raspolaže vrlo širokim krugom političkih i socijalnih kontakata. Da je razgovarao s Ninom Pavićem iz EPH? U čemu je problem? Zar izdavači ne smiju međusobno komunicirati? Osim toga, gospoda koja jašu na poruci “javnost to treba znati” sama bi trebala znati da postoji bitna razlika između onoga što je za publiku zanimljivo i onoga o čemu bi ta publika morala biti obaviještena. Mnoge bi nesumnjivo zanimalo da se u novinama objavi detaljan postupak proizvodnje termonuklearne bojeve glave, ali nikome ne pada na pamet da udovolji toj znatiželji. Sadržaj Pukanićeva mobitela može nekome biti zanimljiv, ali to nije apsolutno nikakav razlog da se on objavljuje ako je nebitan za proces Pukanićevim ubojicama, jer objavljivanje isključivo iz trivijalnih pobuda zadovoljavanja nečijih voajerskih poriva drastično vrijeđa posmrtni integritet žrtve, integritet njegove obitelji, i osoba koje su tom komunikacijom zahvaćene. U pokušajima generalne obrane svoje sitnoprofiterske operacije, Večernji list počeo je sudački tandem Kršul-Turudić prikazivati kao žrtve medijskoga progona i kao osobe kojima zbog Pukanićevih transkripata prijeti nekakva opasnost. “Nakon javnih prozivanja i optužbi, a posebno zbog objave Pukanićevih SMS-ova, sucima su dodijeljeni tjelesni čuvari jer je policija procijenila da su ugroženi”, pišu spomenute novine, stvarajući iluzionističku famu da suce ugrožava Pukanićeva prepiska. Na koji način? Što bi to, u elektroničkoj konverzaciji izvađenoj iz Pukanićeva mobitela, moglo biti opasno za Ivanu Kršul i Ivana Turudića, koji se nigdje ne spominju ni jednom riječju?

NEDODIRLJIVOST SUDOVA

Na djelu je jedna od većih tendencioznih budalaština među raznima koje periodički bombardiraju hrvatski medijski prostor. Ugroženi su “posebno zbog objave Pukanićevih SMS-ova”. Ma nemojte nam reći. Od koga im prijeti opasnost zbog tih SMSova? Od Pukanićeve kćeri, možda? Novine o kojima je riječ pribjegavaju evidentnim besmislicama kako bi skrenule pažnju sa svoga prljavoga pothvata, odnosno: predstavile ga kao nekakav smioni čin “informiranja javnosti”, koji za sobom povlači opasnosti. U slijedu događaja, dakle, Pukanića su najprije raznijeli bombom u dvorištu Nacionala, potom mu portali i novine iz jeftinih komercijalnih poriva objavljuju privatne razgovore, i nakon svega proglašavaju ga - ni više ni manje nego - prijetnjom i opasnošću za suce koji su objavu tih nebitnih razgovora proceduralno omogućili. Da nije iznimno tragično, bilo bi komično. Oko Ivane Kršul i Ivana Turudića policija je formirala stražu, da ih ne bi snašla nekakva nevolja zbog Pukanićevih SMS-ova, i u tom povodu može se primijetiti da je spomenuta policija za objavljivanje tih SMS-ova odgovorna jednako koliko i sutkinja koju čuva. I ministar policije, i ravnatelj policije, pouzdano su znali što je u Pukanićevom mobitelu, tj. znali su da u njemu nije ništa važno za proces koji je u tijeku, pa ipak su sadržaj tog mobitela dostavili sudu, zaobilazeći pritom Državno odvjetništvo.

DORH se protivio uvrštenju tih marginalnih transkripata u sudski spis; policija je njegovo protivljenje ignorirala, i ušla - mimo svih kodeksa - u izravan aranžman sa sudom, osiguravajući sutkinji i odvjetniku Žganjeru preduvjete za izvođenje operacije “Pukanićev mobitel”. U diskusijama o vrhunskoj pokvarenosti te operacije, koje su u tijeku, presudna uloga hrvatske policije nipošto se ne smije zanemariti. Cijeli taj slučaj u pitanje svakako dovodi nedodirljivost sudova, odnosno problem moralne ili disciplinske odgovornosti sudaca koji donose odluke protivne osnovnim etičkim i pravnim kriterijima. Suci Ivana Kršul i Turudić kao njezin advocatus dei djeluju u savezu i štite si leđa, i u tu interesnu cehovsku spregu nitko od nadležnih ne usuđuje se taknuti. Naknadno dopuštajući uvrštenje Pukanićevih transkripata u procesni spis – čime je udovoljila zahtjevu obrane optuženih, koja se uzaludno nadala da će se u tim transkriptima pronaći nešto što odvlači trag od njihovih klijenata – sutkinja Kršul mogla je raspravu o transkriptima proglasiti zatvorenom za javnost, i u startu spriječiti bilo kakve javne manipulacije s njihovim sadržajem. Znalo bi se da su transkripti pod embargom, i da će krivično odgovarati svatko – Đurovićev odvjetnik Željko Žganjer ili bilo tko drugi – tko ih dostavi medijima.

PREISPITIVANJE ODGOVORNOSTI

Propuštajući staviti zabranu na manipulacije transkriptima, sutkinja Kršul dopustila je da se preko medija dodatno vrijeđaju žrtva, njezina obitelj i osobe koje su s njom kontaktirale. Nacional se - preko odvjetnika Čede Prodanovića - zbog toga službeno obratio ministru pravosuđa Ivanu Šimonoviću, navodeći u pismu da je “sud nezakonitim postupanjem doveo do toga da se medijskim manipulacijama, bez imalo vođenja računa o osobnom dostojanstvu pokojnog Ive Pukanića, zamjenom teza na liniji obrane okrivljenika javnost počela više baviti efemernim sadržajem SMS poruka umjesto kriminalnom djelatnošću okrivljenika, pri čemu se na krajnje nedostojan način gotovo željelo ustvrditi da je pok. Ivo Pukanić zbog svoje ‘kontroverzne biografije’ sam odgovoran za svoju smrt”. U tom kontekstu, zatraženo je preispitivanje odgovornosti Ivane Kršul. Vidjet će se što će od toga biti. Ministar Šimonović izjavio je da ne može ništa komentirati ni poduzimati dok traje proces, što slučaj na neki način ostavlja otvorenim; Ivan Turudić zatražio je progon medija zbog “kaznenog djela prema pravosudnom dužnosniku”; Ivana Kršul uzela je kraće bolovanje, uzrujana zbog neugodnosti koje joj stvara pokojni Pukanić. Daljnji komentar sudačkih neugodnosti suvišan je.