WILLIAM HAGUE postao je ministrom vanjskih poslova jer je jedan od najiskusnijih i najsnalažljivijih konzervativnih političaraWilliam Hague, 49-godišnji konzervativni član britanskog parlamenta, vođa Konzervativne stranke od 1997. do 2001., prošlotjedni glavni pregovarač konzervativaca u pregovorima s liberalnim demokratima o sastavu nove vlade, postao je novi ministar vanjskih poslova. Izraziti je euroskeptik, za razliku od dosadašnjeg laburističkog ministra Davida Milibanda, i to je najava promjena britanske politike prema Europskoj uniji. Iako je još relativno mlad, jedan je od najiskusnijih konzervativnih političara, snalažljiv u raznim političkim situacijama, odlučan i komunikativan, pa je u posljednje vrijeme bio i zamjenik i ključni pomagač mladom konzervativnom vođi Davidu Cameronu, novom britanskom premijeru.

Zato mu je Cameron i povjerio da vodi koalicijske pregovore s liberalnim demokratima, a sad mu prepušta vođenje vanjskih poslova, što će biti vrlo osjetljiv posao jer će se u nekim važnim stvarima redefinirati britanski odnos prema EU i ključnim britanskim europskim partnerima. Hague je rođen 1961. u Richmondu u engleskoj provinciji Yorkshire u vrlo skromnoj obitelji. Odrastao je u rudarskom okolišu, pohađao običnu javnu školu, a ne Eton, Harrow ili neku drugu privatnu školu, što je prije morao svatko tko je imao ambicije da uđe u vrh britanske politike, posebno kao konzervativac. No stekao je dobro akademsko obrazovanje u Britaniji i Francuskoj. Vrlo mlad ušao je u Konzervativnu stranku, pokazao izniman politički talent, pa je već prije nego što je navršio 30 godina ušao u vladu, a posljednje dvije godine konzervativne vlade Johna Majora od 1995. do 1997. bio je kao ministar za Wales član najužeg premijerova kabineta. Konzervativna stranka bila je u svibnju 1997. uvjerljivo poražena od Laburističke stranke koju je prethodnih godina obnovio Tony Blair.

Nakon što je Blair postao premijer, Major je najavio ostavku na vodstvo Konzervativne stranke. Javili su se brojni kandidati za njegova nasljednika. Hagueu isprva nitko nije davao velike šanse. Vjerovalo se da će Majora naslijediti njegov zamjenik Michael Heseltine, ali je on nekoliko dana nakon parlamentarnih izbora dobio srčani udar i odustao od kandidature. Kandidiralo se pet kandidata, trojica s krajnje desnog krila, Kenneth Clarke s lijevog i Hague, kojeg su napadali i slijeva i zdesna da ne želi definirati svoju politiku jer želi kompromiserski privući pristaše i s jedne i s druge strane. Nakon prve runde glasovanja Hague je bio drugi iza Clarkea, a neki su tvrdili da će pobijediti već u drugom krugu jer su mu prišla dva desna kandidata. Ipak, trebalo je još nekoliko krugova izbora prije nego što je Hague postao vođa konzervativaca. Iako mu je tada bilo samo 36 godina, iako je krhke građe, blaga smiješka i prijazna izgleda, kolegama zastupnicima u sjedištu stranke nakon izbora prikazao se kao energičan vođa. Najavio je da će od svakoga tražiti maksimum angažmana da nakon teškog poraza na posljednjim izborima stranka ponovno ojača, postavi se na noge i izgradi, donekle po uzoru na ono što je Blair postigao u Laburističkoj stranci. Sljedeće godine Hague se žestoko trudio da ojača konzervativce, ali nije uspio jer je Blair bio silno popularan pa su na sljedećim izborima 2001. laburisti ponovno pobijedili. Hague, kojeg su mnogi prethodnih godina hvalili da je dobar konzervativni vođa i da uvjerljivo debatira s Blairom u parlamentu, preuzeo je odgovornost za izborni neuspjeh i podnio ostavku.

Činilo se da je njegova politička karijera završena, da je došavši premlad na čelo konzervativaca u nepovoljnom trenutku prokockao svoju šansu i politički izgorio. On se nakon toga zaista povukao, ali ljudi koji su ga naslijedili na mjestu vođe konzervativne stranke - Iain Duncan Smith od 2001. do 2003. i Michael Howard od 2003. do 2005. - nisu postigli ništa bolje rezultate od njega, jer su i oni gubili izbore od Blaira. Do promjene među konzervativcima počelo je dolaziti tek nakon što je 2005. vodstvo stranke preuzeo mladi David Cameron, koji se okružio mlađim novim ljudima i samo nekolicinom iskusnijih. Među tim iskusnijima našao se i Hague, kojem je Cameron dao mjesto u svom “kabinetu u sjeni” te je od 2005. dosad bio “ministar vanjskih poslova u sjeni”. Hague se i kao vođa opozicije isticao kao euroskeptik, kakvih je u Konzervativnoj stranci mnogo, a među njima je i Cameron. FFION I WILLIAM HAGUE u društvu nekadašnje britanske premijerke Margaret Thatcher; supruga novog ministra vanjskih poslova diplomirana je profesorica književnosti iz Cardiffa, a njezino je ime autentično velšanskoOn je kao “ministar vanjskih poslova u sjeni” jako kritizirao proeuropsku politiku laburista i tvrdio da se Britanija treba distancirati od snažnih integracijskih tendencija u Uniji, posebno u monetarnoj sferi. Velik je protivnik i same pomisli na to da Britanija funtu zamijeni eurom, ali i drugih inicijativa da se jačaju zajedničke institucije EU, da Britanija predaje još neke svoje suverene ingerencije europskim tijelima. Odigrao je značajnu ulogu u povlačenju britanskih konzervativnih europarlamentaraca 2009. iz Europske pučke stranke, grupacije umjerenih stranaka desnog centra u Europskom parlamentu, te njihovu premještanju u grupaciju Europski konzervativci i reformisti, koja okuplja desne euroskeptične stranke. Ulazeći u srijedu 12. svibnja ujutro prvi put kao novi ministar vanjskih poslova u zgradu Foreign Officea, Hague se s nekoliko rečenica obratio okupljenim novinarima da ocrta kakva će biti njegova politika. Mnogi su mediji prenijeli kako će voditi “izrazito britanski orijentiranu vanjsku politiku”.

Odmah je ocijenjeno da je to novi nacionalistički pristup vanjskoj politici, da govori isto što i u predizbornoj kampanji, kad je isticao da je “predugo sjedio u opoziciji da bi, kad konzervativci dođu na vlast, i dalje nijemo promatrao kako Britanija i dalje slabi”. Već prvoga dana dao je do znanja da će voditi aktivniju politiku od svog prethodnika i najavio dvije važne stvari. Kao prvo, otkrio je da već u petak ide na svoje prvo međunarodno putovanje, a izbor prvog odredišta je već znakovit. Putuje u Washington na razgovore s američkom ministricom vanjskih poslova Hillary Clinton, koja mu je i prva čestitala kad je izabran na novi položaj. Tim izborom dao je do znanja da mu je transatlantsko anglo-američko savezništvo važnije od europskog, pa je, eto, put u Washington pretpostavio putu u Bruxelles. Druga važna stvar koju je Hague napravio prvog radnog dana kao ministar vanjskih poslova bilo je to što je bio glavni govornik na inauguracijskoj sjednici novoosnovanog Nacionalnog savjeta za sigurnost. Osnutak tog savjeta Konzervativna stranka najavila je već u predizbornoj kampanji, obrazlažući ga potrebom da se mnogo veća pozornost posveti sigurnosnim i vanjskopolitičkim poslovima na široj vladinoj razini, s čime su se složili i liberalni demokrati. S tim novim savjetom više će ljudi moći reći nešto o vanjskoj politici, čime će se ispraviti to što je je dosad vanjska politika uvelike bila koncentrirana u rukama samog premijera. Sad će se politika jače usmjeravati u Foreign Officeu, već i stoga što Hague ima mnogo više vanjskopolitičkog iskustva od novog premijera Davida Camerona. Hague je prvog radnog dana dao i nekoliko televizijskih intervjua u kojima je iznio svoje vanjskopolitičke prioritete, pa je kao krizu kojom se treba najprije baviti istaknuo rješavanje situacije u Afganistanu, kao drugi problem ono što se događa s iranskim nuklearnim programom, a kao treći Bliski istok.

Govorio je i o želji da - uz snažno razvijanje odnosa s Washingtonom - Britanija razvija odnose i s novim igračima na međunarodnoj sceni, s velikim novim ekonomijama Kinom i Indijom, a bilo je vidljivo kako vrlo malo govori o Europskoj uniji. O tome se mnogo više govorilo u predizbornoj kampanji, kad je jedna od ključnih namjera konzervativaca bilo distanciranje od EU i daljnjih europskih integracija. Zašto je sada Hague tako zašutio o Europi, vidi se i iz koalicijskog sporazuma što su ga potpisali Konzervativna i Liberalno-demokratska stranka. Taj dokument ima samo sedam stranica, ali su u njemu popisani svi ključni dogovori o spornim pitanjima, od smanjenja proračunskog deficita, preko poreza, reforme banaka, promjene u političkom sustavu, suzbijanja ilegalne imigracije i razvijanja školstva do ljudskih prava. Deveta od deset točaka ima naslov “Odnosi s Europskom unijom”. Tu je precizno zapisano što su se dogovorili o EU: da ne ruše institucije Unije, što su neki desni konzervativci predlagali u predizbornoj kampanji, ali i da ništa ne čine kako bi te institucije jačale. Vidljivo je da su se konzervativci morali pomiriti s tim da je za prethodne vlade ratificiran Lisabonski sporazum, protiv kojeg su oni energično agitirali, te da ga ne mogu srušiti bez velikih reperkusija i za EU i za Britaniju. No i liberalni demokrati, koji su proeuropski usmjereni, morali su se pomiriti s tim da će zbog konzervativnog otpora morati odustati od bilo kakvih planova da Britanija bude aktivnija u zajedničkoj europskoj politici. Na jednom mjestu u dokumentu izričito se kaže da će se Britanija prema problematici EU “postavljati od slučaja do slučaja”, a da u svim pitanjima koja se tiču Britanije “vrhovni suverenitet ostaje na Britanskom parlamentu”, te o tome namjeravaju predložiti i novi zakon.

NOVA koalicijska konzervativnoliberalna vlada Davida CameronaMože se zaključiti da će se Britanija u institucijama EU postavljati tako da sve događaje promatra kroz prizmu nacionalnih interesa, da će se u zajedničkoj europskoj politici pasivizirati i da će veze na europskom kontinentu razvijati na bilateralnim osnovama s pojedinim zemljama, a ne kroz europske institucije. Pretpostavlja se da će glavni britanski partner u Europi biti Francuska. Zanimljivo je da se u najavi Hagueova putovanja u Washington u nekim komentarima tvrdi da će taj novi britanski stav biti točka razgovora u američkom State Departmentu, jer američka administracija podržava jačanje europskih institucija i zajedništva. Tijekom predizborne kampanje bilo je međustranačkih razgovora o vanjskopolitičkim pitanjima, ali više u svjetlu mogućnosti jačanja opće britanske uloge u svijetu, i kad je riječ o rješavanju - zajedno sa SAD-om - nekih svjetskih kriza, i kad je riječ o ostvarenju britanskih globalnih ekonomskih, financijskih, trgovinskih i energetskih interesa, ali se manje raspravljalo o nekim pojedinačnim pitanjima u kojima Britanija ima značajnu riječ, pa se tako malo razgovaralo i o području nekadašnje Jugoslavije. Zapažena je bila samo Hagueova izjava da se “moraju pojačati međunarodni napori da se riješi situacija u Bosni i Hercegovini, gdje EU ima aktivnu ulogu”. Sada, nakon Hagueova imenovanja ministrom vanjskih poslova, u srbijanskom tisku citirane su njegove ranije izjave o tzv. jugoslavenskoj krizi, te se tvrdi da je on uvijek snažno podržavao bošnjačku stranu u prijeporima u Bosni i Hercegovini, pa je nedavno prosvjedovao kod svog prethodnika Milibanda zbog londonskog uhićenja bošnjačkog političara Ejupa Ganića i spekulacija da bi ga Britanci mogli izručiti Srbiji.

Spekuliralo se da bi u novoj britanskoj vladi značajno mjesto mogao dobiti i bivši šef liberalnih demokrata, bivši nekadašnji predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown, koji je dobro upućen u prilike na prostoru nekadašnje Jugoslavije, a bio je zagovornik nove energične međunarodne intervencije na tim prostorima. Čak se čulo da bi on mogao postati ministar obrane, ali se to nije ostvarilo jer je to mjesto pripalo konzervativcu Liamu Foxu, pa se sada govori da bi Ashdown mogao postati specijalni Cameronov savjetnik za pitanja sigurnosti i obrane.