"Oni koji su na Praznik rada radije odabrali vikendicu, more i roštilj umjesto prosvjedovanja u vrijeme kad radnici ostaju bez posla i bore se za preživljavanje, neće sutra imati pravo reći da su nezadovoljni stanjem u zemlji", ogorčeno je izjavio čelnik jedne od najvećih hrvatskih sindikalnih središnjica.

"Onima koji me sljedećeg tjedna upitaju što će sindikat učiniti za njih, odgovorit ću da smo im organizirali prosvjed na koji nisu došli!", dodaje njegova kolegica.

Prazne sindikalne parole

"Hrvatski su građani jedini krivci za nepravedno i neuređeno društvo, jer nisu spremni dati svoj doprinos za stvaranje pravedno uređenog društva. Kao građani, mi Hrvati smo nekvalitetni, jer dopuštamo da nas se tare", prisnažio je treći sindikalni vođa.

I što da im, tako nezadovoljnima, čovjek preporuči osim da osnuju NSNSČ - Neovisni sindikat nezadovoljnih sindikalnih čelnika? Jedino se tako mogu kvalitetno zaštititi od svojih ravnodušnih i nezahvalnih poslodavaca (svoga članstva, naime) i koliko-toliko sačuvati svoja krvavim radom stečena prava. A kad se uspiju dogovoriti oko raspodjele funkcija u novoosnovanoj središnjici, mogu lijepo izići pred vladu i GSV s prijedlogom granskog kolektivnog ugovora, izboriti se za svoju božićnicu, regres, darove za djecu, dužnosnički stan, pravo na nekažnjene pronevjere sindikalnog novca te odmor nedjeljom i praznikom...

Odgovor se zna, ali boli

Užasno me zanima jesu li troje nabrojanih, ali i svi drugi sindikalni čelnici, od svake središnjice do najmanje filijale, u subotu uvečer stali pred ogledalo i zapitali se: "Zašto meni moje članstvo ne vjeruje?" Zacijelo svatko od njih znade svoj odgovor, ali gadna je stvar s iskrenim odgovorima to što običavaju prejako zaboljeti, pogotovo kad ih moraš davati sam sebi, onako, najiskrenije.

Cinične primjedbe umjesto istine

Izvještaji kažu da je u cijeloj Hrvatskoj na prvomajske sindikalne prosvjede, kad se sve zbroji, izišlo tek desetak tisuća ljudi. Govorimo, ne zaboravimo, o zemlji s oko 320.000 nezaposlenih i barem još toliko onih koji rade ali primaju svakog mjeseca sve manju plaću, ili je čak samo mjesecima iščekuju. Zašto je tek jedna šezdesetina te zastrašujuće mase izišla na prosvjede, a sindikalni su ih vođe sve uredno, jasno i glasno, pozivali?

Vjerojatno baš zato, ali to sigurno nije odgovor kojeg ćemo čuti. Baš kao što ga nije čulo ni ogledalo.

Daleko je lakše, umjesto istine, prosipati cinične primjedbe, uvrede i provokacije. Ajde sad zamislite kako bi isti ti citirani čelnici užasno sposobnih i utjecajnih sindikata reagirali da je ijedan hrvatski poslodavac izrekao riječi koje su oni, bez imalo srama, odaslali svome članstvu! Zamislite kako bismo mi, novinari, čerečili bilo kojega kapitalista da je tako posprdno prozborio o nekvalitetnom narodu, pripisujući mu cinično uz to još i nekakve vikendice, more i roštiljanje! I opisujući kako će ga osvetoljubivo tretirati sljedeći tjedan, kad ga tkogod od tih nezahvalnika opet priupita za svoja prava!

Puca prsluk ikome za sindikate

Zamislite kako li bismo tek tretirali nekog ministra, ili premijerku, da im je preko usana iscurila neka od takvih uvreda!

A sindikalistima - ništa. Nitko ih ne zarezuje ni za suhu šljivu. Sve da su se, očajni zbog neodaziva, skinuli do gola i po pozornicama diljem zemlje skačući vikali "Ovo je Srbija!!!", opet ih nitko ne bi šljivio ni pet posto. Ajde dobro, možda bi ih neki slučajni prolaznik na pustom trgu gađao kamenom, ali samo zbog toga gluparanja sa Srbijom, a inače ne bi ni on. Kako su im u javnosti prošli pozivi na prosvjede, tako im, evo vidimo, prolaze i reakcije na kilav odaziv. Puca prsluk ikome za sindikate, a još manje za njihove vođe i povjerenike. A i obrnuto, vidimo.

Za razliku od većine promatrača i komentatora, meni se ova znakovita subotnja apstinencija hrvatskoga radništva i nezaposleništva čini zapravo najjačim prosvjedom u dosadašnjoj povijesti samostalne Hrvatske. Ljudi su zorno pokazali da im je puna potrošačka košarica svega, ama baš svega, pa i svih tih bezidejnih sindikalnih "lidera" koji se tobože tuku za njihov čestit život od rada.

I da im je, tom hrvatskom radništvu i nezaposleništvu, preostala još samo jedna šezdesetina strpljenja prije nego što u nekontroliranoj srdžbi prokuljaju na ulice, svaki za sebe. Bez poziva, bez karanfila, bez graha.