Stanko Poklepović drži se za palac Grgura Ninskoga što, kako Splićani kažu, donosi sreću - ovoga tjedna njegov Hajduk igra uzvratnu utakmicu finala hrvatskog Kupa na Šubićevcu pa mu malo sreće neće biti naodmetTrener Hajduka Stanko Poklepović jedan je od najcjenjenijih hrvatskih stručnjaka - čak je i Tomislav Ivić, najuspješniji hrvatski trener, jednom zgodom izjavio da je o nogometu najviše naučio od Poklepovića. Vrlo je obrazovan i elokventan, nogometu pristupa sa znanstvene strane, no prati ga glas da je prilično praznovjeran.

“To su novinari malo predimenzionirali. Nisam praznovjeran, ali ponekad neke stvari asociraju na neke možebitne opasnosti. Kao kad vam crna mačka prijeđe preko puta. Meni je tako kad grlice guguću ispred kuće. Nije mi drago to čuti, ali ne znam zašto. I nema nikakve veze s nogometom. Tu je bitno kako pripremiš utakmicu, tako ćeš igrati i polučiti rezultat”, kazao nam je Poklepović koji je s Hajdukom 1992. osvojio prvo hrvatsko prvenstvo, a sada je s njim u prilici osvojiti i hrvatski Kup ako u uzvratnoj utakmici sa Šibenikom obrani pobjedu od 2:1 iz Splita.

NACIONAL: Uvijek ističete da ste odgojeni u katoličkom duhu. Kako se vaša vjera manifestirala na nogomet i trenerski posao?

- Ništa posebno. Uvijek mi je bio običaj šetati oko terena prije utakmice. Tada kratko izmolim: Dragi Bože blagoslovi me i čuvaj me. To sam radio i kad sam bio u Iranu. Kad bismo igrali u Osijeku, znao bih otići do njihove prekrasne katedrale koja je dobro grijana zimi. Sjedio bih dva sata, mise bi se govorile, bilo je ugodno i toplo. Tamo bih u miru mogao slagati taktiku za utakmicu. No to nisam radio u drugim gradovima, isključivo u Osijeku. S Osijekom sam osvojio hrvatski Kup 1999.

NACIONAL: Rođeni ste u Splitu 1938., ali potječete s Brača.

- Moji su iz Milne. Imali smo veliku obitelj i s očeve i s majčine strane, koja se zvala Mandina, a djevojački prezivala Vidan. To je šoltansko prezime, a njezin otac oženio je Splićanku Dorićku. Poklepovići su bili bogati veleposjednici na Braču. Jednom zgodom, kada su prenosili vino u Italiju, jedan moj predak oženio je Talijanku. Očeva majka prezivala se Gligo, pa tako po toj liniji imam i talijanskih korijena.

NACIONAL: Neki članovi vaše obitelji imali su značajnu ulogu u Katoličkoj crkvi.

- Sestra moje majke, Jozepina Vidan, bila je glavna časna sestra franjevačkog red u svijetu punih osam godina, “superiore generale”. Kao redovnica otišla je u Buenos Aires u misiju. Tamo je puno učinila za zajednicu, bila je cijenjena, pa su je pozvali u Rim. Ubrzo je postala glavna franjevačka sestra, zvali su je Tereza. Ja sam se crkveno vjenčao u Rimu 1963., tetka Bepina mi je bila kuma, a mojoj ženi njezina tajnica. Bili smo kod nje u rezidenciji, ona je u Rimu zaslužna za izgradnju nekih škola, vrtića i javnih kuhinja.

NACIONAL: Jeste li tada možda bili u posjetu Papi?

- Jesmo. Bepina nam je organizirala privatnu audijenciju. Meni je Rim ostao u fantastičnom sjećanju. Ipak je događaj poći na bračno putovanje u Rim, a pogotovo u one vrijeme kad to nije mogao baš svatko. Bili smo deset dana, svi su nas tamo prihvatili fantastično, s mnogima smo ostali u kontaktu do današnjih dana. A i tetki je imponiralo da nas dvoje tako mladih i elegantnih predstavi kao svoje najbliže rođake.

NACIONAL: Koliko imate djece?

- Imam sina Damira i kći Emiliju koja je dobila ime po mojoj sestri. Iznimno sam ponosan na sina. Damir je diplomirao na DIF-u, a u ratu je bio diverzant. On i njegova klapa, u kojoj je bilo puno fakultetski obrazovanih ljudi, sudjelovali su u oslobođenju Maslenice. Tada je pohvaljen od predsjednika Franje Tuđmana. Kasnije je ranjen u operaciji Peruča. Bio je i na ratištu dubrovačkog akvatorija gdje su mu prijatelja ubili ispred nosa u jednoj diverzantskoj akciji. Još je u vojsci, baš je otišao na NATO-ovu vježbu u Dansku.

NACIONAL: Ćiri Blaževiću imponiralo je što vam je sin bio u ratu?

- Jednom zgodom mi je rekao: “Svaka ti čast što si ga poslao u rat”, a ja sam odgovorio: “Nisam ga ja poslao nego sam ga tako odgojio”. Ali ponosan sam i na kći. Emilija je završila turističku školu, ali ne radi u tom poslu. Kad sam išao na Cipar 1990. poveo sam je sa sobom i pogriješio. Mislio sam da ću je moći tamo negdje zaposliti, ali nisam uspio. Tamo je srpski lobi prejak. Imao sam ugovor s APOEL- om na dvije godine, ali odradio sam samo jednu. Zvali su me nazad u Hajduk, nije mi bilo drago zamijeniti Josipa Skoblara pred kraj sezone 1991., on je osvojio Kup s Hajdukom te godine, ali ipak sam preuzeo momčad. Od šest utakmica ostvario sam sve pobjede osim u zadnjoj kad smo u Beogradu izgubili od Zvezde. Pančev je dao gol rukom.

NACIONAL: Na toj utakmici dogodio se veliki incident, zar ne?

- Dragiša Binić me udario šakom u glavu na isteku poluvremena. Mihajlović i Štimac su se uhvatili u koštac, a u trenutku kad sam ih pošao razdvajati, Binić me udario, pao sam u nesvijest. U svlačionici sam rekao igračima da moraju izdržati do kraja bez obzira na nemoguće uvjete. S tribina su se čuli neartikulirani glasovi, kao da se radi o divljacima, gledali smo samo kako da izvučemo živu glavu s Marakane. To je bila Hajdukova zadnja utakmica u jugoslavenskoj ligi.

NACIONAL: Biste li voljeli da vam jedan od unuka postane nogometaš?

- Možda bi mi bi bilo drago, ali neće ni jedan biti nogometaš. Taj posao ne valja ako nisi vrhunski. To roditelji moraju shvatiti. Kad sam vodio juniore, roditelje bih uvijek pitao znaju li kamo djecu daju. Profesionalni nogomet uzima cijelog čovjeka, morate mu se u cijelosti posvetiti, a što ako ne uspijete postati igrač koji može živjeti od nogometa? Izgubili ste školu, izgubili ste mladost, a niste dobili ništa. Ja sam kao dijete imao puno igara uz koje sam stekao određene motoričke sposobnosti, a današnja djeca samo sjede uz videoigre.

NACIONAL: Što ste najčešće igrali i jeste li bili uspješni?

- U svim igrama bio sam najbolji. Igrao sam benze, to je kao bejzbol, pa franje, to je pikulanje, pa špaleta, to je ono od zida s botunima ili kovanicama, pa smo se igrali indijanaca za Božić, pravili bismo koplja, pa na važe, šišmiše, kolombar, pa na vatalo, graničare. Svako razdoblje imalo je svoje igru, a balun smo igrali ispred kuće. Sada je to sve asfaltirano. Mene su kao mladog zvali Vukas. Protiv njega sam kasnije igrao, a završili smo zajedno i trenersku školu. Kao dječak znao sam predriblati petoricu. Uvijek su me zvali da igram s većim dječacima. Tada se igralo ulica protiv ulice, klapa protiv klape.

NACIONAL: Gdje ste živjeli u Splitu?

- Kad sam se rodio, živjeli smo u splitskom kvartu Radunica, ali ubrzo smo se preselili u Milnu. Otac se uplašio kad su se na pruzi izgubili sestra i brat, pa nas je sve poslao na Brač, gdje sam živio dok nisam krenuo u školu. Moj otac je bio pomorski kapetan, umro je kada sam imao 19 godina, dok je majka poživila do početka osamdesetih. U Split smo se vratili 1945., taman je završio rat. Krenuo sam u školu u Lučac. Kako sam rastao počeo sam igrati nogomet, bio sam dobar igrač, pa sam završio u Radničkom nogometnom klubu Split gdje sam imao dvadesetogodišnju karijeru. Sa Splitom sam prošao sve, od zone do prve lige, pa opet zone i ponovno prve lige. Bio sam deset godina kapetan Splita, što je rijetka pojava. Nisam imao vrhunsku karijeru, ali sam bio prvoligaški igrač. Nisam bio baš brz, ali sam tako čitao igru da su me kolege zvali Čitanka. Prije je bilo teže doći do reprezentacije jer je bilo puno sjajnih igrača i teško se bilo probiti.

NACIONAL: Kakav ste bili učenik?

STANKO POKLEPOVIĆ sa suprugom Kitom, kćeri Emilijom i sinom Damirom te snahom, zetom i unučadi snimljeni u Splitu- Nisam bio osobit đak, pa sam u srednjoj išao u zanatsku školu, a zatim sam završio tokarski zanat, tehničku školu, Višu pomorsku školu, pa sam postao inženjer brodogradnje. Radio sam dvadeset godina u brodogradilištu, vodio sam najznačajniji odjel, a to je odjel zavarivanja. Do II. svjetskog rata brodovi su se zakivali, a zatim je počela erupcija zavarivanja. Šezdesetih godina ja sam u brodogradilište doveo tada najsuvremeniju tehnologiju “one side welding”, vertikalno zavarivanje, CO2 zavarivanje... Dakle, imao sam prekrasno mjesto u brodogradilištu, a pararelno sam do 35 godine igrao za Split.

NACIONAL: Kako ste završili u Hajduku?

- Tito Kiring, najveći predsjednik Hajduka, Jere Burazin i Tomislav Ivić, s kojim sam proveo velik dio karijere u Splitu, tražili su da dođem u Hajduk. Nagovorili su me, pa sam pitao direktora brodogradilišta Dragu Krstulovića mogu li ići, a on mi je rekao “ajde pođi tamo”. I tako sam završio u Hajduku 1974. Isprva sam bio trener juniora, a kasnije sam postao pomoćnik Iviću, u najuspješnijem razdoblju Hajduka u povijesti. Prvi put glavni trener Hajduka postao sam 1984. Dvije godine kasnije doveo sam Hajduk do četvrtfinala Kupa Uefe, ali su me smijenili nakon pobjede od 1:0 u prvoj utakmici protiv Waregema. Hajduk je izgubio 1:0 u uzvratu i ispao nakon jedanaesteraca.

NACIONAL: Kako je došlo do velikog prijateljstva s Tomislavom Ivićem?

- Iviću sam bio asistent sve dok on nije otišao u Ajax. Bili smo skupa 24 sata dnevno. Bila je to povezanost koja je rijetka u nogometu. Prije toga nas dvojica zajedno smo igrali u Splitu, on lijevu, a ja desnu spojku. Bio mi je i trener u Splitu, gdje sam kao kapetan momčadi provodio sve njegove zamisli na terenu. Bili smo prijatelji i zaljubljenici u nogomet. Mi smo praktički napravili svu evoluciju nogometne igre na prostoru bivše Jugoslavije. Od WM sistema i zone do striktnog pokrivanja i presinga. Uvijek smo gledali kako da unaprijedimo igru. Moram istaknuti da je te korijene ostavio doajen nogometa na ovim prostorima, barba Luka Kaliterna, koji je već tada imao fenomenalne vizije. Svi njegovi postulati vrijede i danas, samo su se funkcije igre promijenile, pa ja i danas govorim igračima: primi – daj – kreni, to sam naučio i iranski, fonetski ovako zvuči: begir – bege – bodo, pa ništa ne gledaj a sve vidi... On je bazirao svoju igru na fantastičnoj igračkoj tehnici koja se odvijala na malom prostoru. Od toga je i potekla naša nogometna osobitost. To je Lukina škola koju su kasnije nastavili Biće Mladinić, Ivić, ja i ostali.

NACIONAL: Zbog čega hrvatski klubovi ne mogu do značajnijeg uspjeha u Europi?

- Ja sam bio začetnik WM sistema, to je bio prirodni nogomet, a zatim je došlo do industrijskog nogometa i na kraju do tržišnog nogometa kakav je danas, u kojem su vrijednost igrača i igre osnovni parametri za stvaranja profita. Mali klubovi, poput naših, moraju prvo napraviti igrače, zatim igru, rezultat, pa od toga vrijednost igre koja ide na tržište putem igrača i od toga se stvara profit. To je puno teži proces. Posljedice su velika fluktuacija igrača koja rezultira pojavom kvazimenadžera koji prodaju igrače kao na tržnici. U tom poslu okreće se velik novac, ali nije jednostavno tako brzo proizvoditi igrače koji zadovoljavaju kriterije da bi se prodali na europskom tržištu. Nekoć su se igrači zadržavali cijelu karijeru u jednom klubu, a danas jedva da mogu ostati dvije godine. I sve dok bude tako, Dinamo i Hajduk neće moći računati na uspjeh u Europi.

NACIONAL: Koji vam je najdraži trofej koji ste osvojili?

- Prvo prvenstvo Hrvatske 1992. koje sam osvojio sa Štimčevom generacijom, u kojoj su bili Asanović, Bilić, Kozniku, Jeličić, Miše, Vučević, Mornar, Računica, Rapaić... Oni su zajedno sa mnom izrasli i većina njih kasnije je završila u hrvatskoj reprezentaciji koju sam ja vodio od 1992. do 1994. Nisam tražio da budem izbornik, postavili su me na to mjesto. Bila su to teška vremena, vladalo je ratno stanje, stvarala se hrvatska država i nacionalna nogometna reprezentacija. Bilo je puno naših igrača koji su igrali u inozemstvu, neki se u početku nisu ni odazivali, pa smo bez glavnih igrača pošli na turneju u Australiju, u srpnju 1992.

NACIONAL: Koliko se sjećamo, vi ste bili protiv te turneje?

- U početku sam bio protiv jer nije bila pripremljena, ali kasnije sam shvatio koliko je ona za nas važna. Bila je to politička misija, rezultat je bio u drugom planu. Da nismo mi išli, išla bi srpska reprezentacija. Na kraju je sve ispalo perfektno, promovirali smo hrvatsku državu u Australiji, gdje živi puno naših iseljenika. Oni su bili oduševljeni, a znamo da je dijaspora u to vrijeme puno pomagala domovini. Imali smo manjih problema samo u Adelaidu gdje živi puno srpskih iseljenika, ali budno nas je čuvala policija.

NACIONAL: Što se točno dogodilo na onom glasovitom sastanku HNS-a u Opatiji u ljeto 1991?

- Bila je bojazan hoće li na glasovanju proći ideja o izlasku hrvatskih klubova iz jugoslavenske lige. Pred glasovanje udario sam šakom o stol i razbio tu dilemu. Rekao sam da mi moramo imati svoju ligu. Tu je došlo do nekih razmirica jer sam ja tražio da se sve lige ispod 1. lige igraju regionalno. Moje je mišljenje da 1. liga mora imati minimalno 16 klubova kako bismo dobili normalno natjecanje s barem 30 kola. Naši klubovi imaju veliko nogometno naslijeđe, recimo Karlovac koji nikada nije mogao u 1. ligu. Njemu je mjesto u 1. ligi, kao i nekim drugim klubovima. Ali nema smisla da klubovi iz Dalmacije i Slavonije igraju međusobno u 2. ligi, to je preskupo i neodrživo. Nakon toga počeli su cirkusi, liga 12, pa doigravanja...

NACIONAL: Zbog čega su vas maknuli s mjesta izbornika reprezentacije?

- Ja sam u šali izjavio da ću napraviti normalnu ligu ako mi dozvole nogometni masoni, pa su me onda lijepo maknuli s mjesta izbornika. Nakon toga otišao sam u Iran 1994. Bio sam izbornik Irana jednu godinu, a onda sam preuzeo njihov najpopularniji klub Persepolis koji do tada dvadeset godina nije bio prvak. S njim sam osvojio dva prvenstva, što je oduševilo preko 20 milijuna njihovih torcidaša. Mogu reći da sam otvorio put našim trenerima u Iranu. Tamo su kasnije otišli Bonačić, Begović, Matković... Iranci kažu da sam tamo ostavio možda i najveći pečat od svih inozemnih trenera. U Iran sam donio najsuvremenije metode rada.

NACIONAL: Koja je najveća razlika između starog i modernog nogometa?

Kao jedan od trenera Hajduka na utakmici u Klisu - uz njega s desne strane sjede Petar Nadoveza i Biće Mladinić- Prije se nogomet igrao u sustavima igrača koji su bili široko postavljeni na terenu i moglo se igrati jedan na jedan. Danas je puno igrača na malom prostoru, maksimalno se suzila i ubrzala igra. Mora se igrati brzo, ali i precizno, inače ne valja. Stoga se događa puno pogrešaka, a tehnika kod mnogih igrača nije dorađena.

NACIONAL: Biste li vi mogli igrati u današnjem nogometu?

- Po znanju da. Danas je znanje vrlo primarno, treba znati igrati. Ne igra se više na instinkt, treba upravljati svojom sposobnošću u elementu i taktičkom smislu. Prije se igralo prirodno i slobodno. I danas ima igrača koji se ne mogu ugraditi u igru, ali to je rijetkost. Danas je rezultat primaran, pa je potrebno upravljanje, ali i znanje jer treba znati što, kad i kako treba raditi. Atraktivnost današnje igre je u velikoj brzini, dinamici, preciznosti dodavanja, primanju, udarcu. Sprintersko djelovanje traži i veliku sposobnost. To što se danas priča da neki igrači trče deset kilometara nije ništa posebno jer je toliko trčao i Di Stefano prije pedeset godina. Pitanje je koliko je u tom trčanju zastupljena sprinterska dionica. To su najveća trošenja organizma. Kad smo igrali protiv Dinama u Zagrebu, dobili smo statistiku gdje su neki igrači imali ukupno 300 metara sprinta. To je ništa. Tisuću metara je već dobro, a kad svi pretrče u sprintu toliko, tada je to jako dobro.

NACIONAL: Zašto hrvatski nogometaši ne mogu toliko trčati?

- Zato što to treba raditi od dječjeg vrtića. Mi na Mediteranu prirodno smo malo usporeniji, sa sjevera je došao utjecaj industrijskog nogometa, velike trke, igre čovjeka na čovjeka, svi igraju sve, pa se na kraju vidjelo da to ipak ne valja. Mi sada u Hajduku vježbamo položajnu tehniku i taktiku, koja su dva nova elementa u nogometu. Igrač se mora znati postaviti i gdje će se kretati u kojoj situaciji. Do četrnaeste godine bi svi sve trebali raditi, ali tada se mora odrediti gdje tko spada. Ne mogu svi igrati sve. Svakom treba naći poziciju koja mu odgovara u određenom rasporedu, koji je samo sredstvo kako to povezati u jednu kompoziciju igre. Specifičnosti pojedinaca mogu napraviti parcijalnu taktiku. Spoje se dva, tri igrača koji parcijalno rješavaju dio kompletne igre. To je već znanost, pa je zato potrebna i dobra edukacija.

NACIONAL: Dokle ćete ostati u Hajduku?

- Uprava je od mene tražila do dođem, ja sam to prihvatio jer sam čovjek iz ovog grada, a Hajduk je moj klub. Imam ugovor na godinu i pol dana, ali sumnjam da ću to odraditi do kraja. Iako sam maksimalno mentalno i fizički u dobrom stanju, ipak bih volio da mladi ljudi dođu i preuzmu uzde. Ja bih volio voditi malo mirniji život, ovo je meni naporno, ne treba mi ovo.