Janusz Bugajski pri Washingtonskom centru za strateška i međunarodna istraživanja drži katedru Lavrentiadis za jugoistočnu EuropuJoš i prije nego što je Sarajevski summit započeo, Španjolska, kao predsjedateljica EU, i Štefan Füle, povjerenik EU za proširenje, proglasili su ga uspješnim. Takve oduševljene i preuranjene ocjene uvijek treba dočekati s velikom skepsom, a budući da je riječ o inicijativi EU, treba je promatrati i s velikom dozom realizma. Kad nemaju novih značajnih inicijativa, sve se organizacije usredotočuju na reklamu, publicitet i marketing kako bi uvjerile potrošače da su izmislile uspješan novi proizvod. Čini se da je to slučaj i sa španjolskim predsjedanjem.

Summit je zamišljen da stvori dojam kako je nastao novi poticaj u često najavljivanom "new dealu" između regije i Unije. Ministar vanjskih poslova Miguel Ángel Moratinos, koji je događaj organizirao, tvrdi da je glavna poruka podrška međunarodne zajednice ulasku čitavog zapadnog Balkana u EU. Povjerenica EU za vanjsku politiku, Catherine Ashton dodala je da je integracija zapadnog Balkana "jedan od zadnjih izazova u izgradnji i ujedinjenju Europe." No osim takvih trivijalnosti i izjava koje ponavljaju očito, što je konkretno summit postignuo? Sarajevski sastanak upriličen je na desetogodišnjicu sličnog okupljanja u Zagrebu, gdje je EU pokrenuo integraciju cijele regije. Još i prije summita predstavnici Unije tvrdili su da je zajednička deklaracija čelnika Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore u Sarajevu o tome da će si uzajamno pomagati na putu u EU veliki uspjeh. Manje je naglašeno da su četiri čelnika zatražila od članica EU da ne dopuste usporavanje proširenja zbog novčarske krize i gospodarske recesije. Nadalje, Albanija, Makedonija i Kosovo nisu bili uključeni u regionalnu deklaraciju. Summit se može smatrati uspješnim samo zato što nije očito propao; međutim, malo je toga konkretnog postignuto. Vođe EU vide događaj kao važnu priliku da rasprše strahove o usporavanju širenja EU te negativnog utjecaja grčkog duga na priključenje zapadnog Balkana. Također su tražili načina kako da se suprotstave "zamoru proširenja" koji se očituje među nekoliko kandidata za EU gdje raste pesimizam oko izgleda za ulaz u EU.

Okupljanje izaslanstava Srbije i Kosova u jednoj prostoriji također je oglašeno kao veliko postignuće, iako nije promijenilo ništa u činjenici da Srbija odbija neovisnost Kosova te da ništa ne jamči njihovu nazočnost na budućim susretima ili unapređenje regionalne suradnje. Srbija je ionako pristala sudjelovati na sarajevskom sastanku samo zato što nigdje nisu bila istaknuta imena i simboli država.
Ni zadnja verzija dokumenta s konferencije nije osobito nadahnjujuća. Ideja zajedničke "Sarajevske deklaracije" očito je napuštena. Umjesto toga, završna "predsjednička izjava" ograničenog je fokusa i razočarala je više zemalja EU koje podržavaju bržu integraciju zapadnog Balkana. U njoj se ne spominje pojedinačno nijedna zemlja kandidat, izbjegavaju se bilo kakve obveze EU, a nema čak ni okvirnog plana za ulazak pojedinih zemalja. Sve to uopće nije korak naprijed, nego korak u stranu, zamišljen da stvori dojam o napredovanju, ali bez ikakvih preciznijih ciljeva integracija. Prema španjolskom čelništvu, izjava je htjela naglasiti tri poruke balkanskim vladama: da se EU skrbi za regiju, da postoji snažna nužnost regionalne suradnje kako bi se napredovalo na europskom putu te da je i dalje nužan nastavak unutarnjih reformi.

Na summitu su određeni i pojedini prioriteti, kao što su jačanje vladavine zakona, pojačavanje borbe protiv korupcije i zločina, dovršavanje povratka izbjeglica i osiguravanje slobode medija. Takve ritualne izjave sve su neobvezatnije što se češće ponavljaju. U regiji prevladava uvjerenje da idućeg desetljeća u Uniju neće ući nijedna zemlja osim Hrvatske. To su potvrdile i izjave sa summita da nijedna zemlja neće ući u EU dok ne provede nužne reforme i ne riješi sve međudržavne sporove. Kritičari primjećuju da se na taj način mogu stalno dodavati novi kriteriji i ciljevi te da se pristup može odgađati u beskonačnost, čime bi kandidati bili stalno aktivni, ali nikad ne bi bili uključeni u Uniju.

Vjerojatno je jedino značajnije sarajevsko postignuće preporuka Europske komisije da se liberalizira vizni režim za Bosnu i Hercegovinu i Albaniju. Međutim, to više djeluje kao nadomjestak za nedostatak političke podrške pristupu. Jasno je da EU ne želi ponoviti pogrešku od prije četiri godine kad su članstvom nagrađene Rumunjska i Bugarska koje nisu uspjele dovrštiti pravosudne i administrativne reforme te se čak čini da se korupcija vlasti povećala. Obećanja Europske unije u mnogome su slična programima koji su se nudili u drugim dijelovima Europe. Najočitiji je primjer primjena EaP-a - Programa za partnersvo na Istoku - za bivše sovjetske republike. Iako je inicijalna ideja Poljske i Švedske bila da šest država odmakne od Rusije i približi ih EU, u stvarnosti je EaP nalik prethodnom programu ENP - Europska politika prema susjedima - koji je donio malo opipljive koristi i nije pomogao proširenju Europske unije. Sve u svemu, institucije EU i dalje su zaokupljene mnoštvom unutarnjih izazova: gospodarskom recesijom, novčanom krizom, prijetnjama opstanku eura, visokom nezaposlenošću, protivljenjima imigracijama i proširenjima te zbrci oko primjene Lisabonskog sporazuma. Iako proširenje očito nije prioritet Unije, neki čelnici EU razumiju da bi se dugotrajna blokada preostalih zemalja odrazila negativno na samu Uniju te bi mogla otvoriti prostor za obnavljanje sukoba i nadmetanja međunarodnih faktora.