Srećko JurdanaNedavna zatvorska poruka Damira Polančeca o suodgovornosti “užega kabineta Vlade i HDZ-a” u slučaju HEP-TLM-Aluminij pokazala se iznenađujuće ubojitom: na danje svjetlo ubrzo je isplivao (ni više ni manje nego) potpis Jadranke Kosor - iz razdoblja kad je bila potpredsjednica Vlade - na spornom ugovoru o privatizaciji TLM-a. Objava tog potpisa pokrenula je psihološku krizu Vlade, gotovo usporedivu s onom kakvu je svojedobno izazvala ostavka Ive Sanadera. Likujući u agresivnome medijskome nastupu nad razvojem događaja, Polančecov odvjetnik Anto Nobilo prokomentirao je slučaj metaforom da je premijerka - umjesto lovine Polančeca - uspjela uloviti svoj vlastiti rep.

Irelevantno od njegovih metafora, komunikacijsko ponašanje gospodina Nobila i glasila koja su mu naglašeno sklona teško je zamislivo u ozbiljnijim državno-pravosudnim sustavima. Otvaranje javnoga prostora odvjetnicima da u fazi istrage pred publikom brane svoje klijente kako im padne na pamet, da drže lekcije tužiteljstvu i politici, i da pritom sami sebe bjesomučno reklamiraju, lokalni je običaj koji nikakvi pozivi na red ne mogu uništiti, pa ne će ni disciplinska prijetnja koja je Nobilu stigla iz Odvjetničke komore. Suviše je jaka ta nečasna interesna sprega između pojedinih advokata i pojedinih medija, da bi joj pravna država mogla u bilo kakvoj formi - nobilovskim humorom rečeno - stati na rep.

ZADNJA LINIJA SANADEROVE OBRANE Od trenutka kad je Polančec pritvoren, njegov odvjetnik djelovao je prilično samouvjereno, vjerojatno znajući da klijent u rukavu skriva nekakve asove izdvojene iz špila. Oni su danas na stolu: gospodin Polančec namjerava se braniti metodom političkoga hipertrofiranja afere, uvaljujući u slučaj premijerku i Vladu. Čini se da na planu te svoje obrane on djeluje u savezu - pa makar i telepatskome - s bivšim šefom Sanaderom. Dokument o privatizaciji TLM-a na kojem je potpis gospođe Kosor objavljen je u Novom listu, novinama koje je ne tako davno energetski tajkun Robert Ježić kupio u dosluhu sa Sanaderom, dok je ovaj još bio premijer. Nedugo nakon transakcije Sanader je “demisionirao”, no interesi su ostali i ne bi bilo čudno da je upravo preko linije Sanader- Ježić fatalni papir stigao u spomenutu redakciju. Sanaderu je, uostalom, u prvorazrednome interesu svaki oblik kompromitacije Jadranke Kosor, posebno one koja je povezana s Polančecom, i koja mu može olakšati pravni položaj. Polančec je za Sanadera zadnja linija obrane. Spašavajući njega, bivši premijer spašava sebe, i u tu svrhu spreman je vjerojatno zagrabiti u sve svoje tajne dokumente u kojima je u prvome planu gospođa Kosor ili netko iz njezine današnje Vlade.

INSTITUCIJA POTPISA I ODGOVORNOST Na drugoj strani, Jadranka Kosor optužila je Polančecova odvjetnika zbog “uvlačenja politike u istragu”, što je prilično čudna teza, s obzirom na činjenicu da je Vlada - njezin “uži kabinet” ili kako god hoćemo - u skandal do grla umiješana od početka, dok javnost još nije imala pojma da skandal uopće postoji. Odvjetnik Nobilo može u aferu uvlačiti samo one koji su u nju već vlastitom odlukom uvučeni. Gospođa Kosor i njezin politički krug pokušavaju na sve načine marginalizirati značenje njezine insignije na ugovoru o TLM-u, no krhka je uvjerljivost njihovih argumenata. Da je Sanader u svoje vrijeme Jadranki Kosor “gurao pod nos” sve ono što sam nije htio potpisati, to je vrlo vjerojatno, čak izvjesno, ali ne poništava validitet njezinoga potpisa. Institucija potpisa stvorena je upravo zato da se nekoga može identificirati kao neposredno odgovornog za sadržaj i posljedice onoga što na papiru piše, i dotični se po definiciji suočava s posljedicama, ako je osjetljive stvari potpisivao bez prethodne pomne provjere.

DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO PRED GOLEMIM PROBLEMOM Gospođa Kosor brani se tvrdnjom da je “potpisivala na stotine dokumenata”. O.K. Za njih je i odgovorna. Ako nije znala da se iza privatizacije TLM-a skriva program ogromne ilegalne zarade za sudionike - zasnovan na jeftinoj struji čiju realnu cijenu plaća hrvatska država, i na potencijalnoj prenamjeni TLM-ova industrijskog zemljišta u turističko - to gore za nju, a pouzdano nije dobro ni ako je znala. Nastupajući kao njezin advocatus dei, Andrija Hebrang ustvrdio je, kao prvo, da je odluka o TLM-u i HEP-u bila fantastičan potez, jer je s njom “spašeno tisuću četiristo radnih mjesta u TLM-u, poslovanje luke Ploče i Aluminija”. Kao drugo, dopustio je da se privatizacija TLM-a “nakon tri tjedna” pretvorila u kriminal, ali to Jadranka Kosor u trenutku potpisivanja “nije mogla znati”. Hebrangu se kratko može replicirati da su njegove tisuće radnih mjesta “spašene” ne preko nekakve pozitivne ekonomske akcije već preko drastičnoga osiromašivanja hrvatskoga budžeta, i da gospođu Kosor eventualno nepoznavanje stvarnih namjera onih koji su joj ugovor podmetnuli na potpis ne oslobađa bremena koje taj potpis nosi. Osim toga, nepoznavanje biti predmeta na koje se ona i drugi ministri sad vade, temeljito je sumnjivo. Kod publike prevladava laički dojam da su u aferu svi od početka umiješani do grla. Proširivanjem sudioništva u inkriminiranome fenomenu na Jadranku Kosor i druge iz tadašnje vlade Damir Polančec i njegov odvjetnik pokušavaju proces gospodinu Polančecu zbog HEP-a pretvoriti u neizvediv pothvat, jer on bi uz Polančeca morao obuhvatiti cijelu jednu političku garnituru, što bi preraslo u povijesni presedan. Za Državno odvjetništvo to je svakako problem. Njegova površna uvodna prezentacija Polančecovog slučaja suočena je s teškim komplikacijama. Obavezu da Jadranku Kosor, Ivu Sanadera i druge uključi u istragu kao svjedoke teško može na vjerodostojan način izbjeći, a učini li to, drastično će dovesti u pitanje sustav koji ga je stvorio.