Premijerka Jadranka Kosor i predsjednik Ivo Josipović s Vladimirom Šeksom i bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem na komemoraciji u Jasenovcu; premijerka je pokušala politički diskreditirati predsjednika nakon njegovih izjava o negativnoj hrvatskoj ulozi u ratu u Bosni i HercegoviniJadranka Kosor napravila je najtežu političku pogrešku u dosadašnjem dijelu premijerskog mandata, kada je napala predsjednika Ivu Josipovića zbog izjave kako je i hrvatska politika tijekom 90-ih pokušavala podijeliti Bosnu i Hercegovinu. Ne samo zato što je pokušala demantirati faktički istinit podatak o tome da je Franjo Tuđman na račun dijela susjedne države pokušao povećati državni teritorij otprilike na razinu nekadašnje Banovine Hrvatske iz 1939., nego i jer je posve nepotrebno otvorila frontu protiv Josipovića. Pritom su HDZ i Jadranka Kosor izgubili liberalnu sliku koju je još 2004. počeo stvarati Ivo Sanader kada je otvorio dijalog sa Srbima u Hrvatskoj i ponovo se približili pozicijama zbog kojih su u drugoj polovini 90-ih Hrvatskoj prijetile međunarodne sankcije, a u nekim situacijama i intervencija NATO-a. Dok su predstavnici Europske unije i SAD-a pohvalili Josipovićev govor u Sarajevu, iz HDZ-a je stigla optužba kako je predsjednik Republike prekršio Ustav, a najdalje je otišao Andrija Hebrang predlažući opoziv Ive Josipovića. Iako je Jadranka Kosor već u subotu navečer prilično reterirala i rekla da joj nije palo na pamet zatražiti Josipovićevu ostavku, činjenica je kako predsjednica Vlade osjeća duboku netrpeljivost prema Ivi Josipoviću. Sve je kulminiralo kada je u petak 16. travnja Predsjedništvo HDZ-a Josipovića optužilo da je nastupom u parlamentu Bosne i Hercegovine bez konzultacija s Vladom prekršio hrvatski ustav.

Iz HDZ-a je upućeno i stajalište kako Ustav propisuje da Vlada vodi vanjsku politiku, a u kasnijim izjavama dodatno ga se teretilo, od toga da je sarajevskim govorom naštetio obrani generala Hrvatske vojske u Haagu, do toga da je priznanjem hrvatske krivice otvorio mogućnost da BiH od Hrvatske zatraži plaćanje ratne odštete. Cjelokupnim udarom na Josipovića rukovdila je premijerka Kosor, koja već dulje vrijeme smatra da predsjednik Republike predstavlja glavnu opasnost za vladajuću koaliciju. Uz Vladu koja nikako ne pronalazi ideje kojima bi pokrenula izlazak Hrvatske iz duboke ekonomske krize, i neaktivnu i konfuznu opoziciju, Josipović se u samo dva mjeseca na predsjedničkom položaju uspio etablirati kao centralna politička figura u zemlji. U takvim okolnostima, optužbama da je kritikom Tuđmanove politike podjele Bosne i Hercegovine prekršio svoje ustavne ovlasti, Jadranka Kosor je povjerovala kako će ga uspjeti diskreditirati i umrtviti u političkom smislu. Uostalom, u najužem premijerkinu okruženju postoje svjedoci koji su proteklih mjeseci više puta u neformalnim razgovorima znali napomenuti da nema nimalo kemije između dvoje glavnih političara u Hrvatskoj. Jedan bliski suradnik hrvatske premijerke ovih dana je ispričao za Nacional kako je Jadranka Kosor čak i na osobnoj razini ljuta na Josipovića. Zamjera mu jer se u protekla dva mjeseca, koliko obavlja predsjedničku dužnost, više puta susreo s prvim čovjekom Srbije Borisom Tadićem nego s njom. Takvo Josipovićevo ponašanje Jadranka Kosor doživljava kao uvredu i omalovažavanje, a to je samo jedna od njezinih kritika. Među optužbama koje u posljednje vrijeme dolaze iz Vlade jest i ona prema kojoj Josipović nije kreator svojih vanjskopolitičkih nastupa, nego iza svega stoje savjetnici Joško Paro i Dejan Jović. I dok se Paru ocjenjuje kao sposobnog diplomata koji dobro poznaje odnose u regiji, makar u Vladi tvrde kako je on uvelike “zakuhao” posljednju krizu, ocjena o Joviću kudikamo je negativnija, i tvrdi se kako je riječ o osobi koja je od mladosti bila funkcionar Saveza komunista i protivnik raspada Jugoslavije.

Temeljna pogreška te teorije nalazi se u tome što je Ivo Josipović autonoman u kreiranju vanjske politike i do sada nije ponuđen ni jedan dokaz da najvažnije odluke donose Jović, Paro ili ostali savjetnici. U odnosu na mandat Stipe Mesića, Josipović se razlikuje utoliko jer savjetnicima ostavlja prilično širok manevarski prostor i rijetko ih kontrolira, a to zna izazvati neugodne situacije kao što je bilo kada se Tomislav Merčep pojavio u Predsjedničkom uredu. Pozivnicu je Merčepu poslao jedan od savjetnika, a Josipović je u zadnji čas obaviješten tko dolazi u Ured, i došlo je do skandala. Međutim u kabinetu Jadranke Kosor nisu uvjereni ni u Josipovićevu dobronamjernost i slijedom toga optužuje ga se za pokušaj vođenja solo-politike i ometanje komunikacije s Vladom. Prilikom sastanka s bivšim premijerima Hrvojem Šarinićem, Nikicom Valentićem, Franjom Gregurićem i Zlatkom Matešom te Matom Granićem, predsjednica Vlade se požalila kako je od Josipovića dobila samo načelno objašnjenje o tome što će raditi i govoriti prilikom posjeta Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, uvrijedio ju je jer je odbio dati precizniji opis svojeg angažmana u BiH i tako, na neki način, sabotirao predsjednicu Vlade. Pritom se u zamjerkama na Josipovićev govor radi o finesama, poput toga da je govoreći o odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini morao govoriti o “dijelu“, a ne cjelokupnoj hrvatskoj državnoj politici. Drugim riječima, trebao je koristiti poznatu frazu iz koje proizlazi da je, s hrvatske strane, ratna odgovornost na Gojku Šušku, Mati Bobanu, Vici Vukojeviću i sličnim ekstremistima, ali u ovaj proces nikako ne uvlačiti Franju Tuđmana i tadašnje vodstvo HDZ-a. Iz HDZ-ove vizure zahtjev je opravdan, budući da još uvijek važne državne položaje zauzimaju nekadašnji bliski Tuđmanovi suradnici kao što su Andrija Hebrang, Luka Bebić i Vladimir Šeks. Novinske bilješke iz 1993. i s početka 1994. pokazuju da su svi oni podržavali tadašnju “Hrvatsku zajednicu Herceg- Bosnu“, i da to nije bila politika uskog kruga radikala u vojsci i politici. Uostalom neki od članova tadašnjeg državnog vrha više su puta izjavili kako Tuđman nije vjerovao u opstanak Bosne i Hercegovine, a tu teoriju potvrđuju brojni dokumenti i ugledni svjedoci. Tako je u knjizi ”Izvori jedne katastrofe” posljednji američki ambasador u bivšoj Jugoslaviji Warren Zimmermann svjedočio o Tuđmanovoj opsesiji uništavanja BiH o čemu je pisao kako je ”Tuđman priznao kako se svi slažu da je jedino rješenje podjela Bosne između Srbije i Hrvatske”.

”Neka Milošević uzme veći dio, ionako ga kontrolira. Mi ćemo se zadovoljiti s manje od 50 posto. Spremni smo muslimanima ostaviti mali dio oko Sarajeva.” Na stranici 214. Zimmermann je napisao kako mu je prilikom jednog njihova razgovora Tuđman odgovorio ”da Bosna u stvari ne postoji. Ako se dvije veće grupe slože, muslimani će se morati prikloniti”. Osim Warrena Zimmermanna, tezu kako je Franjo Tuđman razmišljao i o podjeli BiH (makar na vrlo blag način) plasirali su u svojim memoarima Hrvoje Šarinić i Mate Granić. Donedavni hrvatski predsjednik Stipe Mesić bio je posve izravan i u brojnim je situacijama tvrdio kako su se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević na sastanku u Karađorđevu dogovorili, a onda i konkretno angažirali na podjeli BiH. Zbog optužbi na Tuđmanov račun, Mesić je godinama bio glavni neprijatelj desnice, koja ga je optuživala za izdaju nacionalnih interesa. Unatoč tim napadima, on nije odustao od tih teza, za razliku od koalicije koju je vodio Ivica Račan, koja je krajem 2000. donijela Deklaraciju o Domovinskom ratu, u kojoj se tvrdi kako Hrvatska nikada nije ratovala izvan svojih granica, a kamoli pokušala nekome nešto uzeti. Iako je znao da se Deklaracija temelji na očitoj laži, Račan se bojao HDZ-a i desničarskih radikala i pokušao ih je potkupiti donošenjem dokumenta koji je povijesni falsifikat, a sada i temelj HDZ-ovih napada na predsjednika Josipovića. Iako je tijekom prve polovine devedesetih bila novinarka, a ne političarka, i osobno ni na koji način nije povezana s lošom HDZ-ovom politikom u Bosni i Hercegovini, Jadranka Kosor je Josipovićev nastup u Sarajevu doživjela i kao napad na sebe. Jer koliko god se kao politička stranka u posljednjih deset godina demokratizirao i značajno promijenio, HDZ se odbija odvojiti od ideološko-političke matrice koju je stvorio Franjo Tuđman. Razvoj situacije djelomično podsjeća na 2000.-2001., kada su HDZ i braniteljske udruge pokušale zbaciti legitimno izabranu vlast.

Tada su se Mesić i Račan optuživali kao izdajnici, a sada se tvrdi da Josipović krši Ustav. I onda i danas paraobavještajne skupine su slale medijima materijale koji su trebali kompromitirati političare liberalno-demokratske orijentacije, a koristio se i argument da se radi o napadu na Domovinski rat. Na kraju, sadašnji protivnici objave registra branitelja su svi oni koji se boje da će izgubiti materijalne povlastice, i uglavnom je riječ o pojedincima i grupama koji su i 2000. godine prijetili oružanom pobunom u slučaju revizije braniteljskog statusa. Optužbom kako je predsjednik Republike prekršio Ustav Jadranka Kosor je preuzela ulogu predvodnice te politike, ali i ušla u golemi personalni rizik. Brzo nestaje slika premijerke koja je hrabro otvorila bitku s korupcijom i deblokirala pregovore s Europskom unijom, a sve više djeluje kao predsjednica Vlade koja ne uspijevajući riješiti probleme u Hrvatskoj, oko sebe pokušava okupiti nacionalističku desnicu.