GEÓRGIOS PAPANDRÉOU Grčki premijer zatekao se na čelu države u najtežoj financijskoj situaciji među svim članicama eurozoneČetvorica uglednih njemačkih pravnih stručnjaka prošlog su tjedna najavila kako će podići ustavnu tužbu kojom će pokušati spriječiti provedbu zajedničkog plana Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda za financijski spas Grčke. Njemački pravnici, na čelu s Karlom Albrechtom Schachtschneiderom, profesorom pravnog fakulteta u Nürnbergu, tvrde kako je takav plan protivan odredbama Ugovora iz Maastrichta, temeljnog dokumenta europske monetarne unije, kojim je zabranjeno da se financijska sanacija pojedine države provodi novcem ostalih država članica Unije.

Upravo to bi se trebalo dogoditi u slučaju Grčke, koja će dobiti financijski paket pomoći vrijedan oko 105 milijardi eura, od čega bi 90 milijardi financirale države Europske unije. Prihvati li Njemački federalni ustavni sud tužbu, Njemačka vlada morat će povući novac iz fonda za pomoć Grčkoj, a realna je pretpostavka kako bi nakon Njemačke isto učinile i ostale velike europske države, te bi Grčka bila prepuštena financijskoj propasti. S druge strane, takva presuda mogla bi imati i puno dalekosežnije posljedice, s obzirom na to da bi u budućnosti bila tretirana kao presedan u slučajevima financijskih problema nekih drugih država u eurozoni.

Naime, ako njemački ustavni sud presudi da je pomoć Grčkoj nelegalna, ista takva financijska pomoć bit će uskraćena i Portugalu, ali u budućnosti vjerojatno i Španjolskoj. Bez značajnije strane financijske pomoći, financijska kriza u tim državama će eskalirati, Grčka i Portugal mogli bi biti suočeni i s bankrotom, a takav scenarij gotovo sigurno bi rezultirao katastrofalnim posljedicama na stanje svjetskih financijskih tržišta, koja su se tek nedavno počela oporavljati od posljedica prošlogodišnje recesije. Zbog toga je izvjesno kako ustavna tužba njemačkih pravnika u ovom trenutku predstavlja ozbiljnu opasnost globalnoj financijskoj stabilnosti, ali i dosad najjasniji iskaz golemih nesuglasica koje postoje među europskim državama i koje bi u bliskoj budućnosti mogle rezultirati značajnim promjenama u načinu na koji funkcionira Europska unija. Zbog toga financijski paket za spas Grčke predstavlja dosad najozbiljniji izazov europske zajedničke monetarne politike. Naime, nesporno je da bi propast Grčke izazvala pad vrijednosti eura, a samim time i posljedice na sve ostale europske države koje koriste euro kao službenu valutu. U takvim situacijama razuman potez je da se zajedničkim djelovanjem posrnuloj državi pomogne i na taj način sačuva stabilnost svih ostalih članica eurozone, no, problem s Grčkom je to što su njezine financijske poteškoće uvelike posljedica desetogodišnje neodgovorne, gotovo kriminalne ekonomske politike, koju su vodile tamošnje vlasti.

Grčka je kao službenu valutu uvela euro još 2001. godine, no otad praktički nijedne godine nije ispoštovala vrlo precizna pravila o ekonomskom funkcioniranju država članica eurozone. Da bi neka država mogla biti članica eurozone njezin proračunski deficit ne smije biti veći od 3 posto, inflacija mora biti vrlo niska, a javni dug manji od 60 posto bruto nacionalnog dohotka. Još 2004. otkriveno je kako je grčka vlada lažirala ekonomske pokazatelje da bi joj uopće bilo dozvoljeno uvođenje eura, a prošle godine postalo je jasno da je i godinama nakon toga, nizom kompliciranih financijskih manipulacija, prikrivala desetke milijardi eura proračunskih deficita i dugova. Kad je prošle godine zbog globalne recesije otplata nagomilanih dugova postala nemoguća, nova vlada premijera Geórgiosa Papandréoua zatražila je pomoć Europske unije, računajući kako ostale države članice neće dopustit i da se zbog grčkih problema ugrozi stabilnost njihovih vlastitih financijskih sustava. Ipak, takvi grčki zahtjevi izazvali su golemo protivljenje u ostalim državama Europske unije, naročito u velikim državama poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije, koje bi trebale snositi najveći dio troškova pomoći Grčkoj. Taj trend naročito je izražen u Njemačkoj, čija je vlada tijekom prošle godine već potrošila desetke milijardi eura na financijsku pomoć posrnulim istočnoeuropskim državama. U takvim okolnostima značajan broj njemačkih građana smatra kako bi se njemačka vlada morala u budućnosti ponašati puno suzdržanije po pitanju financijske pomoći drugim državama, naročito u okolnostima kad se radi o sanaciji dugogodišnje neodgovorne politike, kao što je slučaj s Grčkom.

Upravo zbog toga, njemačka premijerka Angela Merkel dugo se protivila formiranju fonda za pomoć Grčkoj, kao što su tražili čelnici Europske komisije i prvi čovjek Europske centralne banke Jean- Claude Trichet. Svjesni kako bez podrške Njemačke, ni druge europske države neće podržati plan, Trichet i europski povjerenik za ekonomske i monetarne poslove Olli Rehn uspjeli su uvjeriti Angelu Merkel da pristane financirati znatan dio pomoći Grčkoj, koja bi samo u prvoj godini trebala iznositi oko 30 milijardi eura. Ipak, takva odluka Angele Merkel izazvala je značajan pad njezine popularnosti u njemačkoj javnosti, a cijeli plan doveden je u pitanje nakon najave o ustavnoj tužbi. Naime, njemački analitičari procjenjuju kako je tužba utemeljena na vrlo čvrstim pravnim osnovama i kako je vrlo teško u ovom trenutku procijeniti kakav bi mogao biti njezin ishod. Naime, tijekom proteklih godina njemački ustavni sud uveo je praksu da o predmetima vezanim za Europsku uniju ne donosi odluke temeljem podijeljenog mišljenja sudaca u omjeru 4 naprema 4. Na taj način sud se očito distancirao od donošenja pravorijeka u pitanjima kojima se uređuje funkcioniranje Unije, no u lipnju prošle godine donio je presudu vezanu za Lisabonski sporazum kojim je zabranio da se potpisivanjem tog dokumenata Njemačka odrekne pojedinih elemenata svoje suverenosti.

S druge strane, podnositelji tužbe uvjereni su kako mogu dokazati kako plan za financijsku pomoć Grčkoj, tu državu dovodi u povlašten položaj u odnosu na ostale članice eurozone. Tako je primjerice Europska centralna banka tijekom proteklih mjeseci u više navrata znatno ublažila svoja pravila o plasiranju kapitala, kako bi omogućila Grčkoj da dobije potreban novac uz netržišno nisku kamatu, kakva nije dostupna ostalim državama. Tako je u ovom trenutku oko 65 milijardi eura, novca ECB-a, plasirano u Grčkoj, a banka je nedavno kao jamstvo počela prihvaćati i grčke državne obveznice vrlo niskog kreditnog rejtinga, što nikad prije nije činila. Iako je čelni čovjek ECB-a Jean-Claude Trichet objavio kako takva promjena poslovne prakse nema nikakve veze s Grčkom, među većinom europskih financijskih stručnjaka vlada nepodijeljeno mišljenje kako ECB svoja pravila uvelike prilagođava potrebama finaciranja posrnulih država, među kojima je u najgoroj situaciji upravo Grčka. Ipak, takvo poslovanje ECB-a na kraju bi se moglo pokazati kobnim za Grčku, jer bi moglo poslužiti kao ključni argument za presudu kojom će se njemačko sudjelovanje u financijskoj pomoći Grčkoj proglasiti protuustavnim. Takva presuda gotovo sigurno bi izazvala propast takvog sanacijskog plana, jer bi nakon Njemačke odustale i ostale države. Ipak, bez obzira na presudu, sama tužba u ovome trenutku ima značajnu političku dimenziju.

GEÓRGIOS PAPANDRÉOU I ANGELA MERKEL, ŠEFOVI GRČKE I NJEMAČKE VLADENaime, procjenjuje se kako će ona dodatno pridonijeti sve jačem političkom pritisku na Angelu Merkel, čak i unutar njezine vlastite stranke CDU. Loše ekonomsko stanje u Njemačkoj tijekom proteklih godinu i pol izazvalo je jak pad popularnosti tamošnje premijerke, a sukladno tome, svaka njezina inicijativa koja podrazumijeva potrošnju milijardi eura državnog novca za pomoć drugim državama, iznimno je nepopularna. Budući da je nemoguće predvidjeti koliko će dugo trebati njemačkom ustavnom sudu da donese presudu po pitanju pomoći Grčkoj, suradnici Angele Merkel strahuju da bi se ona mogla poklopiti s izborima koji se početkom svibnja održavaju u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija. Loš rezultat na tim izborima bi za Angleu Merkel i njezinu stranku značio i gubitak većine u Bundesratu, pokrajinskom predstavničkom tijelu parlamenta, čime bi vladajuća koalicija izgubila mogućnost da autonomno donosi zakone. Upravo zato, pojedini njemački politički analitičari procjenjuju kako bi Angela Merkel na kraju mogla biti prisiljena rješenje grčkog problema odgoditi za sredinu svibnja. Ipak, smatra se kako ona nipošto neće pristati na zahtjeve pojedinih njemačkih oporbenih stranaka, ali i nezavisnih ekonomista koji traže da se pomoć Grčkoj u potpunosti uskrati.

Oni tvrde kako je bilo kakva pomoć Grčkoj samo produljenje neodrživog stanja, te kako je jedino rješenje grčkih problema to da ta zemlja dobrovoljno napusti sastav eurozone. Na taj način Grčka bi ponovno uvela svoju vlastitu nacionalnu valutu, uz iznimno nizak tečaj, čime bi umjetno smanjila razinu državne potrošnje i poboljšala konkurentnost vlastitog gospodarstva, dok bi joj zauzvrat europske države otpisale dio dugovanja. Takva inicijativa, iako radikalna, sve je popularnija među građanima razvijenih europskih država. Njezini promotori tvrde kako sustav eurozone dobro funkcionira u 11 od 16 država članica, te kako budućnost cijele Unije ne bi trebala biti ugrožena zbog tih neefikasnih država. Dapače, tvrdi se kako bi nametanjem strogih pravila, dio država morao biti isključen iz eurozone, no kako bi joj vjerojatno pristupile druge vrijedne članice, poput Danske ili Švedske, koje su to u prošlosti odbijale dijelom i zato što nisu željele da njihov monetarni rejtnig ovisi o ponašanju drugih, manje odgovornih država. Ipak, takve težnje u budućnosti bi mogle rezultirati golemim promjenama u funkcioniranju Europske unije. Naime, unatoč milijardama eura i golemom trudu koje su institucije Europske unije tijekom proteklog desetljeća uložile u razvoj zajedničkih europskih kulturnih i društvenih projekata, monetarna unija i dalje predstavlja najvažniji kohezijski element unutar Europske unije.

Na njezinom širenju, odnosno niskim kamatnim stopama za njezine članice, temeljio se desetogodišnji europski gospodarski rast, a pokazalo se kako je upravo monetarna unija bila značajan faktor u ublažavanju negativnih utjecaja svjetske gospodarske krize na gospodarstva pojedinih europskih država. U takvim okolnostima, poprilično je izvjesno kako bi politika izbacivanja nediscipliniranih država iz eurozone dugoročno ugrozila temeljne postavke Europske unije. Naime, može se očekivati da bi vrlo brzo nakon Grčke i Portugal bio prisiljen istupiti iz eurozone, a slična bi sudbina mogla zadesiti i Španjolsku. Nakon toga, spomenute države imale bi vrlo malo razloga da svoje ekonomske politike u budućnosti prilagode zajedničkim stajalištima Europske unije. S druge strane, teško je vjerovati da bi države članice eurozone pristale slijediti brojna ograničenja u vođenju autonomne ekonomske politike koje članstvo u toj uniji zahtijeva, samo zato da bi u slučaju financijskih problema iz te unije bile izbačene. Zbog toga je malo vjerojatno kako će Grčka biti prisiljena istupiti iz eurozone, ali će odsad kriteriji i kontrola ekonomskih politika država članica biti znatno stroži nego što je dosad bio slučaj.

Takav scenarij ustvari znači da će europske države imati još niži stupanj ekonomske autonomije, a s obzirom na sve veću popularnost radikalnih desno orijentiranih stranaka u državama članicama EU, takav razvoj događaja mogao bi dovesti do novih nesuglasica unutar Unije.