Srećko JurdanaPrivođenje Damira Polančeca zbog utemeljene sumnje da je - zajedno s bivšom upravom i ljudima iz njihova odabranoga financijskoga servisa - sudjelovao u pokušaju preuzimanja vlasničkoga paketa Podravke (novcem kompanije) obilježeno je spletom zanimljivih dramskih nijansi. Uhićenje je bilo senzacionalno koliko i očekivano: javno mnijenje znalo je, ili osjećalo, da će nakon svih ostalih istaknutih imena i bivši potpredsjednik Vlade morati na kraju isprobati društvenu atmosferu Remetinca, jer jedino na taj način hrvatska "borba protiv korupcije" može zadržati dozu uvjerljivosti. Sve drugo protumačilo bi se kao državna nedosljednost i blefiranje. Stilski rečeno, Polančec je u zbivanjima oko Podravke bio previše "unutra", da bi - mimo svih drugih - mogao ostati vani. Iz pritvora je nedavno puštena većina pripadnika skupine Spice Boys, što je kod (s razlogom skeptične) publike proizvelo laganu nedoumicu: nije li to znak da se cijela situacija počela pomalo razvodnjavati? Čini se da nije, kako vidimo. Uhićenje Polančeca cjelokupnoj dramaturgiji povezanoj s Podravkom vraća snagu i momentum; "borba protiv korupcije" definitivno je zahvatila višu političku razinu i time dobila novi psihološki zamah.

Udarna vizualna poruka
U proceduri Polančecova privođenja taj dojam se morao potvrditi i simbolički. Čovjeka su pred istražnog suca doveli s lisičinama na rukama, bez realne potrebe dakako. Javnosti se htjela poslati udarna vizualna poruka da za naglo probuđeno pravosuđe ne postoje statusne razlike: ni bivši potpredsjednik Vlade u Hrvatskoj ne može izbjeći proceduralna ponižavanja kakvima su bili izvrgnuti njegovi partneri u aferi. Taj radikalno neuviđavan institucionalni tretman jedne visoke javne figure nije previše uzbudio Polančecova odvjetnika Antu Nobila, koji se odlučio za taktiku hladnokrvnoga podigravanja situacije. Za lisičine je izjavio da su rutinska i uobičajena stvar, na odluku o pritvoru nije se žalio, nesumnjivo procjenjujući da je žalba ionako besmislena, i da će odustajanje od nje na publiku ostaviti elegantniji dojam. S manirističkoga aspekta - ako takav na terenu sudova i zatvora postoji - bio je u pravu, iako njegov klijent od toga neće imati velike koristi.
Još manje koristi mogao bi imati od izjave gospodina Nobila na televiziji kako za Podravku ne bi bilo financijske štete da je Polančec stigao završiti poslove kojima se bavio prije uhićenja. Time se impliciralo da je nekakva šteta u aferi postojala, i da je gospodin Polančec nastojao pronaći moduse njezine kompenzacije u nadi da će mu to olakšati pravni položaj. Ako se skrivene pare nekako vrate, država će možda zažmiriti na jedno oko. Nobilova teza glasi: nema štete - nema kaznenog djela. Ta ideja je, međutim, iznimno nategnuta i problematična. U prvome redu, eventualna nadoknada novca ne znači poništenje crimena. Pljačkaša banke ne oslobađa zatvora činjenica da nije uspio potrošiti plijen, ili da ga je opljačkanoj strani naknadno nadoknadio iz drugih izvora. Osim toga, Nobilova tvrdnja kako je Polančec hapšenjem spriječen u nadoknadi štete, jasno demantira ranije izjave Polančeca da o aferi Podravka zna samo toliko koliko je pročitao u novinama.
Dvadesetak mobitela
Impresivni su, u svakom slučaju, napori koje je gospodin Polančec ulagao da bi sanirao jednu situaciju s kojom - kako reče - nema nikakve veze. Takva žrtva moguća je samo kod altruista svjetskog kalibra. Pronašao je najprije stanovitoga Iliju Sirovinu, vlasnika banjalučke Vitaminke koji navodno ima i razvijeni business u Švicarskoj, i bezuspješno ga pokušao nagovoriti da dionice Podravke otkupi od FIMA-e. Kad je Sirovina uzmaknuo, pokušao je najprije s Podravkom, potom s Dankom Končarom, izvesti nekakav aranžman oko Mirne iz Rovinja, u kojoj Podravka ima određene udjele. Također bezuspješno. Zatim je FIMA AMI - preko nje i deset i pol posto dionica Podravke - uznastojao prodati srpsko-slovenskome mešetaru Ranku Mimoviću, još uvijek navodno zainteresiranom za taj posao stoljeća. Na kraju - kraju? - u svoju konceptualističku akciju uvukao je talijanski fond FINES, koji je sa sto osamdeset pet milijuna kuna u vreći navodno već stizao pred Polančecova vrata, kad se ispred njih ispriječila policija. Iz Polančecova rakursa promatrano, da nije bilo policije i USKOK-a, Podravka bi danas stajala na svome, zahvaljujući njegovu nesebičnom trudu da joj pomogne, premda s aferom nema nikakve veze.
O. K. Pred sudom će vjerojatno dobiti priliku da provjeri uvjerljivost svoje obrane. Nije, međutim, ostalo neprimijećeno da se u operaciji "pomaganja Podravci" simultano koristio s dvadesetak raznih mobitela na kojima je - u izvornome mafijaškome stilu - neprestano mijenjao kartice, kako bi izbjegao policijsko prisluškivanje. Humorist bi rekao: pomoć prijateljima najiskrenija je ako se o njoj ništa ne zna. Bivši potpredsjednik Vlade koji preko dvadeset mobitela, da ga slučajno ne otkriju, uvjerava razne mešetare kako je vrhunski isplativo kupiti tvrtku koja je pod istragom zbog teških pronevjera - to je tema za holivudski film, u kojem bi scenski daroviti gospodin Polančec bez problema mogao odglumiti samoga sebe.
Zatreba li mu asistencija u uvježbavanju glumačkoga lika, može se s pouzdanjem obratiti svome nekadašnjem šefu Ivi Sanaderu, školovanom hrvatskom glumatalu nad glumatalima. Izazvan nekakvim novinskim tekstom u kojem se ponavlja ono što je odavno jasno i vrapcima na krovu - da Polančec nije mogao izvoditi intervencije oko Podravke, INA-e, MOL-a, OTP-a itd. bez njegova znanja - publici je poslao ljutito pismo u kojem tvrdi da o Polančecovim aktivnostima kao premijer nije znao ništa, a ništa nije ni morao znati. "Polančec je sve mogao raditi na svoju ruku". Zar doista? Shvaćajući da mora reagirati na takvu besmislicu, Jadranka Kosor odmah je izjavila da su gospodina Sanadera - dok je bio premijer - svi u Vladi morali obavještavati o svemu. Tragikomično po sadržaju i porukama, Sanaderovo pismo indikativno je za njegovo aktualno stanje svijesti. Bivšeg premijera očito je zahvatila panika i strah da bi doista mogao završiti u zatvoru kao i Polančec.
Hvatanje za slamku
Gonjen tim strahom, počeo se hvatati za slamku, mahati opsjenama i unaprijed - dok ga još nitko ništa službeno nije zapitao - poricati ono za što bi ga u istrazi mogli optužiti. Ponaša se kao da je de facto na optuženičkoj klupi iako na nju još nije sjeo, i za takvo ponašanje ima dobre razloge. Polančecov autoritet u Podravki, INA-i i drugdje proizlazio je iz Sanaderova autoriteta, i sve tajne operacije koje su se tu izvodile bile su stimulirane s najviše državne razine. Čeka se lik koji će o tome egzaktno propjevati, a dok se ne pojavi, Sanader će jahati na ideji, "Mogu me prozivati, ali dokazati mi ne mogu ništa". Sanader je već ranije, nedugo nakon svoga prinudnoga odlaska, naslutio da "borba protiv korupcije" teče u za njega nepovoljnom smjeru. Pokušao je zbaciti Jadranku Kosor i vratiti se u politiku, no pokušaj je u trenutku propao, i nekadašnjem autokratu danas ne preostaje drugo nego da poskakuje na tlu koje mu izmiče pod nogama. Nakon odlaska Polančeca u Remetinec, na vrhu malverzantske piramide ostao je sam.