Objavljeno u Nacionalu br. 752, 2010-04-13

Autor: Zoran Ferić

Osveta Zemlje

Danas, toliko godina nakon futurista, možemo se ozbiljno upitati je li brzina doista kvaliteta. Promet je već sada ubio više ljudi nego ratovi, ali povratak na kočiju i volovsku zapregu je nemoguć. Tragedija u Smolensku simbolički nam je pokazala lice smrti koje ćemo gledati u budućnosti

Zoran FerićZoran FerićPrije 70 godina u Katynskoj šumi Staljin je likvidirao 20.000 Poljaka. Prije četiri dana to isto učinio je i Bog. Staljin je imao plan i sudbina poljske države i poljskog naroda u desetljećima koja su uslijedila jasno ga je pokazala. Trebalo je obezglaviti državu, učiniti je nesposobnom da se odupre, metkom u zatiljak likvidirati sve sposobno za otpor sovjetskoj dominaciji. O Božjim pak planovima na Zemlji ne znamo ništa, osim da postoje. Naravno, nazovemo li tragediju u Smolensku, gdje je stradao predsjednik Lech Kaczyński s poljskim vojnim vrhom, voljom Božjom. U ovom trenutku za tragediju okrivljuju pilota koji nije pristao zbog guste magle u Smolensku sletjeti u obližnji Minsk, nego je pokušao prizemljiti zrakoplov u teškim uvjetima. Ljudski faktor, rekli bismo, ali volja Božja. Borges i Kiš, koji su se u književnosti bavili takvim malignim ponavljanjima povijesti, imali bi svašta reći. Borges je ponavljanja pokušavao objasniti metafizikom, a Kiš politikom.

Nesreća u Smolensku bit će nedvojbeno velika tema za buduću literaturu o malicioznosti povijesti, strašnim koincidencijama i mjestima koja zrače jezivim prokletstvom. Ili negativnom energijom, svejedno. Avionska tragedija nadomak Katynske šume, 70 godina kasnije, postat će stalno mjesto budućih teorija zavjere u kojima će animozitet Lecha Kaczynskog prema Rusima imati važnu ulogu, kao i Putinova prošlost u KGB-u.


Simbolika datuma i mjesta te masovne smrti ponukala je Lecha Valęsu, legendu Solidarnosti, da izjavi kako je Poljska ponovno obezglavljena kao i u Katynu prije sedam desetljeća. Tu simboličku razinu spominjali su gotovo svi koji su u subotu i nedjelju pisali o padu predsjedničkog Tupoljeva. Takve se paralele, dakako, nameću same, iako između Katynskoga zločina i tragedije u Smolensku zapravo nema osobite veze. Osim one najlogičnije: da nije bilo ubijanja u Katynu, ne bi bilo ni sadašnje tragedije, jer se vrh poljske vlade i vojske ne bi išao pokloniti svojim mrtvima. Žrtve propucanih lubanja kao da su iz zemlje nekako prizvale nove žrtve iz zraka.

Međutim, može se o tom događaju razmišljati i izvan te očite simbolične razine. Zanimljiva je i jedna tehnička činjenica. Ako je uistinu kriv tvrdoglavi pilot, tom je čovjeku doista bilo nevjerojatno lako ubiti kompletan poljski vojni vrh, zajedno s predsjednikom i cijelom delegacijom koja je išla na komemoraciju u Katyn. Učinio je to za nekoliko sekundi. Staljinu je bilo puno teže. I trajalo je puno duže. Pokolji takve vrste, a povijest ih je puna, traju izvjesno vrijeme. Najčešće danima. Nije lako ubiti 20.000 ljudi. Pogotovo ne metkom u zatiljak. Treba ljude zatvoriti, lažima ih nekako smiriti, vezati žicom, osigurati prijevoz, iskopati jame i, naposljetku, svakoga upucati. I kad se radi automatskim oružjem, traje to izvjesno vrijeme i angažira popriličnu ljudsku silu. Tako je vjerojatno bilo u Katynu. Tako je bilo i na Bleiburgu, kad su se oni koji su ubijali, nakon cijeloga dana što su ga proveli pucajući u živo meso, umorni vraćali u svoje spavaonice. Tako je bilo i u Jasenovcu, kad su se koljači umorni bacali na svoje krevete, ruku žuljevitih od kame ili malja, tako je bilo i u Vukovaru i Srebrenici. Život je drska mrcina i moraš se pomučiti da ga uzmeš. A jedna jedina kriva odluka pilota koji slijeće u maglu oduzima stotinu života u nekoliko sekundi. Ova nam avionska tragedija, možda intenzivnije od drugih, jer je opterećena strašnom simbolikom, govori o opasnostima tehnologije kojom se služimo kako bismo brže živjeli. Strašna je spoznaja da nas ono što nam pomaže može ubiti efikasnije i od Staljina, Hitlera, Pavelića i Mladića zajedno.

Početkom i sredinom XX. stoljeća u Europi se masovno ginulo od bombi, metaka i plina. Danas se gine u prometu. Oba svjetska rata dotaknula su gotovo svakog stanovnika Staroga kontinenta, a oni koji su preživjeli jako se dobro sjećaju gladi, zbjegova, logora, masovnih likvidacija i prijekoga suda. Jedan od takvih živih podsjetnika na tipičnu europsku sudbinu bio je i mamin ujak, kojega sam zvao deda. Kad dječak često sam ga gledao kako se gol do pojasa pere hladnom vodom ili brije pred ogledalom. Na lijevoj lopatici imao je veliku rupu od ruske granate. Ranjenog su ga u I. svjetskom ratu zarobili Rusi u Galiciji pa je proveo tri godine u zarobljeništvu. Moj drugi djed, kojega nisam imao prilike upoznati, također je bio u zarobljeništvu u Rusiji nekoliko godina, a vratio se kući preko Kine. Otac mi je bio u partizanima i jedva je preživio srijemski front, majčina oca ubile su ustaše jer je bio Židov, a majka je kao katolkinja jedva preživjela. Očeva bratića i njegovu suprugu ubili su četnici u Dubici za vrijeme Domovinskog rata. Mi na Balkanu još se i previše živo sjećamo koji je bio najčešći uzrok smrti u prvoj polovici XX. stoljeća. Drugi Europljani već više od pola stoljeća umiru isključivo od bolesti ili u prometu. Pa iako se jako dobro sjećaju Katyna i svih svojih velikih stratišta, smrt od metka za njih je ipak daleka prošlost, koje se mnogi i ne sjećaju pa im se pretvara u apstraktnu simboličku predodžbu. Međutim, i danas, kad se gine u prometu, izgleda mi kao da smo opet u ratu, permanentnom ratu s brzinom i kilometrima, s vlastitom potrebom da budemo što brže na nekom udaljenom mjestu. Zemlja, koja je odjednom postala tako malena, kao da nam se osvećuje što smo je učinili sićušnom. Njena je gravitacija još uvijek jača od svih naših aviona, helikoptera i raketa. I kad su futuristi početkom stoljeća pisali o brzini kao o novoj kvaliteti života, njena je vrijednost još uvijek bila neupitna. Danas, toliko godina poslije futurista, možemo se sasvim ozbiljno upitati je li to doista kvaliteta. Promet je već sada ubio više ljudi nego ratovi, ali povratka na kočiju i volovsku zapregu jednostavno nema. Tragedija u Smolensku na simbolički nam je način pokazala lice smrti koje ćemo gledati u budućnosti.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika