Objavljeno u Nacionalu br. 758, 2010-05-25

Autor: Nina Ožegović

Interview

Žorž Paro: Misaona retrospektiva kazališnog revolucionara

Hrvatski redatelj, koji je bio intendant HNK i umjetnički direktor Dubrovačkih ljetnih igara, objavio je knjigu 'Pospremanje', sukus svojih pogleda na kazalište

Georgij Paro, redatelj i profesor, objavio je petu teatrološku knjigu
i režirao tri nove predstave, a ponovno ga zovu u Ameriku gdje će režirati Genetove 'Paravane'Georgij Paro, redatelj i profesor, objavio je petu teatrološku knjigu i režirao tri nove predstave, a ponovno ga zovu u Ameriku gdje će režirati Genetove 'Paravane'"Ja sam vam star i nezanimljiv", pokušao je redatelj Georgij Žorž Paro (76), dobitnik nagrade za životno djelo Vladimir Nazor, intendant HNK u dva mandata i nekadašnji umjetnički direktor Dubrovačkih ljetnih igara, izbjeći intervju. Ali povoda za razgovor ima mnogo. Zagrebački Disput uskoro mu izdaje petu teatrološku knjigu "Pospremanje", u kojoj se prisjeća kako više od 40 godina povremeno predaje na nekoliko sveučilišta u Americi te opisuje susrete s njemu važnim i bliskim ljudima iz teatra. Režirao je nedavno nekoliko predstava - u Splitu Senkerovu "Podvalu ludosti", u Dubrovniku Genetove "Sluškinje", a u zagrebačkom HNK obnovio je Mozartovu operu "Čarobna frula", koja se igra punih 14 godina. Zovu ga i u Kerempuh da režira 60. komediju Fadila Hadžića, te u Kaliforniju da napravi Genetove "Paravane".


Kalifornijska kazališna revolucija

NACIONAL: Što vas je potaknulo na petu knjigu "Pospremanje"?
- Ja nisam ni književnik ni esejist nego kazališni redatelj. Zadnju knjigu "Razgovori s Miletićem" objavio sam prije deset godina, a kako imam 76 godina, odlučio sam u novoj sabrati preostala iskustva. Shvatio sam da je riječ o svojevrsnom pospremanju. No to nije sumiranje mog života nego sukus mojih razmišljanja o kazalištu. Nadam se da će ti tekstovi čitateljima nešto reći ne samo o mom radu nego i vremenu u kojem smo ja i moji kolege radili.

NACIONAL: Veliki dio knjige posvećen je vašim iskustvima u Americi, kako je rekao Nino Škrabe, "vašoj drugoj domovini". Možete li se prisjetiti svog dolaska u južnu Kaliforniju?
- U Ameriku sam došao 1966. u sklopu razmjene između zagrebačke akademije i Sveučilišta Kansas u Lawrenceu. Kako sam znao engleski, tadašnji dekan Kosta Spaić odredio me da povedem grupu studenata u kojoj su bili, među ostalima, Rade Šerbedžija, Inge Appelt, Nikola Car, Đuro Utješanović i Stanko Majnarić. Napravili smo program "Ogledi", koju smo na turneji od 45 dana prezentirali u Minneapolisu, Palo Altu, Los Angelesu, Washingtonu i New Yorku. Nakon turneje zamolili su me da napravim jednu predstavu na Sveučilištu Kansas, gdje su je vidjeli predstavnici drugih sveučilišta. Predavao sam u Santa Barbari, San Diegu i na Pomoni u Claremontu, a završio na privatnom sveučilištu La Verne u Los Angelesu, gdje sam dobio titulu stalnog vanjskog profesora.

NACIONAL: Boravili ste u SAD-u 60-ih i 70-ih, u vrijeme hippie pokreta i raznih avangardnih kazališnih pokreta. Kako ste doživjeli to doba?
- Nisam bio turist, nego i sudionik tog pokreta i kazališne revolucije. Jezgra je bila na Sveučilištu Berkeley, gdje su studenti i drugi intelektualci tražili društvene i političke promjene, a na drugom mjestu bilo je Sveučilište Santa Barbara, gdje sam sam tada radio. Tu su studenti, a među njima i moji, spalili do temelja zgradu Bank of America, a noću se pucalo i policajci su naganjali studente. Sve te kazališne grupe htjele su utjecati na promjenu društva, a kako je to bilo vrijeme rata u Vijetnamu, apelirale su na svršetak rata. Napravio sam nekoliko zapaženih kazališnih projekata na Sveučilištu Santa Barbara. "Labirint" je dobio prvu nagradu na tamošnjem umjetničkom festivalu, na kojem su nastupali neki od najboljih umjetnika Amerike, ambijentalni kipari Richard Serra i Bruce Nauman, koreografkinja Meredith Monk i redatelj Steven Kent, tadašnji voditelj grupe Company Theatre, koja je po značaju bila apsolutno ravnopravna s Living Theatreom i Open Theatreom. Poslije sam ga doveo u zagrebački HNK gdje je režirao "Tramvaj zvan žudnja" i "Smrt trgovačkog putnika".

NACIONAL: Kako su američka iskustva utjecala na vaš rad?
- Treba razlikovati imitiranje od nadograđivanja. Na temelju svojih američkih iskustava napravio sam nekoliko predstava u Dubrovniku. Te kazališne grupe smatrale su da riječi više ne nose istinu jer su njihovu vjerodostojnost upropastili političari i marketing, jer i jedni i drugi lažu. Odgovor je bio: moramo se izraziti našim tijelom koje ne laže, jer reagira spontano. Iz toga je nastala ideja o fizičkom teatru, kojim se neverbalno izražavaju ljudska istina i emocije. No kod nas se to pretvorilo u sletske vježbe. I na temelju tih principa napravio sam na Dubrovačkim ljetnim igrama nekoliko predstava: "Život Eduarda II., kralja Engleske", svoju najbolju predstavu, "Areteja", koji je šetao, pa "Kolumba", koji je na brodu Santa Maria plovio dva sata brodom oko Lokruma. To su bili pokušaji da se u konvencionalno kazalište, u kojem je bila značajna samo riječ, unese akcija i da se izvođači i publika nađu zajedno u istom prostoru i vremenu, primjerice, na brodu ili na tvrđavi Bokar, što će povećati uvjerljivost jer je glumcu teško lagati dodirujući publiku.

Režiranje 'NIHILISTA' Pintera i Becketta

NACIONAL: Osim Amerike, što vas je najviše formiralo?
S VANJOM DRACHOM u Tuzli gdje su 1967.
gostovali s O'Nealovim 'Mjesecom za nesretneS VANJOM DRACHOM u Tuzli gdje su 1967. gostovali s O'Nealovim 'Mjesecom za nesretne- Moji profesori Branko Gavella i Ranko Marinković, te Vladimir Filipović s filozofije, ali i Miroslav Krleža, s kojim sam često razgovarao, te Marijan Matković. No tih 50-ih i 60-ih na mene su najviše utjecali teatar apsurda i pisci kao Harold Pinter, Jean Genet i Eugène Ionesco, ali kroz filozofsku opciju egzistencijalizma. Postavljao sam Pinterove komade prvi u Jugoslaviji, kad su Pintera i Becketta odbijali kao nihiliste. Beckett se u to vrijeme nije smio igrati u hrvatskim kazalištima jer ga je Gustav Krklec alias Martin Lipnjak u novinama optužio za nihilizam i socijalizmu neprimjereni pogled na svijet. Zato je predstava "U očekivanju Godota" izvedena tek nakon deset godina, za razliku od Beogradu gdje je odmah izvedena, i to s Ljubom Tadićem, doduše, u jednom slikarskom ateljeu. Počeo sam postavljati i Geneta u Gavelli, ali ga je ravnatelj Petar Veček skinuo s repertoara "iz financijskih razloga."

NACIONAL: Bili ste đak legendarnog Branka Gavelle. Što vam se o njemu najviše usjeklo u pamćenje?
- Govorio je šarmantno, i ništa suvišno. Njegova su predavanja bila puna životnih priča. Tko je u tome znao prepoznati misao, mogao je profitirati, a tko je u tome vidio samo anegdotu, nije dobio ništa. Gavella je govorio: "Redatelj uvijek mora biti obrijan i doći točno na probu." Pod tim je podrazumijevaoa da ne smije biti neuredan ili pijan nego adekvatno odjeven i priređen za taj ozbiljan posao jer mu time pridaje značenje, a sebe definira kao osobu koja je dostojna da se bavi režijom. A pitanje točnosti je pitanje poštovanja prema drugima. Ako ti dođeš točno na posao, to možeš zahtijevati i od glumaca.

NACIONAL: Što je bilo presudno da se odlučite za kazalište?
- Dobra realna gimnazija Dr. Ivan Ribar u Karlovcu. Imali smo jako dobre profesore, a među njima se isticala Maca Vrbetić, moja razrednica. U vrijeme kad smo bili izloženi socrealističkom slikarstvu ona nam je donosila crno-bijele monografije o Picassu, kubizmu i raznim avangardnim slikarima, mnoštvo zanimljivih knjiga prešućivanih pisaca i širila nam horizonte. Slušali smo jazz na Radio Luxembourgu i drukčije razmišljali. Voljela je kazalište i cijeli je razred krenuo na predstave u Zagreb. Počeo sam se družiti s kazališnim amaterima iz karlovačkog kazališta, u kojem je direktor bio Stjepan Mihalić, otac pjesnika Slavka Mihalića. On mi je ponudio prvu režiju u Dramskom studiju, "Pepeljuge" Jakše Kušana, oca pisca Ivana Kušana.

Glačalo u 'OSVRNI SE GNJEVNO'

NACIONAL: Jeste li u obitelji imali podršku?
- U mojoj obitelji nije bilo umjetnika, no dobio sam razumijevanje. Otac mi je bio Pažanin, oficir, a majka je bila ruska emigrantica, koja je s pet godina došla u Kraljevinu Jugoslaviju. Moj otac je bio malo previše Hrvat pa je po kazni uglavnom službovao na istočnim granicama i tako je u Kikindi upoznao moju majku.

NACIONAL: Jeste li se teško upisali na Akademiju?
- Tada je prije akademije trebalo završiti neki drugi faks ili biti barem apsolvent. Ja sam još u Karlovcu odlučio da ću studirati režiju, upisao filozofiju i engleski te nakon druge godine otišao na prijamni i prošao. Gavella mi je dopustio da upišem režiju, ali sam mu morao obećati da ću završiti i filozofiju.

NACIONAL: Kako ste prvi put profesionalno režirali?
- Gavella je grupu studenata poslao u London, vidjeli smo niz predstava, među njima i "Osvrni se gnjevno" Johna Osbornea, koji je označio kazališnu epohu. Preveo sam taj tekst i ponudio ga karlovačkom kazalištu kao svoju diplomsku predstavu. Gavella nije došao na predstavu, ali je došao Vlado Habunek, koji mi je rekao: "To je jako dobro, ali jednu stvar nemrem razmeti. Ti si gledal tu predstavu u Londonu, pa kaj se baš ničega nisi setil?" Odgovorio sam mu da sam se trudio da se ničega ne sjetim jer sam htio napraviti svoju verziju komada. A on mi je odgovorio: "Pa da si barem uzel onu peglu, na kojoj se lampica stalno pali i gasi i izgleda tak iritantno!" A ja sam mu odgovorio da takvih pegli nema kod nas. I prošao sam.

NACIONAL: Bili ste dvaput intendant zagrebačkog HNK te jednom v.d. direktora Drame.
- To je bilo vrijeme poleta, a ja sam doveo mlađe redatelje, koji su napravili nekoliko izvrsnih predstava. Boško Violić je napravio Šenoinu "Ljubicu", Kosta Spaić Shakespeareovu "Mjeru za mjeru", Dino Radojević Sartreove "Zatočenike iz Altone". I ja sam napravio neke predstave. To je bila jako dobra sezona, ali nakon nekih sukoba u kazalištu Komitet je odlučio da se intendant Duško Roksandić mora povući, pa smo i mi otišli.

NACIONAL: Vaš ambijentalni teatar na Dubrovačkim ljetnim igrama bio je velika novost. Kako je danas?
- Govori se da nakon zasićenja taj prostor više nije inspirativan. Ali Dubrovnik je danas veliki bučni kafić, pun ljudi koji ne mare za kazalište. Treba od toga poći, i u repertoaru i u načinu igranja. To bi trebala biti neka vrsta gerilla teatra iz mojih američkih dana: doći i "omesti" te ljude koji sjede u kafićima i neočekivano donijeti među njih predstavu, zainteresirati ih za priču na artistički način da stišaju muziku, prestanu galamiti i počnu gledati.

Dalekovidnost krležinih 'zastava'

NACIONAL: Koliko vam je blizak politički tetar?
S MERSADOM BERBEROM, RANKOM MARINKOVIĆEM i Tonkom Lonzom za
vrijeme pripreme 'Osmana' u HNK u ZagrebuS MERSADOM BERBEROM, RANKOM MARINKOVIĆEM i Tonkom Lonzom za vrijeme pripreme 'Osmana' u HNK u Zagrebu- Imao sam sreću vidjeti sjajne predstave Jiříja Menzela u Pragu, te "Hamleta" Jurija Ljubimova i "Don Juana" Anatolija Efrosa u Moskvi. To su bile političke predstave u doba političke represije koja je bila neusporedivo jača nego kod nas. Oni su inteligentno i rafinirano pronalazili načine kako da kroz klasike prikažu i kritiziraju te represivne režime od vrha do dna, na koje cenzura nije mogla reagirati jer bi ispalo da je glupa. Efros je u "Don Juanu" pokazao svu zloćudnost tog represivnog aparata iz kojeg se mali čovjek ne može izvući. No cenzura je ipak zabranila predstavu i nije dopustila javnu izvedbu. Međutim, Efros se dosjetio jadu i ansambl je svakog jutra puna dva mjeseca održavao otvorene generalne probe pa je predstavu vidjela cijela Moskva. Kod nas je politički teatar radio Violić režirajući Brešanovu "Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja, općina Blatuša" i Novakove "Mirise, zlato i tamjan", Miro Međimorec s Kušanovom "Svrhom od slobode", Zlatko Vitez s Histrionima, a ja sam 1971. radio Grassov komad "Plebejci uvježbavaju ustanak". Istočnonjemačka ambasada zahtijevala je da se predstava skine, no Vjeran Zuppa to nije htio učiniti. Mi nismo rušili Jugoslaviju, ali smo se suprotstavljali nedostatku slobode i tako smo pokazivali što mislimo. Danas je drukčije. Vidio sam Menzela nakon baršunaste revolucije u Pragu, bio je očajan jer teatar više nije u dosluhu s publikom. Pražani, Moskovljani, Bukureštanci dolazili su u kazalište da dožive ono što nisu mogli reći javno. I mi smo 70-ih imali dosluh i neko suučesništvo s publikom, kojega danas više nema.

NACIONAL: Početkom 90-ih postavili ste nekoliko političkih predstava - Krležine "Zastave" s Ljubom Tadićem u ulozi Srbina, a zatim i Fabriove romane te "Osmana". Kako to danas vidite?
- "Zastave" su u to vrijeme bile najizrazitiji politički teatar. Pripremao sam ih nekoliko godina, no kako nisam mogao dobiti ansmabl jer nitko nije vjerovao da se taj Krležin komad može postaviti na scenu, stalno sam ih odgađao. Baš kad sam dobio ansambl i napokon napravio predstavu, dogodila se "balvan revolucija" i Ljuba Tadić nakon nekog vremena više nije mogao dolaziti u Zagreb pa sam tu scenu, na žalost, morao izostaviti. Ta se predstava dogodila u pravo vrijeme. Političko kazalište mora biti malo ispred vremena kako bi se poslije pokazalo da su bile u pravu. Fabriovo "Vježbanje života" nema toliko veze s politikom, koliko s jednim gradom - Rijekom. Otvaralo je temu esula o kojoj se dotad šutjelo. Što se tiče "Osmana", bio bih najsretniji da je ta predstava snimljena jer bi se tada moglo mirno raspravljati. Tadašnja oporba proglasila ju je apoteozom HDZ-a i Tuđmana, a to je priča o sukobu Poljaka i Turaka, dviju civilizacija i kultura, dok Dubrovnik pokušava balansirati između ta dva svijeta. Gundulić s poštovanjem pjeva o mladom Osmanu i sve je veličanstveno izbalansirano. Takva je bila i predstava, dostojanstvena i humanistička. Predstavu su napali da je stajala enormno puno novca te da je Mersad Berber, koji je radio scenografiju, dobio velik honorar. A Berber je scenografiju napravio besplatno! "Osman" je stajao kao i svaka veća operna predstava. Igrao se 20-ak puta i uvijek je kazalište bilo puno.

NACIONAL: Koliko se kroz vaš život prelama politika i koja vam je opcija bliska?
- Nastojim da politika što manje utječe na mene. Ponudili su mi devet puta da uđem u Partiju i dva puta da radim za policiju. Nije bilo lako biti regut u JNA i odbiti ulazak u Partiju, ili voditi svoje studente u Ameriku i na policiji reći da neću špijunirati svoje studente. Kad se Hrvatska osamostalila, ministar kulture Vlatko Pavletić ponudio mi je intendanturu rekavši mi da su teška vremena i da nema novca, no da pokušam zadržati HNK na okupu. On me prije puno godina doveo u HNK kao mladog redatelja, a sad mi je rekao da će me podržati. Nakon gostovanja splitskog HNK u Zagrebu našao sam se u restoranu u Samoboru u društvu u kojem su bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Ivo Sanader, Hrvoje Šarinić i Antun Vrdoljak. Tada su se neki ljudi za tim stolom upisali u HDZ. Kad je došao red na mene, odbio sam. Rekao sam, gledajući u predsjednika Tuđmana, da se bavim umjetničkim poslom i da zbog toga ne mogu prihvatiti stranačku stegu. Tada sam još bio v.d. intendanta HNK i kad sam se javio na natječaj, bio sam izabran, pa bi se moglo reći da moje odbijanje učlanjenja nije utjecalo na odluku. Nakon nekoliko godina ponovo su me pitali bih li upisao u HDZ, no opet sam odbio.

Profesor michaela DOUGLASA

NACIONAL: S kojim ste velikim piscima i redateljima dolazili u doticaj i koliko su utjecali na vas?
- Kad sam došao u Ameriku, doživljavali su me kao osobu koja dolazi iz njima nepoznatog, ali zanimljivog svijeta i lijepo su me prihvaćali. Utvaram si da znam slušati, pa kad slušam nekoga tko mi je zanimljiv, upijam njegove misli. Dopisivao sam se s Haroldom Pinterom, družio s rumunjskim redateljem Liviuom Ciuelijem, koji je poslije emigrirao u SAD, zatim s Jiřijem Menzelom te Michaelom Douglasom, koji je bio moj student.

NACIONAL: Kažu da ste skromni i samozatajni?
GEORGIJ PARO u svom američkom uredu na Sveučilištu La Verne u Clearmontu u južnoj KalifornijiGEORGIJ PARO u svom američkom uredu na Sveučilištu La Verne u Clearmontu u južnoj Kaliforniji- Kad smo počeli živjeti u demokraciji, svi su osjetili silnu potrebu da kažu što misle, jer su se oslobodili straha i počeli izražavati svoje mišljenje. Ali izgubile su se nijanse i osobnosti pa se često i ne čuje što se kaže. Kod nas postoji nekolicina opinion makera koji se pojavljuju u svim TV emisijama i unaprijed se zna što će reći. A mnogi intelektualci, radnici i drugi imali bi što reći, ali ne uspijevaju. To se posebno vidi u radijskim kontakt emisijama. Čim se netko od slušatelja javi i želi nešto reći, odmah ga prekidaju. Ja bih možda uspio nešto reći, ali ne želim sudjelovati u svađama Mani Gotovac i Ane Lederer, u razgovorima tipa tko nosi kakve cipele. To me ne zanima. Kad bi se suvislo razgovaralo o repertoaru HNK, možda bih sudjelovao.

NACIONAL: Kako vidite današnje kazalište?
- Danas se ne zna za koga se rade predstave. Više nema dosluha s publikom. Trebalo bi naći varijantu koja će publiku ponovo povezati s kazalištem. Nitko nema novca, ali nije napisan ni jedan komad o novcu, iako imamo puno dobrih mladih pisaca.

NACIONAL: Kako se snalazite u novom vremenu?
- Ja sam čovjek 20. stoljeća, a u 21. sam turist. Čak i televiziju slabo gledam, više slušam radio. Djeca su zasuta informacijama i nemaju potrebu da sama nešto iskuse, nego proživljavaju tuđa iskustva koja im serviraju televizija i internet. A bez vlastitog iskustva nema učenja ni sazrijevanja. Živimo u vremenu koje dezorijentira.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika