POLITIČKI ANGAŽMAN Pedro Almodóvar dosad je oklijevao iznositi u javnost svoje političke stavove, no u posljednje se vrijeme ističe kao predvodnik raznih prosvjednih akcijaOdluka španjolskog vrhovnog suda da podigne - po pritužbi nekih desnih španjolskih stranaka i organizacija - optužnicu protiv najslavnijeg španjolskog suca Baltasara Garzóna izazvala je u Španjolskoj veliko ogorčenje, posebno u intelektualnim i umjetničkim krugovima. Grupa istaknutih španjolskih javnih ličnosti odlučila je organizirati prosvjede protiv te odluke Vrhovnog suda, a na čelo tih prosvjeda stao je jedan od najpoznatijih španjolskih suvremenih umjetnika, režiser Pedro Almodóvar.

Sa svojim prosvjedima oni su počeli u srijedu. Almodóvar i nekoliko desetaka španjolskih glumaca, pisaca i intelektualaca okupili su se na madridskom sveučilištu i tamo održali prosvjedni skup zbog te optužnice protiv Garzóna. Oni tvrde da ona dokazuje da Španjolskom i dalje vlada duh davno preminulog diktatora Francisca Franca. Garzón je pred Vrhovnim sudom optužen, među ostalim, da je - tobože - zloupotrijebio i prekoračio svoje ovlasti zato što je pokrenuo kriminalnu istragu o nestanku 114.000 ljudi s poražene republikanske strane nakon Španjolskog građanskog rata, koji je trajao od 1936. do 1939.

Oni su smaknuti za vrijeme i nakon rata jer su se borili za ili simpatizirali republikansku vladu koju su Franco i njegovi generali svrgnuli. U tim vremenima Franco je naredio masovne likvidacije tih ljudi, koji su ubijeni bez ikakva suda i pokapani u grobnice bez ikakvih oznaka. Nedavno su njihove obitelji zatražile da se pokrenu istrage koje bi ustanovile gdje su ubijeni i pokopani njihovi najmiliji, te tko je to počinio, a Garzón je službeno prihvatio da takvu istragu otvori, te je prvi koji je to učinio. To je toliko razbjesnilo Francove desničarske pristalice, posebno pripadnike organizacija koje su sljednice Francove fašističke organizacije Falange, da su zatražili da se pokrene sudska akcija protiv Garzóna, a to temeljili na nekim političkim odlukama donesenim nakon Francove smrti 1975., da se zbog nacionalnog pomirenja te stvari ne istražuju, što je Vrhovni sud prihvatio. Taj 55-godišnjak, rođen na jugu Španjolske, od kada se počeo baviti sudačkim poslom iskazivao je veliku odlučnost i hrabrost da se bavi osjetljivim slučajevima. Relativno mlad stekao je reputaciju u Španjolskoj jer je predsjedavao kao sudac procesima protiv pripadnika baskijske terorističke organizacije ETA-e i njenih simpatizera, te neke teroriste strpao u zatvor.

Postao je međunarodno poznat kada je 1998. izdao međunarodni nalog za uhićenje bivšeg čileanskog diktatora Augusta Pinocheta, koji je tada bio na liječenju u Velikoj Britaniji. On je tražio uhićenje Pinocheta optuživši ga da je dok je bio na vlasti naredio sistematske likvidacije ljevičara i drugih protivnika režima, a među tada ubijenima bilo je i španjolskih državljana. Zbog tog njegova naloga za uhićenje došlo je do međunarodnog spora, a na kraju je britanska vlada odbila taj zahtjev te omogućila Pinochetu da se vrati u Čile, tobože iz humanitarnih razloga zbog poodmakle dobi i onemoćalosti Pinocheta. Nešto kasnije Garzón je izdao sličan zahtjev za uhićenje bivšeg američkog ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera pod optužbom da je i on imao udjela u dogovaranju desničarskih režima Južne Amerike da međusobno uhićuju i likvidiraju ljevičare iz susjednih zemalja. Garzón je kasnije bio spominjan u još nekoliko sličnih slučajeva pokretanja istraga protiv istaknutih stranih ličnosti. Svojedobno je pokrenuo istragu i zatražio zbog korupcije uhićenje talijanskog premijera Silvija Berlusconija, ali je taj zahtjev odbijen. Razmišljao je i o pokretanju istrage protiv ključnih ljudi američke vlade Georgea W. Busha, koji su kršili ljudska prava zatočenicima u Guantánamu, ali je od toga sam odustao. Garzón i danas vodi spektakularne istrage, a zbog toga ga već dugo optužuju da je lovac na publicitet, da podiže takve optužnice samo zato da bi bio u medijima.

Stvorio si je jako mnogo neprijatelja, a posebno u posljednje vrijeme kada je pokrenuo dvije vrlo osjetljive istrage. Prva je spomenuta istraga o krivcima za masovna ubojstva protivnika Francova režima, a drugu osjetljivu istragu pokrenuo je u španjolskoj desnoj Narodnoj stranci, koja je sljednica Francove politike. Počeo je istragu o korupciji u Narodnoj stranci, a u središtu istrage je moćni poslovni čovjek Francisco Correa, vrlo blizak Narodnoj stranci. Garzón je već skupio dosta dokaza i informacija pa se uskoro očekuje i podizanje optužnice, ali bi to odvjetnici stranke željeli spriječiti. Oni su optužili Garzóna da je tijekom istrage prekoračio svoja ovlaštenja, pa je ilegalno prisluškivao sumnjivce. Stoga su se obratili španjolskom vrhovnom sudu tražeći da zbog toga Garzón bude kažnjen. I za istragu o spomenutim žrtvama Francova režima njegovi protivnici tvrde da je nezakonita. Oni kažu da su eventualni počinitelji zločina i tako pokriveni općom amnestijom 1977. Njegovi protivnici tužili su ga sudu tvrdeći da je i u ovom slučaju prekoračio svoja ovlaštenja, jer je tražio od vlasti dokumentaciju iz Francova razdoblja, a po mišljenju podnositelja tužbe protiv Garzóna to je zabranjeno tim aktom o amnestiji. Njegovi podržavatelji ogorčeni su ne samo tim prijavama, nego i činjenicom da je Vrhovni sud Španjolske prihvatio da ih razmotri.

KONTROVERZNI SUDAC GARZÓN Najslavniji španjolski sudac Baltasar Garzón poznat je po medijski eksponiranim slučajevima u kojima se često bavio političkim zločinima iz prošlostiČuju se optužbe da to nije čudno kad u tom sudu sjede i suci koji su davno, kada su ulazili u sudački poziv, polagali zakletvu odanosti Franciscu Francu, a mogli su uopće i ući među suce jer su stvarno i bili Francovi podržavatelji. Tvrdi se da neki od sudaca imaju i osobne prijepore s GarzoÅLnom, jer su se našli na udaru njegovih istraga. Općenito je mišljenje da je najviša španjolska sudska instanca napučena desno orijentiranim osobama, kojima lijevo orijentirani GarzoÅLn ne odgovara. Uzbudili su se i španjolski intelektualci i odlučili ustati u njegovu obranu. AlmodoÅLvar je najavio devetodnevno prosvjedno okupljanje na madridskom sveučilištu, na kojem će se naći i intelektualci i studenti. Među onima koji su ga podržali u njegovoj inicijativi jesu i glumci JoseÅL SacristaÅLn i Pilar Bardem, majka svjetski poznatog španjolskog glumca Javiera Bardema. Ona je usporedila ovaj prosvjed s prosvjedima koji su se držali na madridskom sveučilištu prije mnogo desetljeća, u vrijeme kada se raspadao Francov režim.

Prosvjedu su se sljedećih dana pridružili i brojni drugi španjolski intelektualci, koji su u posljednje doba vrlo aktivni kada treba upozoravati na nepravedne poteze vlasti i kada je riječ o španjolskim slučajevima, ali i kada je riječ o nekim međunarodnim događajima. AlmodoÅLvar se u posljednje doba posebno ističe kao inicijator ili predvodnik takvih akcija. Tako je, na primjer, nedavno prosvjedovao zbog načina na koji su se španjolske vlasti ponijele prema Aminatou Haidar, aktivistici za samoopredjeljenje Zapadne Sahare od Maroka, koja je više dana prosvjedovala na aerodromu u španjolskom gradu Tenerifeu, a zbog ponašanja španjolskih vlasti čak i štrajkala glađu. Za njega se zna koga politički simpatizira, iako se on libi izravno politički angažirati u stranačkoj politici, te do sada nije radio političke filmove. Ipak, stalno se suptilno deklarirao kao protivnik frankizma. Neki njegovi biografi tvrde da je on bio kivan na Francov režim i stoga jer je za vrijeme Francove vladavine odrastao onemogućen da se bavi onim što ga je najviše zanimalo, a to je studij filma. Kako je ispričao, pravo obrazovanje dobio je u kinematografu, koji se nalazio u istoj ulici gdje mu je bila i škola. Film mu se toliko svidio da je odlučio postati filmski režiser, pa se zbog toga preselio 1967. u Madrid da ode na studij filma, ali namjeru nije mogao ostvariti jer je konzervativan Francov režim upravo u to vrijeme ukinuo filmsku školu i razne druge tadašnje kulturne ustanove koje je smatrao odviše modernima. Sve to što se događa ovih dana oko Garzóna toliko je raspalilo političke strasti da je odlučio intervenirati i sam premijer José Zapatero, koji jako cijeni Garzónov rad.

On je izjavio: “Nikada ne treba zaboraviti Garzónove zasluge, posebno u borbi protiv ETA-e.Ono što je on napravio tijekom svoje karijere sigurno će većina Španjolaca pamtiti, a pamtit će to i španjolska vlada.” Sam Garzón je u povodu akcija protiv njega izjavio: “Neće me ukloniti. Ja sam potpuno nevin i to ću dokazati.” Mnogi u Španjolskoj zgroženi su činjenicom da se sada na udaru suda našao Garzón zato što istražuje zločine Francova režima, pa je Almodóvar, najavljujući početkom tjedna ovu prosvjednu akciju, rekao: “Društvo ima moralni dug prema onima koji su bili gubitnici u onom ratu, te prema obiteljima tih 114.000 ubijenih, koji leže u neoznačenim grobovima pokraj naših putova. Ako Falanga može Garzóna izvesti pred sud, to ispada kao da je Franco po drugi put pobijedio, a to je nešto s čime se mi ne želimo pomiriti.” Sam Almodóvar već je odlučio da će se prvi put politički angažirati i jednim svojim filmom. Otkupio je prava da ekranizira knjigu “Decidme cómo es un árbol”, autobiografiju poznatog španjolskog ljevičara Marcosa Ane. Marcos Ana se kao dječak uključio na republikanskoj strani u rat protiv fašista Francisca Franca, zarobljen je 1938. i osuđen na smrt. No zbog mladosti su mu smrtnu kaznu pretvorili u dugogodišnji zatvor. U zatvoru je ostao 23 godine, oslobođen je tek 1961. U zatvoru je postao pjesnik, dulje vrijeme živio je u emigraciji u Francuskoj, a nakon Francove smrti vratio se u Španjolsku, gdje je razvio političku i književnu karijeru.

PRAVDA ZA 114.000 LJUDI Izložba u čast žrtava Francova diktatorskog režimaAutobiografija, koja je objavljena 2007., bila je španjolski bestseler, te sada Almodovar radi na njenoj ekranizaciji. Almodóvar ne bi bio Almodóvar kad ne bi u toj priči o dječaku koji je izišao iz zatvora kao 40-godišnjak našao jednu bizarnost, koja po svojem ljudskom značenju nadilazi politički aspekt priče. Ana je - zato što je cijelu mladost proveo u zatvoru - imao prvo seksualno iskustvo tek s 42 godine, i to nakon što mu je jedan prijatelj platio prostitutku. “Bio je dječak od 40 godina, koji se suočio sa slobodom u Madridu početkom 60-ih godina. Bio je to za njega fizički udarac, jer nije bio naviknut na otvorene i široke prostore, na svjetlost dana, a od vožnje automobilom dobivao je mučninu. Njegovo prvo seksualno iskustvo bilo je dio svega toga”, ispričao je Almodóvar zbog čega je odlučio ekranizirati tu priču.