Zoran FerićU kišovitom proljeću, kad ljudi očekuju sunčane dane, vrijeme je da se razmišlja i o krizi elementarnog optimizma, koji nije povezan ni s financijskom situacijom ni sa strahom od gubitka posla, nego s vremenom. Odnedavno vremensku prognozu pratimo s istim intenzitetom strepnje kao i povećanje broja nezaposlenih. Jasno je da u turističkoj zemlji između vremenske prognoze i financija postoji jasna veza, ali nezadovoljstvo i depresija koji nas tište ovih dana nisu povezani ni s tim realnim razlogom. Vremenska prognoza ovog je proljeća postala važnija i od financijske depresije i od naftne mrlje u Meksičkom zaljevu. Važna je radi onog žutog smješka na televizijskim ekranima koji najavljuje povoljnu biometerološku situaciju. Otkako je počelo ovo kišovito proljeće, nadamo se da će sutra, za dva dana ili idući tjedan napokon granuti sunce. Kako se, međutim, to nikako ne događa, osjećamo se sve lošije. Kad se nebo zatvori i pritisnu oblaci, počinju sirene hitne pomoći. I taj zvuk dominira nad drugim zvukovima grada.

LOGIČNO JE TADA POMISLITI da se netko upravo bori za život, da se ljudi ruše na ulici i u svojim stanovima od srčanih i moždanih udara, od niskoga tlaka ili loše cirkulacije u vratnim žilama, kao da su žrtve golemog nebeskog snajpera. I taj auditivni memento mori stalni je pratilac razdoblja neposredno pred kišu. Ljudi se svađaju po ulicama, riječi su kao jake iskre koje u sekundi upale požar, iza automobilskog stakla možemo razabrati bijesne grimase koje nijemo psuju. Aktiviraju se i oni koji se svađaju sa samima sobom ili s nevidljivim sugovornicima, postaju primjetniji i glasniji. I odjednom se vidi koliko je luđaka među nama i koliko je razum krhak. Odgovor na pitanje zašto se sve to događa možda i nije tako jednostavan. Poznato je da vlaga i tlak djeluju na živce, kao i nedostatak svjetla, poznato je da su pred kišu ljudi uznemireni i razdražljivi, a čitavo ovo proljeće zapravo i nije ništa drugo nego permanentno vrijeme pred kišu. Živimo u očekivanju oluje ili buljimo kroz prozor u dugotrajne kiše nalik jesenskoj. Organski smo povezani s atmosferom i vodama koje kruže kroz prirodu, kao što neprestano kruže i kroz nas, pa ako mjesec diže plimu i spušta oseku, pa valjda i ono što se događa s tlakovima, u neposrednoj blizini i unutar naše vlastite atmosfere, jače utječe i na nas. Međutim, ima tu još jedan važniji razlog od tlaka, vlažnosti i elektriciteta. To je strah da nas ljeto ne razočara. U godišnjem rasporedu obaveza i dužnosti ljeto ima važno mjesto. Ljetu i godišnjem odmoru veseli se većina ljudi u našoj civilizaciji, ljudi opterećenih radom i porobljenih financijskim i drugim obavezama. O ljetu maštamo, ljetni odmori se planiraju daleko unaprijed, još se snijeg nije ni maknuo s naših krovova, a već listamo kataloge i gledamo slike krstarenja i zalazaka sunca na pješčanim plažama, jedva čekajući da uronimo u sav taj turistički kič. Mnogi će ljudi priznati da ih posao ne zanima i da žive samo za ta tri ljetna tjedna kad će biti uistinu slobodni. Ljudi bez budilice, bez nervoze, bez rokovnika i svakodnevnih obaveza. Život građana europskih zemalja, koji si laskaju da su slobodni i da je ropstvo daleko za nama, svodi se zapravo na slobodu u ta tri ljetna tjedna. A sad je i to ugroženo. Ono malo vremena kad uistinu živimo provest ćemo u nekoj hotelskoj sobi ili apartmanu pod zastorom kiše i zamišljati kako bi ove plaže i ovi kameni gradovi izgledali lijepo kad bismo ih mogli vidjeti pod suncem, kad bismo sliku s fotografija i plakata mogli približiti onome što vidimo kroz prozor. Nestabilna atmosfera kišnoga ljeta direktno nam krade život. Vrijeme se čitavoga proljeća prikazuje kao zlobni produžetak opće ekonomske krize koji se pojavio da nas dokrajči, da nam ukrade blisku budućnost kojoj smo se nadali i da nam ubije svaku volju za životom. Burze i ekonomija okrenuli su se protiv nas, a sad to čini i vrijeme. I sad razumijemo Engleze. Nisu oni toliko blesavi zato što im je konverzacija o vremenu jedan od važnijih načina komuniciranja. Razgovor o vremenu potiče na zajedništvo, kad god progovorimo o vremenu, osjetimo da smo u tome zajedno. To nas povezuje i pokazuje se kao jaka platforma za uzajamno razumijevanje. I uopće ne bi trebalo biti čudno što ljudi u kišovitoj zemlji tako često pričaju o vremenu da je to već postalo i otrcani stereotip iz udžbenika za učenje engleskoga. Uostalom, iz takvog je udžbenika i nastala jedna od najpoznatijih drama apsurda.

U APSURDU I NA KIŠI možemo osjećati slično zajedništvo. Uostalom, nije li apsurdno da nam toliko smeta ono što omogućuje život na zemlji: kiša. U slučajevima teške depresije uzrokovane jednoličnim kišnim danima možda ne bismo trebali razgovarati s psihijatrima, možda bi uistinu više pomogao razgovor s nekim beduinom ili Berberom u čijoj domovini kiša padne jednom u tri godine. Međutim, ovakvo kišovito vrijeme osim osjećaja apsurdnosti pogoduje još nečemu: postaje vjesnik apokalipse. Ta svakodnevna priča o vremenu i kiši odjednom se veže uz veliku ekološku priču o smaku svijeta. U tramvajima i kafićima možemo češće nego prije čuti razgovor o tome kako je propast svijeta upravo započela. Sve više uličnih proroka iz položaja i boje oblaka čitaju da je naša civilizacija došla do svoga kraja, koji je i logičan s obzirom na to koliko smo stakleničkih plinova ispustili u atmosferu i koliko smo vode zagadili. Sad nam priroda, uništena i pogažena, zadaje smrtonosan udarac kišama, vjetrovima i poplavama. Umirući sama ubija i nas jer smo se ponijeli kao smrtonosan virus koji je ubio svoga domaćina. Mi smo bolest na tijelu svijeta, viču proroci sa šankova, Zagreb se pretvorio u Bangkok, umjereni pojas u trope, a polovi samo što se nisu otopili. Naše se razočaranje pretvara u apokaliptičnu viziju.