Srećko JurdanaKompjuterski orijentirani veseljak imenom Marko Rakar potvrdio je zadnjih dana na vlastitome primjeru vrijednost spoznaje da se miran čovjek policiji ne bi trebao javljati ako ga ova ne zove. U namjeri da ispadne brži od sjenki sumnje koje su - po njegovu doživljaju zbivanja - zalebdjele oko njegovoga lika, dobrovoljno je došao u policijsku upravu da tamo gordo izjavi kako nema nikakve veze s objavljivanjem registra branitelja na internetu, i uviđavna policija nije mu se nakon toga tjedan dana skidala s vrata. Dok mu nisu prerovali kompjutere, i proveli nad njim temeljito unakrsno ispitivanje, držali su ga u nekoj varijanti zatvora s povremenom dozvolom izlaska, odnosno slobode s trajnom obavezom ulaska. Rakarov voluntaristički entuzijazam naišao je u Heinzelovoj na topao doček, nema što. Može se pretpostaviti da će se i sljedeći put samoinicijativno javiti u centralu, kad opet izbije kakav internetski skandal.

Shadow boxing Jadranke Kosor
I ponašanje te agilne policije donekle je, međutim, shvatljivo: premijerka i njezin štab svakodnevno na nju galame u medijima i ultimativno traže da se u najhitnijem roku pronađe objavljivač registra, a ona u šapama nema nikoga drugog osim nesretnoga Rakara, koji joj se javio na svojevoljnoj bazi. Trebalo je, dakle, iscrpno provjeriti barem dotičnoga Rakara - jedinoga koji je pri ruci - u nadi da će iz njega ipak nešto ispasti. Nije ispalo ništa, na žalost svih onih koji objavljivanje famoznog registra doživljavaju kao kažnjivo djelo bez premca. Istraga je u tijeku, i odmiče sve dalje. Fascinantnu političku energiju uložila je Jadranka Kosor u cijeli taj registarski shadow boxing. Pale su teške riječi s njezine strane. Najavila je "žestok obračun" s fantomom koji je registar objavio. Prozvala je "paraobavještajno podzemlje" zbog "destabiliziranja države", upozorila na "ozbiljnost priče" mnogo veću od neposrednoga dojma, u više navrata javno zatražila "brzu reakciju" Državnoga odvjetništva i policije, objavljivanje registra proglasila teškim napadom na Vladu i predsjednicu Vlade osobno, i zaprijetila autorima operacije da će im pokazati što "sustav može kad se ujedini", i što je sve "pravna država" u stanju učiniti u takvim hiperozbiljnim situacijama. Šale, kako vidimo, nema i ne će je ni biti. Neobaviješteni promatrač pomislio bi na temelju predočenih reakcija da je negdje u blizini Vlade eksplodirala bomba, a ne da je na nekakvom siteu objavljen popis osoba koje su branile Hrvatsku.
Da je i djelić verbalističko-političke energije, koju ulaže u pritiske na represivni sustav i prijetnje objavitelju ili objaviteljima registra, gospođa Kosor investirala u forsiranje istrage o tome tko su lažni branitelji, država bi danas na planu braniteljskih registara vjerojatno imala znatno manje problema. Ali nije, međutim. Egzaktna i poštena katalogizacija pripadnika braniteljske populacije, i uspostava jasne distinkcije između stvarnih branitelja i kriminalaca koji se predstavljaju kao branitelji da bi od države izvukli povlastice, premijerki nikada nije bila ni nakraj pameti. Apstraktno se izražavala o tom akutnom i za naciju vrlo skupom problemu, i vidjelo se da uopće ne razmišlja o njegovu rješavanju. Aktualnu situaciju s registrom objavljenim na internetu - što ga je predsjednik Josipović ne posebno duhovito, a i bez detaljnije argumentacije, nazvao "dudom varalicom" - iskoristila je čak da kategorički izjavi kako ne postoje nikakve namjere ni inicijative Vlade da sama objavi službeni registar branitelja; bilo kakvo objavljivanje registra po definiciji je "protuzakonito i protuustavno", a izaziva i "podjele u društvu", što Vlada ne će dopustiti.
Iza tako velikih riječi nedvojbeno se skriva nešto veliko. Ogorčeno protivljenje gospođe Kosor i njezinih pobočnika bilo kakvom objavljivanju registra branitelja racionalno se - na prvi pogled - ne može objasniti. Zašto im to toliko smeta? U prvome redu, nikakve "podjele" u društvu ne postoje oko tog fenomena: one su samo prigodna konstrukcija gospođe Kosor, lažna izlika za izbjegavanje pozitivnoga djelovanja. Uvjerljiva većina hrvatskih građana, sudionika rata, javnih ljudi, uljuđenih političkih aktivista, podržava objavljivanje registra - pa makar i ilegalno - svjesna da su braniteljsku populaciju temeljito diskreditirali prevaranti, i da je njihovo eksponiranje prvi korak prema uvođenju zakona i reda u tome specijalnome interesnom zabranu. Ofenzivu Vlade protiv objavljivanja podržava samo ultradesničarski milje u HDZ-u i izvan njega, partijski reprezentanti političkoga polusvijeta poput Josipa Đakića, na primjer, pa opskurne ratne figure tipa Željka Sačića, neke minorne filoustaške udruge, i tomu slično. Većina drugih u objavljivanju ne vidi nikakav problem; štoviše, doživljava ga kao put prema rješenju problema.
Unatoč tomu što građansko javno mnijenje podržava objavljivanje registra u ilegalnoj formi, i što bi ga na još egzaktniji način podržalo i u službenoj ili legalnoj formi, premijerka i Vlada ponašaju se kao da je bilo kakvo objavljivanje toga popisa crimen prvoga reda, s kojim se država mora obračunati kao s kugom, i eliminirati ga iz javne svijesti čak i kao daleku mogućnost. Iza takvog inkvizicijskog nastupa, koji ne ostavlja nimalo prostora drukčijem mišljenju i nedoumicama, skrivaju se motivi bitno jači od puke težnje za zaštitom lažnih branitelja, kao cijenom koju država mora platiti za sprečavanje "razdora" u braniteljskom kolu. Iako su u javnome doživljaju fenomena dominantni, lažni branitelji nisu primaran politički problem registra; njegov primaran problem zove se Bosna.
Hadezeovska prošlost u
zaključanom ormaru
Postoji snažna mogućnost da se "podjele" o kojima govori gospođa Kosor ne odnose toliko na potencijalni sukob stvarnih i lažnih branitelja, koliko na frustraciju koja bi se mogla pojaviti kod hrvatskih građana koji su devedesetih prinudno ratovali u Bosni, a nisu navedeni u registru kao branitelji. Od pitanja koga sve ima u registru, politički je - dakle - opasnije pitanje koga sve nema u registru. U odnosu na političku kompleksnost fenomena rata u Bosni, statusni problem lažnih branitelja gotovo da je minoran. Mnogi ljudi potražili su sebe u ilegalno objavljenome registru, i neugodno se iznenadili kad su vidjeli da u njemu nije naveden njihov ratni put u Bosni i Hercegovini. On nije izostavljen slučajno. O mobilizacijama za rat u Bosni službena Hrvatska ne želi govoriti ni na koji način. Vlada se protivi objavi registra zato da se preko njega posredno, na valu prosvjeda ljudi čija je bosanska ratna faza u popisu ispuštena, ne prepozna aktivna uloga Hrvatske - tj. Tuđmanovoga režima - u bosanskom ratu.
U javnosti se smatra da je glavni problem u tome što u registru ima previše branitelja; moglo bi se, međutim, pokazati da je problem u tome što ih ima premalo. Zatraže li sudionici bosanskoga rata naknadno uvrštenje, Vlada će se suočiti sa sjenkom hadezeovske prošlosti koju godinama nastoji zadržati u zaključanome ormaru. HDZ se s protokom vremena na mnogim planovima uspio - diskretno ili manje diskretno - distancirati od Tuđmanova naslijeđa, no kad je riječ o Bosni, ostao je zadrti čuvar njegove baklje, i nikada ne će priznati da je Tuđman svojedobno pristao na dogovor s Miloševićem o razbijanju Bosne i Hercegovine na (veći) srpski i (manji) hrvatski dio - sjeverna i istočna Bosna, i ekstenzivirana zapadna Hercegovina - s Bošnjacima kao marginalnim entitetom stiješnjenim na preostalome djeliću terena u sredini.
Milošević-Tuđman-Karadžić-Boban
Iz tajnoga dogovora Milošević-Tuđman u Karađorđevu proizišao je, uostalom, javni sporazum Karadžić-Boban u Grazu, i ratno savezništvo srpskih i hrvatskih (hercegovačkih i srednjobosanskih) secesionista. U ratu za razbijanje Bosne i Hercegovine, koji se razbuktao negdje u zadnjoj četvrtini 1992. godine da bi - nakon dugog razdoblja terora i egzodusa - završio daytonskim diktatom, prinudno su mobilizirani i hrvatski građani, ne samo oni koji su "otišli u BiH jer su rodom iz nje" (kako je to tvrdila Tuđmanova propaganda), nego i mnogi koji s tom BiH nisu imali savršeno nikakve osobne veze. Šuškova operativa u BiH je slala pripadnike HV-a, stavljajući im na odore oznake HVO-a. Skupljali su mlađe ljude na zagrebačkim ulicama, okitili ih značkama vojske bosanskohercegovačkih Hrvata i ekspedirali u Bosnu da se tamo bore za nespecificirane "hrvatske interese".
Preko medija se u isto vrijeme agresivno emitirala poruka kako Hrvatska s ratom u BiH nema nikakve veze, što je - jednako agresivno - vrijeđalo inteligenciju svih onih koji su uočavali što se doista zbiva, i onih koji su aktivno sudjelovali u tom ratu. Cjelokupan scenarij postao je, uostalom, potpuno transparentan kad je Gojko Šušak u jednom intervjuu Vjesniku (prva polovica devedesetih) izjavio da će "Srbi dobiti sedamdeset posto Bosne, i da je to na neki način opravdano". Vidjelo se u podtekstu da su Srbija i Hrvatska u savezu kad je o Bosni riječ, no režimska propaganda i dalje je uporno pilila suprotno, naivno vjerujući da će trajnim verbalnim krivotvorenjem stvarnosti Tuđmanovu Hrvatsku spasiti od kompromitacije pred svijetom. Odjeci te propagande traju do danas. Ako se negdje u bilo kakvom povodu pokrene pitanje Bosne, HDZ odmah skače na noge kao Jumpin' Jack Flash, i počinje papagajski ponavljati svoju historijsku doktrinu da Hrvatska s tim ratom nije imala nikakve veze. Kad je riječ o fatalnome registru branitelja, imena i ratni put onih koji su poslani u Bosnu u njemu ne će biti navedeni. U suprotnom, bilo bi to priznanje da je Tuđmanova Hrvatska u BiH oficijelno ratovala za svoje interese.
Izostavljanje mnogih ljudi iz registra zbog maskiranja hrvatske uloge u Bosni moglo bi kod tih ljudi proizvesti pobunu. To je vjerojatno glavni razlog zbog kojega se Jadranka Kosor gotovo militantno opire objavljivanju registra. Objavljivanje bi dovelo u pitanje ideološki aksiom njezine stranke: u Tuđmana i Bosnu ne dirati.