Zoran FerićPredsjednik s indijanskim nadimkom „Kuhana noga“, kojim ga se u kampanji bezuspješno pokušalo diskreditirati, podigao je na noge čitavu zemlju i tako nedvojbeno dokazao da nije kuhana noga, nego čovjek s programom i stavom. Poslije izuzetno pomirljivoga govora u parlamentu BiH, premijerka Jadranka Kosor, Andrija Hebrang i vrh HDZ-a, bivši premijeri, brojni domoljubni novinari, zavičajni klubovi, braniteljske udruge i dobar dio građana javno ga napadaju iz svih oružja zato što je, navodno, prokazao Hrvatsku kao agresora na BiH. Zato bi odmah na početku trebalo jasno reći: Hrvatska u BiH nije bila agresor. Stvari stoje još gore. Hrvatska politika je to pokušala biti, ali nije uspjela.

PORAZ JE, NAIME, POTPUN: VOJNI, POLITIČKI, MORALNI. Tužna je to taktika, udružiti se s dojučerašnjim neprijateljem protiv slabije treće strane, a kad sve skupa rezultira najstrašnijim zločinima, praviti se kao da ničega nije bilo. Naime, za politiku vladajuće stranke stvarnost je već više od petnaest godina krajnje relativna kategorija. Izgleda mi to kao kad bi njemačka politika danas tvrdila da agresije na Sovjetski Savez zapravo nikada nije ni bilo, a sve one koji tako nešto tvrde optužila za veleizdaju. Pri tome većina ljudi koji su u ono vrijeme imali sreću živjeti u Hrvatskoj, a imaju kvocijent inteligencije veći od 60 i više od pet godina, jako dobro znaju da se Hrvatska u Bosni borila za teritorij preko svojih satelitskih zapovjednika i preko famozne dvostruke linije zapovijedanja kojom je rukovodio Zagreb. San o priključenju Herceg-Bosne matici zemlji tinjao je tada u mnogim srcima, ali se na kraju nije imalo želuca sve to privesti kraju. Naime, leševi iz Ahmića zasmrdjeli su do Europe i Amerike. Svima je to, kao, jasno ali se ne smije reći javno. I pogotovo, ne smije se reći na mjestu zločina. Josipovića napadaju upravo zato što je rekao javno i na krivom mjestu ono što se već petnaest godina govori po brijačnicama, za šankovima, ali i na parlamentarnim klubovima, u pola glasa: „Mutili smo po Bosni, to je točno, ali sada je bolje sve zaboraviti.“ Upravo zbog svega toga čini mi se da je predsjednik Josipović nešto najbolje što se posljednjih godina moglo dogoditi hrvatskoj politici. Ne samo zato što je umjeren, staložen i promišljen, čak ni zato što svira klavir i što njegov značaj nadilazi politiku u užem smislu, nego zato što ima instinkt pomiritelja. Iz njegove pojave i nastupa, ali i iz djelovanja, što je neusporedivo važnije, može se iščitati taj instinkt mirotvorca, čovjeka spremnog da se izražava u nijansama, onoga koji traži zajedničke točke među ljudima koji su se temeljito posvadili i zamrzili, čovjeka koji se ničemu ne čudi, osobe koja se ne zgraža u javnostima i ne razbacuje teškim riječima, političara koji se zdušno trudi ne pretjerivati u zemlji u kojoj svatko pretjeruje i u kojoj su i verbalne i djelatne krajnosti svakodnevica i ozbiljan izvor mnogih njenih nesreća. Taj talent za pomirenja mogao bi jako pomoći ovoj zemlji kad se radi o njenim odnosima s bliskim susjedima, pogotovo sa susjedima s kojima imamo kompliciranu blisku prošlost. Toliko kompliciranu da će nam se udžbenici iz povijesti godinama temeljito razlikovati kad se dođe do zadnjeg desetljeća 20. stoljeća. S druge strane, a to mi se čini još i važnije od vanjskopolitičke perspektive, Josipovićev pomirbeni stav možda će s vremenom malo približiti temeljito podijeljeno hrvatsko društvo, možda će, kažem možda, i oni koji ga danas vide isključivo kao subjekta veleizdaje, vidjeti u njemu čovjeka s talentom za mir. Za čiste račune i okončanje podjela.

DODUŠE, PO INTERNETSKIM KOMENTARIMA NACIONALISTIČKE BULUMENTE koja ga vidi isključivo kao crvenu opasnost, ti su dani još daleko, možda uistinu nikada ne dođu, ali će barem jedno možda postati jasno: oštra podjela na nacionalno i europsko, konzervativno i liberalno, katoličko i ateističko ne samo da je temeljito zastarjela, nego je ozbiljan balast hrvatskome društvu. Već desetljećima ovdje se uporno dijelimo na crvene i crne, imamo svoja velika groblja, Bleiburg i Jasenovac, imamo svoje političke partije i koalicije, imamo ideologiju, imamo deklarativni katolicizam i diktaturu kapitala.

NAIME, VEĆ JE ODAVNO DOŠLO VRIJEME da i kod nas nastupi novo vrijeme, samo što se tom novom vremenu odupiru neki stari ljudi kojima ono nije u interesu. A nije u interesu zato što gube svoje svjetonazorne temelje. Radi se, naime, u svjetonazoru koji uvijek potiče podjele. Prvo što se dogodilo nakon dolaska HDZa na vlast bio je žestoki revanšizam, odvajanje Srba od zdravog hrvatskog tkiva, kao što su Srbi odvajali Hrvate i Bošnjake od zdravog srpskog tkiva i punili njima jame po Hrvatskoj i Bosni. Političar koji je kadar djelovati pomirljivo prijeko je potreban ovome prostoru. Njegova uvjerljiva izborna pobjeda i glasovi koji su ga u javnosti branili, svakako govore u prilog tome da se nekako, makar polako, krenulo prema tom novom dobu. Ono što pomalo čudi su komentari koji se, načelno, slažu s predsjednikovim dubokim žaljenjem što je i „Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošloga stoljeća doprinijela trganju tkiva jednog posebnog kulturnog bića koje je bilo i multietničko i multikonfesionalno“, ali zamjeraju predsjedniku što je ispravio svoje napadače i rekao da se nije ispričao, nego izrazio žaljenje. To je zapravo i točno. Stvar je ovdje u tome što se preciznost shvaća kao slabost, jasnoća kao odsustvo kičme. Jer i za ljevičare ovdje najjače oružje političara nije kompetencija i smisao za nijanse, nego kičma i muda. Čini mi se da bi nam trebalo biti dosta mlatimudana koji velikim gestama i velikim riječima grade sliku o svojoj beskompromisnoj borbenosti. Moram priznati da mi je zlo od takvih političara, ali i od svih onih koji stalno očekuju neku veliku gestu. Potez Ive Josipovića u Bosni je dovoljno hrabar, politički koristan i moralan da ga pozdravimo svim srcem.