Zrinka PavlićHTV-ovci su se tjednima preseravali prijenosom nadolazeće dodjele „Porina“. Koju god si emisiju okrenuo, neki ti je urednik obećavao da će nas u subotu oplahnuti takav turbomegaspektakl da ćemo se kolektivno obesvijestit do svemira. Garantirali su i da će nam zbog urnebesnih šala svima prsnut žile smijulje, a pojedinosti tajili ko da spremaju desant na Drvar. Ispostavilo se da im je ta tajnovitost bila jedan od pametnijih poteza. Jer da su nam prepričali što spremaju, većina bi nas u subotu navečer iz čiste samoobrane na satelitu potražila TV Turkmenistan.

ISTINABOG, ZLU SLUTNJU U KOSTI JE VEĆ UTJERIVAO TJEDNIMA forsiran kolaž isječaka iz videospotova uz pjesme nominirane za hit godine. Kad bih u njemu spazila članove klape Intrade u crnim odijelima i sunčanim naočalama kako se razvijaju u red po plaži, svaki bi me put oplela zebnja da će u sljedećem kadru pronać lešinu Laure Palmer. No Sopranos-styling popularnih klapaša ispao je čisti lunapark prema „Porinu“. Počnimo, dakako, s početkom. Prvih petnaest minuta urnebesne zabave sastojalo se od toga da Barbara Kolar sa Sinišom Škaricom plovi na nekakvom brodiću i deklamira sve dobitnike „Porina“ kojima je nagrada već uručena. Moram priznati da me takav pristup osmišljavanju sadržaja zabavne emisije doista razgalio. Otprilike jednako kao da sam došla u kino pa mi režiser u prvih petnaest minuta filma nabraja kompletnu ekipu, najbolje prijatelje, Boga i domovinu bez kojih nikada ne bi uspio snimiti svoje genijalno ostvarenje. No i opet, baš kao i u slučaju mračne scene iz epizode CSI: Intrade, da sam znala što slijedi, ne bih se bunila.

USLIJEDILO JE, NAIME, DVA SATA PRIREDBE tijekom kojih su jedini (u nekim slučajevima tek marginalno) podnošljivi dijelovi bili pjevuckanje i sviruckanje. Sve je drugo tek budilo sumnju da je glazbenicima netko (klapa Intrade?) dao ponudu koju ne mogu odbiti. Jer si jedino time razuman čovjek može objasniti zašto itko s imalo talenta staje na istu pozornicu s ljudima koji izgovaraju gluposti poput: „budućnost je svjetlija od Marija Battifiace“. U gomili sličnih dosjetki, koje odlično pašu uz šaku Peptorana i koje je Duško Modrinić sipao s komičarskim tajmingom babe nad krunicom, posebno je mjesto zauzeo kontinuirani skeč s javljanjem iz budućnosti. Svako se malo, naime, u program uključivao Božo Sušec, glumeći svog sina Sašu za 30 godina i prenoseći nam vijesti s Porina 2040. Osim što mi je svaki put kad bi se pojavio bilo neugodno i u njegovo ime i u ime ljudi koji su uz njega glumili svoju stariju verziju, jedna je stvar u cijeloj futurističkoj spiki bila vrlo znakovita, premda sumnjam da su je scenaristi izveli namjerno. „Porin“ iz budućnosti nije se uopće razlikovao od „Porina“ u sadašnjosti. Isti muzikanti, isti humor, ista HTVovska garnitura - kraće rečeno, isti drek. Gospodarski gledano, u tome ima nekog optimizma. Riječ je, naime, o domaćoj diskografskoj industriji, koja se, baš kao i njena globalna varijanta, vrlo teško nosi s pojavom novih medija. Pa ako si porinovci misle da će izdržati do 2040., mora da imaju neki super plan. Ali ako nam tim javljanjem iz budućnosti pokušavaju reći da nas čeka još trideset godina iste ovakve zabave, glasam za to da se sve rvacke „recordse“ i slične kompanije momentalno prekvalificira u brodogradilišta. Zbog mentalne higijene stanovništva, dakako.

NO DA JE SAMO DO DEBILNIH FORA I SAMODOPADNE ESTRADE koja si besmislenim skečevima proriče nezasluženu dugovječnost, čovjek bi to još nekako i podnio uz dovoljnu količinu alkohola. Ni prvi ni zadnji put da netko na HTV-u neuspješno pokušava nadmašiti humor iz branše Bobija i Rudija. Ono što je cijelu stvar, međutim, učinilo potpunim promašajem nekoliko je vrlo neprofesionalnih gafova, koje bi programski čelnici s HTV-a trebali dobro zapamtiti prije nego što se sljedeći put krenu prekenjavati s „dosad neviđenom produkcijom“. Badave ti furanje na atmosferu Brit Awardsa ako ti voditelji tijekom čitanja nominacija za album godine omaškom i preuranjeno proglase pobjednika. Uzalud ti pokretna traka za mijenjanje garderobe kada ti pri dodjeli glavne nagrade usfali omotnica s imenom dobitnika. Povrh svega, šteta i najboljih izvođača kada im nastup uništiš iritantnim bacakanjem epileptičnih plesača po pozornici. Tako su uzbudljivi i zabavni da se zbog njihova nastupa čovjek zapita gdje je murja, koja je nekad takve luđake rastjerivala u Đorđićevu. A kad smo već kod toga, takav bi tretman na ovogodišnjem „Porinu“ dobro došao i mnogim drugim, neplesačkim bićima s pozornice.