Objavljeno u Nacionalu br. 754, 2010-04-27

Autor: Srećko Jurdana

Za neke hrvatske novine Sreten Jocić je 'zvijezda'

Tko je to Joca Amsterdam, da bi hrvatski državni organi – čak i sam ministar - trebali s njim ulaziti u bilo kakav dijalog, i braniti se od njegovih 'optužbi' ? Na suđenju taj čovjek može u svoju obranu govoriti što god hoće, ali nejasno je po čemu njegove izjave zaslužuju seriju službenih reakcija hrvatskoga MUP-a

Srećko JurdanaSrećko JurdanaNa beogradskom sudu započeo je proces protiv Sretena Jocića, Željka Milovanovića, Milenka Kuzmanovića, osumnjičenih - zajedno sa skupinom kojoj se sudi u Zagrebu - za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića. Sreten Jocić - po optužnici glavni organizator zločina - nastupio je na tom procesu u pozi nadobudnoga superstara koji dijeli lekcije državama, i time se odmah pretvorio u prvorazrednu hranu za mnoge gladne tabloide. Hrvatski dnevni listovi dali su mu istaknuti status, opširno prenašajući njegove prigodne konstrukcije kao da je riječ o regionalnome političkome analitičaru, ili nekakvome ambasadoru dobre volje.


U naslovima su mu tepali, igrali na žici njegova egolatrijskog ekshibicionizma - "Ovo je Joca show, svi ostali su statisti ili sporedni glumci" - nazivali ga "zvijezdom" kao da je lice s pozornice a ne lice s tjeralice ("Samo je jedna zvijezda u sudnici"), i stilistički ga pretvarali u revijalan populistički lik. Nekim novinskim aktivistima ne bi naškodila mala poduka iz građanskoga ukusa. Kad se u izvješću o osobi Jocićeva profila objavi podnaslov: "Jedina zvijezda beogradskog dijela suđenja za ubojstvo Pukanića i Franjića vjeruje da će sud izabrati dokaze, a ne politiku" - kao što je to učinio Jutarnji list - gotovo da bi se moglo zaključiti kako su mu i u Hrvatskoj pojedini novinari prikriveno naklonjeni.

Kroničan komunikacijski problem

Iz tog originalnog novinarskog stila - teško primjenjivog na opise ubojica i kriminalaca - mogu se, u svakom slučaju, iščitati razne konotacije. Ako je Jocić zvijezda, Milovanović i Kuzmanović - svojedobno neobjašnjivo pušten iz zagrebačkog zatvora - valjda su samo zvjezdice. No medijski tretman Jocićeva nastupa zahvatio je i visoke društvene razine. Njegove izjave o pojedinim hrvatskim političarima prezentirane su snažno, u formi "optužbi". Naširoko je publicirana Jocićeva poruka sa suđenja da je "za sve kriva političko-policijsko-obavještajna mafija u Hrvatskoj koja plasira laži". Spomenuta poruka, i druge pakosne riječi koje su išle uz nju, provocirale su začuđujuće osjetljive reakcije. Hrvatski ministar unutarnjih poslova (Tomislav Karamarko) i bivši predsjednik države (Stjepan Mesić) odlučili su čak s Jocićem ući u neku vrstu neformalne polemike, kao da takav tip u bilo kakvom kontekstu - pa makar i u trećem licu - može postati dio njihova diskursa. O stilu i ukusu ponovno je riječ; na hrvatskoj javnoj sceni ti pojmovi su kroničan komunikacijski problem.

U izjavi za HTV gospodin Karamarko - kako su javile novine - "odbacio je Jocićeve optužbe", i ustvrdio, nasuprot Jociću, da oko njegova uhićenja nije bilo nikakvih političkih dogovora između Hrvatske i Srbije. U službeno demantiranje Jocića uključio se, osim ministra, i glasnogovornik MUP-a Krunoslav Borovec, koji je također "odbacio optužbe" - štoviše, nazvao ih je "suludim" - da hrvatski ministar policije stoji iza ubojstva Ive Pukanića. U hrvatskoj policiji Jocića su, kako vidimo, shvatili iznimno ozbiljno, i pokrenuli organiziranu akciju javnoga opovrgavanja njegovih subverzivnih poruka. Pitanje je, koliko je takav nastup prihvatljiv za jednu državnu instituciju. Tko je to Joca Amsterdam, da bi hrvatski državni organi - čak i sam ministar - trebali s njim ulaziti u bilo kakav dijalog, i braniti se od njegovih "optužbi"? Na suđenju taj čovjek može u svoju obranu govoriti što god hoće, ali nejasno je po čemu njegove izjave zaslužuju seriju službenih reakcija hrvatskoga MUP-a.

Paušalno vrijeđanje

Gdje toga ima da se MUP upušta u rasprave s optuženikom za teška ubojstva, koji je pritom još na sudu u drugoj državi? Zar je Jocić nekakva službena osoba čije izjave imaju političku težinu, i traže politički odgovor? I što se, na kraju, s tim raspravljanjem željelo postići? Kakav mu je bio cilj? Oficijelno uvjeravanje publike da Jocić nije u pravu? Besmislica. Jedino što je MUP preko tih izmjena kontraporuka s neadekvatnom figurom uspio demonstrirati, to je slaba komunikacijska procjena praćena nedostatkom diplomatske suzdržanosti. Osim MUP-a, i bivši predsjednik Mesić doveo se u situaciju da "odbacuje Jocićeve optužbe". Procijenio je da mora odgovoriti na Jocićevu izjavu kako je "njegovu kampanju financirala transnacionalna kriminalna grupa braće Osmani", i poručio je u danome povodu javnosti kako "nikada nije čuo za obitelj Osmani, osim da su to pokušali podmetnuti neki ustašoidi u Hrvatskoj".
Jocić je, ako već ništa drugo, na svome suđenju uspio barem isprovocirati reakcije hrvatskoga ministra policije i bivšega predsjednika države, što nesumnjivo konvenira njegovoj sebeljubivosti. Teže je shvatiti motive ljudi koje je napao, da se javno brane od podmetanja osobe Jocićeva profila. Kad smo, međutim, ušli na teren Jocićevih poruka, publika treba znati da je većinu njih preuzeo s opskurnoga portala filoustaškoga Tuđmanova omladinca imenom Domagoj Margetić. Nema viđenije građanske osobe u Hrvatskoj koju spomenuta autorska pojava nije izvrijeđala u svome internetskome oboru, i objavila o njoj bolesne izmišljotine. Navedenog agresivca od te navike paušalnoga vrijeđanja nisu izliječila ni dva-tri mjeseca zatvora u Haagu, praćena s deset tisuća eura globe.

Tko je financijer prostačkog portala?


U Hrvatskoj se izvlači od zatvora ili novčane kazne jer ljudi koje vrijeđa uglavnom ne žele gubiti vrijeme na njega preko podizanja tužbi, što je zapravo loše: tipovima s takvim stanjem svijesti neke civilizacijske pouke mogu se prenijeti isključivo sankcijama. Zasebno je pitanje tko financira njegov prostački portal, uz još nekoliko sličnih. Apstraktno je reći - paraobavještajno podzemlje, no očito se radi o jednoj organiziranoj ultradesničarskoj skupini koja se koristi internetom da bi u zemlji pokušala stvoriti atmosferu kaosa. Bez obzira na njezinu marginalnost, tom mrežom trebala bi se pozabaviti policija. Na stranici navedenog lika vrlo često se insinuira da je nekakva "obitelj Osmani financirala Mesića", i Jocićeve "informacije" potječu iz tog izvora. Pozove li Jocić autora za svjedoka - a trebao bi, po svemu sudeći - njegova sudska mala klinika u Beogradu doživjet će ekshibicionistički procvat.

Nekulturan postupak Vrdoljaka i HTV-a

Vrdoljakova superskupa televizijska serija “Tito” prepoznata je kod mnogih ocjenjivača i gledalaca kao konfekcijski pseudodokumentaristički proizvod, u solidnoj mjeri lišen kreativnoga angažmana i originalnosti, koji pritom obiluje i faktografskim netočnostima (jedan istaknuti povjesničar neke od njih taksativno je naveo u novinama). U toj autorskoj dosjetki Antuna Vrdoljaka na temu dugoročnoga izvlačenja novca iz HTV-a, jedino zapravo što pobuđuje nekakav skroman interes - to je Tito kao takav, scene u kojima se pojavljuje on osobno i govori o svome životu. Pokazalo se zadnjih dana da je gospodin Vrdoljak upravo te prizore bez dozvole preuzeo iz stare serije drugoga autora, Veljka Bulajića. Oko toga je izbio skandal. Bulajić je tužio Vrdoljaka, odnosno HTV, i zatražio zabranu emitiranja serije, za sada bez efekta. Vrdoljakov “Tito” još uvijek ide dalje, no stazom sve težom, strmijom.

U danome povodu može se primijetiti da su Antun Vrdoljak i Hrvatska televizija postupili iznimno nekulturno, uzimajući za svoje potrebe Tita bez privole nosioca autorskih prava na njega. Ima li još negdje takvih običaja, takvog hladnokrvnog prisvajanja vrijednosti tuđega rada? Vrdoljak se prema Bulajiću ponio cinično arogantno, nudeći mu – preko sina posrednika - na potpis nekakav ugovor o ustupanju materijala dan prije početka emitiranja gotove serije, iako je na njoj radio tri godine i raspolagao s dovoljno vremena za realizaciju svih potrebnih aranžmana. Nitko na tu ciljano uvredljivu ponudu ne bi pristao, pa nije ni Bulajić. Potom je Vrdoljak počeo jahati na poruci da vlasnik “Titovih memoara” nije Bulajić, nego HTV (i Jadran film), tvrdeći pritom da Bulajić nije ni autor, već je to Ivan Hetrich (sic !), osoba koja je Titu povremeno suflirala iza kamere. S takvim izvrdavanjima evidentno se namjerava braniti na sudu.

Irelevantno od toga tko je vlasnik serije “Titovi memoari”, autorska prava su na gospodinu Bulajiću, i osnovna poslovna etika nalaže da se čovjeka pita ako se iz te serije nešto želi uzeti. Cijela bivša Jugoslavija, uostalom, zna da “Titovih memoara” ne bi bilo bez Bulajića, kojem je Broz ekskluzivno pristao sjesti pred kameru. Bahato eskiviranje dogovora s Bulajićem u vrlo lošem svjetlu prikazuje Vrdoljaka i HTV, i na simptomatičan način govori o doživljajima poslovnih normi u Hrvatskoj. Na djelu je još jedan briljantan primjer da se tuđim autorskim pravima ovdje svatko može igrati kako mu se prohtije, na portalima, u novinama, na televiziji.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika