Juliette Binoche s novinarom Nacionala Deanom Sinovčićem tijekom intervjua u Cannesu koji je sponzorirala Erste bankaIako je dosad osvajala nagrade za najbolju glumicu na festivalima u Veneciji i Berlinu, a osvojila je i Oscara, 46-godišnja francuska glumica Juliette Binoche nikad nije osvojila nagradu na filmskom festivalu u Cannesu. Sve do ove nedjelje, kad je na 63. Cannesu proglašena najboljom glumicom za ulogu u filmu „Certified Copy" iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija. U tom filmu, čija se radnja odvija u Italiji, Binoche glumi majku djeteta koja upoznaje engleskog pisca na promociji njegove knjige. Tijekom popodnevnog druženja ona mu priznaje da ima bračnih problema, a on, malo-pomalo preuzima ulogu njezina supruga te uskoro počinju bračne svađe.

Juliette Binoche najpoznatija je po ulozi u "Engleskom pacijentu", koji joj je donijela Oscara. Ali i prije tog filma stvorila je respektabilnu karijeru, jer je 1988. glumila u "Nepodnošljivoj lakoći" postojanja" prema istoimenom romanu Miroslava Kundere, gdje joj je partner bio Daniel Day-Lewis, zatim 1992. u "Požudi" Louisa Mallea s Jeremyjem Ironsom, a prve festivalske nagrade dobila je ulogom u trilogiji Krzysztofa Kieslowskog "Tri boje: plavo, bijelo, crveno" 1993. Nakon "Engleskog pacijenta" više je snimala u Francuskoj nego u inozemstvu, a najzapaženije su joj bile uloge u "Čokoladi" s Johnnyjem Deppom, "Bee Season" s Richardom Gereom i "Provali" s Judeom Lawom, dok je "Skriveno" Michaela Hanekea bio pobjednik u Cannesu 2005.

Binoche nije samo glumica, ona je i slikarica, piše pjesme, pleše, a o svemu tome razgovarali smo tijekom ekskluzivnog intervjua na festivalu u Cannesu. Jedino nismo razgovarali o njezinu privatnom životu, o čemu ne želi govoriti, iako je vrlo uzbudljiv. Ima dvoje djece, 17-godišnjeg Raphaëla iz veze s roniocem Andréom Halleom i 10-godišnju Hannah iz veze s glumcem Benoîtom Magimelom. Bila je i u vezama s Danielom Day-Lewisom i Olivierom Martinezom. Nije čudo da je muškarcima toliko privlačna kad i s 46 godina izgleda jako lijepo, k tomu i vrlo elegantno. Na intervjuu za Nacional pojavila se u haljini Nine Ricci, uz komentar: "Imam jako dobrog stilista."

NACIONAL: U "Certified Copy" glumite ženu u potrazi za ljubavlju. Čini se da ste mnogo puta imali takvu ulogu.
- Da, ali za razliku od mnogih mojih ranijih filmova, ovaj je za mene uglavnom komedija. Nekoliko sam se puta smijala gledajući kako se u njemu muškarac i žena svađaju, kao što to ponekad i radimo u životu. Kad sa strane gledate takvu svađu, ona vam je smiješna. Nekomu takav film, zbog svađa, može biti tužan, ali svatko ima svoj pogled. Svaki film egzistira u očima gledatelja, onako kako ga on vidi. Film kao umjetnost nije završena forma, on se nastavlja u ljudskoj mašti, kroz ljudsko razmišljanje.

NACIONAL: Zašto ste inzistirali na radu s iranskim redateljem Abbasom Kiarostamijem?
- Obožavam njegove filmove i moj je san bio raditi s velikim redateljima kao što je Kiarostami. Nikad me nije zanimala karijera glumice u Hollywoodu, zarada ili slava. Uvijek me zanimao rad s umjetnicima koji iskreno mogu istraživati nešto novo. Ako me pitate imam li ciljeve u životu, to je jedan od njih. Tako uživam u svom životu, kao što uživam u umjetnosti. Volim svaki Kiarostamijev film, i starije i novije radove. Od Kiarostamija, ali i drugih redatelja, naučila sam biti ono što jesam, biti sretna.

Kako je blagajnica postala glumicom

NACIONAL: U ovom filmu pokazujete koliko žene mogu biti snažne u odnosu na muškarce. Jeste li i sami takvi?
- Mi žene možemo preuzimati inicijativu u odnosu na muškarce, imamo snagu koja je povezana s emocijama. Zbog emocija puno više riskiramo, spremije smo istjerati sve na čistac. Ja mogu biti mirna, ali i vatrena. Čini se da te vatre imam i previše. To se očituje i u mom društvenom djelovanju, u slučaju pritvorenog iranskog redatelja Jafara Panahija, ali i u brizi za obespravljene radnike u Francuskoj koji rade, a nemaju socijalno osiguranje. Nažalost, moram reći da solidarnost među umjetnicima ne postoji i to me rastužuje. Ne znam zašto je tako, treba izdvojiti samo malo vremena i razmisliti o drugima. A ni novinari o tome ne pišu jer njihovi urednici ne žele takve teme. Situacija je komplicirana. Umjetnici do određene razine imaju slobodu govora i rada i trebaju djelovati.

NACIONAL: Vi sada pomažete drugima, ali jeste li ikada vi trebali pomoć?

- Kad sam bila mlada glumica, nisam imala novca, nitko mi nije pomagao osim mog prvog dečka koji je bio Talijan. Bio je tako galantan, dok sam se ja borila da ostvarim glumačku karijeru. Kako nisam zarađivala kao glumica, zaposlila sam se kao blagajnica u velikoj robnoj kući, a od zarađenog novca kupila sam telefonsku sekretaricu kako bih mogla primati poruke redatelja i producenata koji su mi htjeli ponuditi ulogu. A onda sam 1984. upoznala Jean-Luca Godarda koji mi je, nakon nekoliko razgovora, ponudio ulogu u svom filmu. Ali, da prihvatim ulogu, morala sam pitati šeficu svog odjela u robnoj kući da me pusti kako bih snimala film. Ona mi je rekla da mi to ne može dopustiti, pitala se zašto bih mijenjala siguran posao na blagajni za nesiguran posao glumice. Glumački posao je doista nesiguran pa nije čudno što me šefica nastojala zadržati na blagajni. Odgovorila sam joj: "Hvala vam na brizi, ali gluma je moj san i vrijeme je da odem."

NACIONAL: Je li vaš prvi dečko razlog zbog kojeg danas tako dobro govorite talijanski?

S NAGRADOM za najbolju glumicu festivala u Cannesu, za film 'Certified Copy' iranskog režisera Abbasa Kiarostamija- Da, radi njega sam naučila talijanski. Upoznala sam ga upisavši se u radionicu gregorijanskog pjevanja, a on je bio jedan od mojih profesora. Imala sam 18 godina i odonda sam mnogo puta posjećivala Italiju.

Odbojnost prema Hollywoodu

NACIONAL: Ako je gluma vaš san, zašto ste u jednom trenutku, kako ste svojedobno sami rekli, htjeli odustati od glume?
- Htjela sam odustati ne jednom, nego nekoliko puta. Prvi sam put htjela odustati 1991. nakon filma "Les amants du Pont-Neuf" ("Ljubavnici s Pont-Neufa"), kad sam prolazila kroz određene probleme i bilo mi je vrlo teško glumiti. Smatrala sam da bih se trebala baviti nečim lakšim jer mi je gluma bila preteška. Stati pred kameru za mene je teško. U meni se stvorio neki otpor, prolazila sam kroz uspone i padove, ali sam na kraju našla mir počevši držati predavanja o glumi, u čemu sam uživala. Sjediti i davati savjete mladim ljudima vrlo je ugodno, osjetila sam zadovoljstvo. Nakon toga sam se vratila svom starom profesoru glume i rekla mu kako bih htjela nanovo učiti glumu. On mi je rekao da se hitno moram vratiti glumi, a ja sam ga poslušala.

NACIONAL: Prije pet godina ponovo ste najavili da ćete prestati glumiti.
- Jesam, ali tada nisam rekla da odustajem od glume nego nisam htjela snimiti ni jedan film. Nisam osjećala želju za glumom. Ipak, godinu dana kasnije ponovo sam osjetila želju i vratila se glumi.

NACIONAL: Kako možete živjeti bez glume?
- Nisam o tome razmišljala, jer kada ne osjećam želju, ništa se ne može promijeniti. U to vrijeme jedino sam se željela brinuti za svoju djecu, jedino je briga za djecu nešto što ne možete prekinuti.

NACIONAL: Iako na početku karijere niste imali novca, nikad niste htjeli prihvatiti uloge u skupim hollywoodskim filmovima. Odbili ste ulogu u "Jurskom parku", a u "Engleskom pacijentu" pristali ste glumiti za upola manji honorar.
- Za ulogu u "Engleskom pacijentu" odrekla sam se dviju trećina honorara i nikad nisam dobila novac od zarade tog filma. U glumi volim istraživanje ljudskog bića. Za mene je gluma ono što bi filozofi nazvali iskustvom. Sve što radite snimajući film, sve što usvojite čitanjem, analizirajući nešto, sve je to pogled na život. O tome postavljate brojna pitanja. Bitno je usvojiti sve što si naučio postavljajući stotinu pitanja. Ja stalno istražujem.

NACIONAL: Što vam se nije svidjelo u Hollywoodu?
- Nakon što sam 1997. osvojila Oscara, nekako sam se instinktivno vratila u Francusku da radim s francuskim redateljima. Tako sam se oslobodila krivnje koju sam osjećala zbog uspjeha koji sam postigla. Zato sada radim samo s ljudima s kojima želim, ne razmišljajući o posljedicama.

Interes za sofističku filozofiju

NACIONAL: Zašto ste osjećali krivnju?
- Zato jer nije lako biti jedini član u obitelji koji je uspješan. Meni je to bilo previše. Ne znam sjećate li se trenutka kad sam dobila Oscara za ulogu u "Engleskom pacijentu". Bila sam uvjerena da će Oscara dobiti Lauren Bacall i ja sam, kad sam uzela nagradu u ruke, pogledom tražila Lauren Bacall kako bi joj predala nagradu. No nisam je mogla naći pa sam rekla: "Dobro, onda ću uzeti tog Oscara."

NACIONAL: Poznato je da vas jako zanima filozofija, osobito sofisti. Otkud to?
- Za sofiste sam se zainteresirala kroz poeziju, čitajući mnogo toga, od Hafeza do Andréa Malrauxa, njihovi su me radovi inspirirali. Njihovi radovi bliski su taoizmu, ali i kršćanstvu. To me sve toliko fasciniralo, činilo mi se kao da mi je netko dao pozivnicu za istraživanje vlastitog životnog iskustva. I Abbas Kiarostami je pjesnik, ali je umjetničku karijeru započeo kao slikar.

NACIONAL: I vi ste slikarica. Kakvo vas slikarstvo zanima?
- Radila sam s tintom, a prošle godine je organizirana putujuća izložba mojih slika zajedno s retrospektivom mojih filmova. Kako nisam htjela da to bude obična restrospektiva mojih filmova, odlučila sam biti malo aktivnija te sam napravila crteže nekih redatelja s kojima sam radila. Ujedno sam napisala i neke pjesme i objavila knjigu pjesama "Portraits In-Eyes", a sve to promovirano je zajedno na svjetskoj turneji. Željela sam napraviti i crteže u vezi s plesom nakon što sam s Akramom Khanom vodila moderno plesno kazalište. Međutim, budući da sam jako mnogo putovala, trebala sam odmor pa se nisam bavila crtanjem onoliko koliko sam namjeravala. Ponekad se trebate i odmoriti.

DOBRE ŽENSKE ULOGE NE OVISE O DOBI

NACIONAL: Ne samo da ste vodili plesno kazalište, nego ste i sami plesali. Koliko je teško bilo započeti s plesom s 43 godine?
Juliette Binoche sa španjolskim glumcem Javierom Bardemom, koji je proglašen najboljim glumcem- Za svoje godine u dobroj sam formi, ali to još uvijek nije bilo dovoljno dobro da me smatraju plesačicom. To znači da sam se svakog dana suočavala s bolom u mišićima, uz puno znoja. Problem je u tome što, koliko god dugo trenirate ples, svaki put osjećate bol u mišićima. Akram Khan je jedan od najboljih svjetskih plesača i koreografa, ali zajedno smo kreirali plesne scene, uopće nismo imali odnos u kojem je on učitelj, a ja učenica.

NACIONAL: Imate 46 godina, a glumice u kasnim tridesetima počnu se žaliti kako za njih više nema dobrih uloga i u očaju se počinju botoksirati. Kako se vi nosite s tim?
- To nije istina, uvijek možete naći dobru ulogu. Treba samo biti kreativan, a ne pasivan. Trebate kreirati vlastiti život. Što se tiče botoksa, kad ga jednom stavite, više ne možete glumiti jer vam se lice ukoči i nemate više onu ekspresiju. Zamislite da netko uštrca botoks u more i more postane ravno, nema više valova. To više nije more.

NACIONAL: Čini se da nikada niste bili sretniji. Je li to zbog ovog filma ili zbog nečeg u vašem životu?
- Mislim da trenutačno proživljavam neke od najsretnijih trenutaka u svom životu. Djelomice zbog ovog filma, a djelomice i zbog drugih stvari, koje ne bih dijelila s novinarima.