SLIKARICA PRED IZAZOVOM Slikarica Gaella Gottwald ispred Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu, koje namjerava osuvremeniti i staviti naglasak na socijalnu stranu umjetnosti“Moji su roditelji sretni što znaju gdje me u iduće dvije godine, koliko traje ravnateljski mandat u HDLU, mogu naći”, kaže slikarica Gaella Gottwald, nova ravnateljica Hrvatskog društva likovnih umjetnika, koja je na toj funkciji zamijenila Branka Franceschija. Iako ima tek 35 godina, ima zanimljivu i neobičnu biografiju: rođena je u Montrealu u obitelji Hrvatice i Indijca, odrastala je u sedam različitih zemalja, živjela u 13 gradova i proputovala pola svijeta, a školovala se na američkom sveučilištu Brown u Providenceu koje je poznato po liberalnim idejama i naglasku na razvoju kreativnosti.

Danas se najviše bavi slikarstvom i ilustracijom te izradom nakita. Gaella Gottwald se u svojoj kratkoj ali intenzivnoj biografiji okušala u posve različitim poslovima - bila je producentica dokumentarnih filmova u studiju Cinecittà u Rimu, kustosica u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku i dilerica umjetnina u Washingtonu, a u Zagrebu je oslikala trendovski kafić Flores. Ovo novo radno mjesto veliki joj je izazov.

NACIONAL: Mnogi su se iznenadili kad su čuli da ste izabrani za ravnateljicu HDLU-a. Što vas je motiviralo da se vratite u Hrvatsku i kandidirate za to mjesto?

- U Hrvatsku sam se vratila prošle jeseni zbog jednog ekološko-umjetničkog projekta, a zatim sam shvatila da sam živjela u mnogim zemljama svijeta, osim u Hrvatskoj. Pomislila sam zašto ne bih tu u Hrvatskoj pokušala nešto stvoriti i odlučila sam ostati. Tada je raspisan natječaj za mjesto ravnateljice HDLU-a i, budući da sam zadovoljavala uvjete, odlučila sam se prijaviti. Također, u tome sam vidjela mogućnost da svoja različita iskustva i znanja objedinim na jednome mjestu. Moja vizija razvoja HDLU-a je različita od dosadašnjih. Naime, u Hrvatskoj se trenutačno prelamaju mnogi tranzicijski elementi, od komunizma do problema postratnog stanja pa sam u svojoj koncepciji istaknula socijalnu dimenziju umjetnosti s naglaskom na prikupljanju novca, volontiranju u muzeju i stipendiranju umjetnika u inozemstvu. Vjerujem da hrvatski umjetnici imaju velik talent i da mogu postati kompetitivni na svjetskoj sceni.

NACIONAL: Radili ste u poznatom Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, koji se smatra vrhunskom muzejskom institucijom. Koliko će vam iskustvo koje ste stekli u MOMAi pomoći u Zagrebu?

- Nakon završenog studija povijesti umjetnosti na američkom sveučilištu Brown dobila sam stipendiju za kustosicu na MOMA-i. Imala sam sreću da sam radila za mladu i avangardnu kustosicu Paolu Antonelli, podrijetlom iz Italije, koja je bila zadužena za dizajn i arhitekturu i nije prihvaćala ne kao odgovor. Tijekom te godine upoznala sam način funkcioniranja tog muzeja, od pripremanja izložbi do financiranja muzeja kao neprofitne institucije. Bila sam zadivljena njihovom fantastičnom organizacijom i efikasnošću. U MOMA-i sam stekla dragocjeno iskustvo, koje ću pokušati iskoristiti u Hrvatskoj. Iako HDLU nije MOMA, mogla bi se prenijeti mnoga iskustva, primjerice, otvoriti dućan i osnovati odbor za prikupljanje sredstava. Trebala sam ostati u New Yorku, no tada se pobunio moj istraživački, nomadski duh i otišla sam u Italiju.

NACIONAL: Kako vidite Zagreb i Hrvatsku nakon rata?

- Mislim da je nakon osam mjeseci života u Hrvatskoj prerano da o tome donosim sud, no nekako mi se čini da su se promijenili ideali i da su se neke vrijednosti, koje su postojale prije rata, sada izgubile. Imam dojam da ljudi još čekaju da država riješi njihove probleme. No taj mentalitet, preostao iz socijalizma, morat će se promijeniti, osobito nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Svijet se zadnjih godina mijenja iz dana u dana i ljudi moraju ići ukorak s tim promjenama. Možda sam izabrana za ravnateljicu HDLU-a zato da budem most između starog i novog doba, jer razumijem problematiku u Hrvatskoj, a istodobno imam moderniju viziju razvoja HDLU-a, koja je u skladu s promjenama u svijetu. Vjerujem da timskim radom, vjerom u više dobro te zanemarivanjem vlastitih nižih interesa možemo napraviti pravo čudo.

NACIONAL: Koliko poznajete hrvatsku umjetnost i možete li je usporediti sa svjetskom?

- Hrvatski su umjetnici jedinstveni jer imaju posebno iskustvo, koje je zanimljivo svijetu, jedino što to još nisu kapitalizirali i na odgovarajući način prezentirali u inozemstvu. HDLU ima 1300 umjetnika različitih generacija - starija generacija je radila u komunizmu i u svojoj umjetnosti odražava to vrijeme, srednja za vrijeme rata, a nova u tranziciji, što ne postoji gotovo nigdje na svijetu. Tu se konstatntno nešto događa i to je dobro za umjetnost jer umjetnici imaju jake podražaje i imaju o čemu komunicirati. Umjetnost je zanimljivija u takvim sredinama nego u onima u kojima se stvaraju novi trendovi, kao što je primjerice Amerika. U Americi se dugo nije ništa novo događalo, a zatim se dolaskom predsjednika Obame dogodio gotovo revolucionarni pomak. No stekla sam dojam da hrvatski umjetnici smatraju da su njihovi radovi manje vrijedni od radova umjetnika u Parizu ili Londonu. Zato bih htjela da ovaj prekrasni Meštrovićev paviljon, koji zrači posebnom energijom, postane glavna referenca za umjetnost u Hrvatskoj.

NACIONAL: Rođeni ste u Montrealu u obitelji Hrvatice i Indijca, a živjeli ste u sedam zemalja, od Amerike do Austrije i Češke. Kako su vaši roditelji utjecali na vaše formiranje?

- Moja majka Sylvia je moja najveća inspiracija. Ona je nakon završetka srednje škole otišla u Kanadu gdje je diplomirala arhitekturu, a zatim je na sveučilištima Harvard i MIT magistrirala arhitekturu i urbanizam te studirala dizajn. Projektirala je velike zgrade, primjerice, toranj nacionalne kanadske banke, Bell Tower i zgradu Sveučilišta McGill u Montrealu, a u zadnje vrijeme bavi se izradom unikatnog nakita od školjki i ekologijom. Moj otac je ekonomist, ali i veliki kolekcionar, koji je na početku skupljao indijske antikvitete, zatim je počeo skupljati i umjetnine iz drugih azijskih zemalja. Moji roditelji su se i upoznali u jednom muzeju u Kanadi. Odrasla sam uz umjetnost, majka me od najranijeg djetinjstva upoznavala s arhitekturom tako da sam rano mogla prepoznati tko je projektirao određenu zgradu, a uz oca sam naučila puno o azijskoj umjetnosti. Iako sam rođena u Montrealu, brzo smo se preselili u Washington, ljeta sam provodila na Korčuli, a zime u Indiji. Zbog prirode svojih poslova, moji su roditelji radili u raznim zemljama svijeta i zato smo se do moje 16. godine stalno selili. Kasnije sam se sama često selila jer sam se naviknula na nomadski način života. Zato se nikada nisam totalno amerikanizirala jer sam živjela u različitim stvarnostima upoznavši specifičnosti života u raznim zemljama, od bivše Jugoslavije do Indije.

NACIONAL: Kakvu su ulogu u vašem životu odigrale Hrvatska, odnosno Korčula i Indija?

GAELLA GOTTWALD radila je zimsku varijantu interijera kafića Flores u Zagrebu- U Hrvatsku sam prvi put došla sa šest mjeseci i oduvijek sam se smatrala Hrvaticom. Bila sam vezana za svoju baku, koja je živjela u Kutini, ujake i sestričnu, koja je samo pola godine starija od mene. Ona me je upućivala u sva važna zbivanja u Hrvatskoj. Tako sam naučila i jezik. U duši se osjećam kao Korčulanka, iako nemam nikakve krvne veze s Korčulom. Početkom '70-ih moja majka je za vrijeme studija na Harvardu došla u Velu Luku na arhitektonsku konferenciju i zatim se na Korčuli zaljubila u fasadu jedne stare ruševine, koju je kupila i adaptirala, tako da sam od rođenja dolazila na taj otok i uživala u njegovim ljepotama. Indija je pak najintenzivnija zemlja od svih koje sam posjetila. Kad smo dolazili u Indiju, baza nam je bio New Delhi gdje sam imala baku i ostalu rodbinu, a zatim smo putovali po cijeloj zemlji. U Indiji me oduševio jak kolorit i ekspresivnost njihova folk-slikarstva, primjerice, u Radžistanu ljudi idu na sprovode odjeveni u odjeću jakih fluorescentnih boja. To je jako utjecalo na moj rad. Neki kritičari moje radove zbog jakih fluorescentnih boja svrstavaju u pop slikarstvo, međutim, to nije točno. Te boje i tu ekspresivnost pronašla sam u Indiji.

NACIONAL: Kako je teklo vaše školovanje od Beča preko studija povijesti umjetnosti na američkom Brownu do usavršavanja u Pragu, Veneciji i Milanu?

- U Prag smo se preselili kada je moj otac počeo raditi za Svjetsku banku kao supervizor procesa privatizacije u Češkoj. Budući da u to vrijeme u Pragu nije bilo međunarodne srednje škole, maturirala sam u Beču. Zatim sam u Pragu studirala slikarstvo i film, a onda povijest umjetnosti na američkom sveučilištu Brown u Providenceu na Rhode Islandu. Nakon diplome dobila sam stipendiju za MOMA-u u New Yorku gdje sam provela godinu dana. New York me je fascinirao svojom energijom, ali u jednom trenutku osjetila sam da se želim dalje usavršavati jer stalno tragam za znanjem. Moja šefica Talijanka iz MOMA-e puno mi je pričala o Italiji, stoga sam otišla u Veneciju gdje sam u jednoj umjetničkoj školi godinu dana na autentičnim strojevima iz 18. stoljeća proučavala stare grafičke tehnike. Nakon toga sam na Europskom institutu za dizajn u Milanu završila studij ilustracije. Tada sam se odlučila vratiti u Ameriku. Imala sam let za Washington točno 11. rujna 2001., no zbog terorističkog napada ostala sam tjedan dana blokirana u Amsterdamu. Kad sam konačno stigla u Ameriku, počela sam raditi kao dilerica azijskim umjetninama u New Yorku, a kako sam s time odrasla, to mi je bilo posve prirodno. Nakon godinu i pol dana počela sam osjećati čežnju za Italijom, spakirala sam kovčege i došla u Rim. Tamo sam u studiju Cinecittà radila kao producentica međunarodnih dokumentarnih filmova. To je bilo prekrasno iskustvo. Zatim sam počela tražiti novi izazov i odlučila postati free lancer i posvetiti se slikarstvu.

NACIONAL: Kada ste prvi put osjetili u sebi slikarski poziv?

- To je bilo na početku rata u Hrvatskoj. Tada sam živjela u Beču i završavala sam međunarodnu srednju školu, a zbog ratne situacije tog ljeta nisam mogla doći u Hrvatsku. Vratila sam se u Prag gdje su mi živjeli roditelji i upisala neki ljetni tečaj, no progonila me misao o Hrvatskoj. Do mene su stizale vijesti o bombardiranju Dubrovnika i drugih hrvatskih gradova i uhvatio me je silni strah da će oni nestati. Odlučila sam ih dokumentirati kistom i bojom na platnu, onako kako sam ih se sjećala. I napravila sam seriju slika Dubrovnika. Tada se u meni nešto prelomilo i mozak mi je počeo funkcionirati na posve drukčiji način. U međuvremenu sam upisala dvogodišnji studij s naglaskom na kemiji i fizici, no nakon te metamorfoze promijenila sam smjer i počela studirati slikarstvo. Zapravo je rat u Hrvatskoj probudio u meni uspavanu sklonost prema slikarstvu. Onda sam se zaljubila u kist i boje i počela sam stvarati svoj slikarski svijet. Do sada sam izlagala u Americi i Europi, zatim u Libanonu, te u Hrvatskoj – u Europskom domu i u konceptualnoj galeriji Prostor u Mesničkoj ulici. Htjela bih izlagati u Aziji.

NACIONAL: Što vas najviše inspirira?

- Većinom ljudi, emocije, priče, no ponekad i politička situacija ili neko osobno iskustvo. Budući da sam se često osjećala kao strankinja, analizirala sam stvari oko sebe, jer mi je to pomagalo u razumijevanju nove kulture u kojoj sam se našla. Katkad mi se čini da moje slikarstvo izvire iz te moje analize.

NACIONAL: Kako je život u različitim zemljama utjecao na vas i vaš svjetonazor?

- To je u svakom slučaju bilo vrlo pozitivno iskustvo. Postala sam tolerantnija i naučila sam objektivnije sagledavati život i ljude oko sebe. Budući da sam stalno išla u međunarodne škole, bilo mi je najnormalnije da se družim s djecom koja su potjecala iz mješovitih, multikulturalnih brakova. Tek sam na studiju u Americi upoznala ljude koji se nikada nisu maknuli iz svoje zemlje i to mi je bilo jako neobično. Kao strankinja u mnogim zemljama naučila sam raditi kompromise i imati razumijevanja za različite običaje, norme i navike drugih kultura. Zbog svega toga postala sam bolji diplomat u komunikaciji. Uz to, naučila sam strane jezike i stekla prijatelje u cijelom svijetu, što je najljepša strana seljenja. Bez obzira na to gdje moji prijatelji žive, svi znaju za moju Korčulu.

NACIONAL: Kada ste otvorili galeriju LaborARTorio na Korčuli?

'King of jungle' pokazuju ekspresivnost, kolorit i maštovitost- Sjećam se da je nekada na Korčuli bilo puno ateljea i galerija u kojima su se prodavale umjetničke sitnice, a nakon rata to je nestalo i ljudi su počeli masovno preprodavati stvari iz Azije. Čvrsto vjerujem da turisti kad dođu na Korčulu žele kupovati autentične suvenire iz lokalne zajednice, a ne suvenire iz Kine. Zato sam prije tri godine otvorila galeriju LaborARTorio na Korčuli, koja funkcionira kao atelje i radionica jer svi mogu vidjeti kako radim. Tako se javila ideja o autentičnim umjetničkim majicama, koje oslikavam na licu mjesta. Često sa mnom surađuju i djeca, a s odraslima postignem zanimljivu interakciju. Objašnjavam im svoje tehnike i način rada, naime, učenje i prenošenje znanja je važan dio mog umjetničkog rada. NACIONAL: Bavili ste se filmom i prodajom umjetnina, a danas slikate, radite ilustracije, uređujete interijere i oslikavate majice. Što vam je najbliže? - Najviše se identificiram sa slikarstvom i ilustracijom. No kako se mijenjam i razvijam, primjećujem da me počinju zanimati i inspirirati druge stvari. Sad sam ušla u treću dimenziju i počela izrađivati nakit. Bila sam u Indoneziji i u suradnji s lokalnim zanatlijama izrađivala sam ekološki nakit. Radim i murale, a inspiraciju sam crpila u Mozambiku u Africi. Često miješam različite tehnike i iz toga proizlazi moj specifični stil. Jako mi je važno da se mijenjam i okušavam u različitim stvarima jer se tako razvijam. Ako ostanete na mjestu, nastupa stagnacija, a to nije dobro.