Dražen KalogjeraHrvatsko društvo, a posebno hrvatsko gospodarstvo, ušlo je u 2010. godinu opterećeno visokom stopom nezaposlenosti, deficitom robne razmjene i proračunskim deficitom, visokom stopom zaduženosti i na inozemnom i na domaćem tržištu, rastućom nelikvidnošću, nedovoljno efikasnim pravnim sustavom, visokom opterećenošću poslovnih subjekata i građana fiskalnim i parafiskalnim mjerama, preskupom, prebirokratiziranom i nedovoljno djelotvornom državnom upravom i reduciranom potrošnjom. Dodamo li tomu socijalne nemire, od svakodnevnih štrajkova do otvorenog bunta, koji poprimaju sve šire razmjere, stanje je zabrinjavajuće.

Takvo stanje hrvatskog gospodarstva, s odgovarajućim ponašanjem hrvatskih poduzetnika, rezultanta je prije svega pogrešne ekonomske politike koja je, od programa privatizacije i stabilizacijskog programa 1993. do danas svojim mjerama poticala hrvatske, i ne samo hrvatske poduzetnike na uvoz, a destimulirala izvoz, poticala spontanu deindustrijalizaciju, poticala potrošnju, a ne proizvodnju, veće trošenje od privređivanja. Zaduživali smo se ne zbog investiranja u modernu proizvodnju i izvoz, nego da preživimo refinanciranjem postojećih dugova i poticanjem neproizvodne potrošnje. Stoga, kad se danas traže putovi izlaska iz recesijskog stanja,odnosno poduzimaju antirecesijske mjere, te mjere moraju u prvom redu mijenjati one odrednice ekonomske politike koje su pridonijele građenju postojeće strukture i ovakvom stanju hrvatskog gospodarstva, pa i društva kao cjeline.

I u ovom pristupu ne smije se dovoditi u pitanje funkcioniranje tržišta kao temeljnog mehanizma koordinacije, nezamjenjivog u svojoj alokativnoj, selektivnoj i distributivnoj funkciji, kao mehanizma koji svakom poduzetniku daje slobodu da, idući za maksimiranjem svog interesa, bira što će, kako i za koga proizvoditi, odnosno davati uslugu. Međutim, otkad postoji država kao organizirana zajednica građana, neograničena tržišna sloboda više je imaginarna nego stvarna. Regulativni mehanizmi države usmjeravaju je i ograničavaju poreznim sustavom, monetarnom politikom, efikasnim pravosuđem, posebno pravnim reguliranjem procesa razmjene i raspodjele, sudstvom, represivnim aparatom države, unoseći pravila solidarnosti, pravičnosti i socijalne ravnopravnosti

Stoga se nikada nije dovodila u pitanje prisutnost države, odnosno njenih intereventnih mjera u tržišnim mehanizmima. Ali uvijek je bilo jasno koliko je potrebno državne regulacije, a koliko tržišne, poduzetničke slobode kako bi nacionalno gospodarstvo davalo optimalne učinke u uvjetima otvorenih tržišta s jedne strane i socijalne države s druge. No na to pitanje nema jednoznačnog odgovora, ni u teoriji, ni u praksi. Stoga treba uočiti bitnu činjenicu da je aktualna ekonomska recesija više rezultat insuficijencije mehanizama regulacija, nego devijacija razvijenog tržišta. Tržište, a posebno financijsko tržište, shvaćeno kao skup odnosa koji zajednički povezuje različite aktere - investicijske i komercijalne banke, osiguravajuća društva, središnje banke, multinacionalne korporacije pa i velike špekulante - stvorilo je nove proizvoda i nove mogućnosti za poduzetničku i menadžersku elitu i za nekontrolirano i pohlepno akumuliranje kapitala, mogućnosti za čiju regulaciju država nije bila pripremljena. Stoga je danas u svim zemljama zahvaćenim recesijom sadržaj antirececijskih mjera usredotočen na interventne mjere države koje potiču poduzetnike da se poduzetnički ponašaju, odnosno da stvaraju nova radna mjesta, nove inovativne proizvode, da šire tržišta, razvijaju poslovanje u skladu s pravilima dobro reguliranih, otvorenih, globaliziranih tržišta (kao što je, primjerice, najveće tržište na svijetu, tržište Europske unije), da pravodobno ispunjavaju svoje obaveze prema radu, prema dobavljačima i prema državi. U tu svrhu ubacuju se u gospodarstvo golema, do danas nezamisliva sredstva poreznih obveznika, subvencioniraju se građani i proizvodni kapaciteti kojima prijeti otpuštanje radnika, zatvaranje i slično. Godinu dana je prošlo od donošenja paketa od deset antirecesijskih mjera, a da se njihovo djelovanje nije bitno odrazilo na rast BDP-a i otvaranje novih radnih mjesta, odnosno očuvanje postojećih. Očito bi trebalo razmotriti i analitički istražiti jesu li te mjere pogodile srž problema. Prije svega, treba poći od činjenice da su jedina realna i zdrava pokretačka snaga gospodarstva poduzetnici i da sve mjere trebaju biti usmjerene na to da se poduzetnike potakne, ohrabri i pomogne svim sredstvima da se poduzetnički i tržišnu ponašaju. To znači da poticaji trebaju biti usmjereni indvidualno, na pojedinačna poduzeća, bilo da se pomogne onima koja su u teškoćama, a imaju realnu osnovu da ih uz određenu pomoć države svladaju, bilo onim koji ulaze u nove poslovne pothvate, tzv. start-up pothvate. Stoga bi trebalo napustiti tzv. sektorski pristup, odnosno usmjeravanje državnih intervencija na sektore koji su u teškoćama, gdje se u pravilu ističu tekstilna, obućarska i građevinska industrija, i usmjeriti sredstva na individualna poduzeća koja su perspektivna i kojih ima u svim sektorima hrvatskog gospodarstva. Posebno je pitanje efikasnost poduzeća u kojima država ima vlasničke udjele i u kojima su upravljačke intervencije ostvarive kroz vlasničku strukturu. Nažalost, do danas nije izgrađen efikasan mehanizam upravljanja tim poduzećima ni strateški plan njihova razvoja i poslovanja.

Naposljetku, za svladavanje recesije država je ponudila gospodarskim subjektima paket nedovoljno pripremljenih mjera koje imaju ograničene domete. Međutim, na strani potražnje, na strani gospodarskih subjekata koji te mjere prihvaćaju i provode nije dovoljno analitički istraženo i prikazano koliko je takvih poduzeća, koje su specifičnosti njihovih potreba i zašto im treba pomoći i potaknuti ih. Tako velik i važan zahvat, koji je u teorijskim razmišljanja traženja trećeg puta (Alex Callinicos) nazvan „ekonomski etatizam", zaslužuje da se i kod nas, ako želimo da uspije, kvalitetnije pripremi.