GILBERT & GEORGE, slavni umjetnički par snimljen u hotelu EsplanadeSlavni britanski umjetnici Gilbert & George, životni i profesionalni partneri, koji žive i rade u londonskom East Endu u nevjerojatnoj simbiozi više od 45 godina, otvorit će u četvrtak u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu svoju prvu hrvatsku izložbu "Jack Freak Pictures". Na toj izložbi pokazat će oko 60 novih radova velikih dimenzija, a u fokusu je britanska zastava i njezina različita značenja, od nacionalnog do nogometnog. Zapravo, riječ je o fotokolažima u koje su ukomponirali svoja tijela, a na njima se bave svojim omiljenim temama kao što su seks, religija, politika, novac, patnja i smrt.

Gilbert Proesch (67) i George Passmore (68) pravi su džentlmeni, intelektualni i produhovljeni, a u razgovoru komunikativni i zabavni. Žive samo za umjetnost, a svoju su vezu prije nekoliko godina okrunili službenim brakom. Uvijek su zajedno, a dok pričaju, nadopunjuju jedan drugoga. Stalno nose odijela i kravate pretvarajući se tako, kako su rekli, u "žive skulpture". Prije tri godine imali su veliku retrospektivu u Tate Gallery u Londonu, dobili su brojne nagrade, a njihovi radovi vise u nekim od najvećih muzeja svijeta. Na sva su pitanja u intervjuu odgovarali zajedno, i to najprije George, a potom Gilbert.

Nacional: Jeste li stigli razgledati Zagreb?
GEORGE: Najviše nas je oduševila prekrasna zgrada stare nacionalne biblioteke u središtu grada, koja je remek-djelo.
GILBERT: Veliki smo ljubitelji arhitekture, osobito iz viktorijanskog razdoblja, kao i povijesti. Čovjek može biti moderan tek nakon što je prihvatio prošlost.

Nacional: Poznati ste po detaljnim pripremama. Jeste li u zagrebačkom slučaju izradili model muzeja u kojem izlažete?

George: Da, svaku izložbu doživljavamo kao totalni projekt u kojem su radovi i prostor cjelina. Želimo atmosferom zavesti gledatelje, a izložbu doživljavamo kao ljubavno pismo gledatelju.

Gilbert: Dizajniramo i postere, kataloge i pozivnice, a za retrospektivu u Tate Gallery napravili smo dobar suvenir - kutiju za psovanje u koju su posjetitelji stavljali novac nakon što bi opsovali.

Nacional: Možete li objasniti svoj moto "umjetnost za sve"?
GeorgE: Mnogi nemaju umjetničko obrazovanje i zato je dužnost umjetnika da radove približi publici. Umjetnost mora biti odgovorna i postavljati pitanja o ozbiljnim društvenim temama.
Gilbert: I u Moskvi i u Pekingu naše su slike svima razumljive i zanimljive jer naša umjetnost dolazi iz svima bliskih emocija i misli.

Nacional: Kako su nastali radovi za zagrebačku izložbu?
George: Nismo mogli ništa raditi dvije godine jer smo bili iscrpljeni retrospektivom u Tate Gallery u Londonu, a onda se nešto nadvilo nad nama, poput velikog oblaka, i počeli smo raditi sliku za slikom.
Gilbert: Napravili smo 153 slike, bilo je fascinantno. Imamo samo jednog pomoćnika, koji radi pozadine, a zadužen je i za druge dosadne stvari. Uvijek nastojimo ponuditi odgovore na važna pitanja o tome kako je biti živ, ili Englez, zatim o spolnosti i starenju, što znači kad nadomjestite religiju strankom zelenih.

Nacional: Jednom ste izjavili da bi Papa trebao završiti na sudu u Haagu, kao i Slobodan Milošević?
Gilbert: George je odgojen kao anglikanac, ja kao katolik, no nismo vjernici jer vjerujemo da se religija bazira na lažima. Puno lošeg zbiva se u ime Boga.
George: Religija ne predstavlja problem dok je pravno tretirana, ali sada Crkva ima previše privilegija. Neki ljudi u Velikoj Britaniji kažu da treba uhititi Papu jer smatraju da je odgovoran za mnoga ubijanja i samoubojstva.

Nacional: Vi se divite konzervativki Margaret Thatcher?
George: Mi nikad nismo bili lijevo orijentirani umjetnici. Umjetnici su individualci i potpuno je normalno da imamo različite nazore. Mnogi mladi umjetnici ne vole Margaret Thatcher, što je čudno, jer njih ne bi bilo bez nje. Ona je uvela slobodno tržišno gospodarstvo i njezinom zaslugom je u Engleskoj profunkcioniralo tržište umjetninama.
Gilbert: Prije nje su engleski umjetnici mogli otići u Ameriku ili postati nastavnici u školama, ali nisu mogli pristojno živjeti. Prije nje su umjetnici u Engleskoj bili u groznoj situaciji, postojale su samo jedna, dvije komercijalne galerije. Da ona nije pokrenula tržište, umirovili bismo se u šezdesetoj i počeli piti, vjerojatno bismo i poludjeli.

Nacional: Mislite li da ideologija ljevice nije dobra?
George: Ljevica uvijek tendira kolektivizmu, a desnica individualcima.
Gilbert: Umjetnost je individualna. Ili bi trebala biti. Loše je što se ljude dijeli na ljevičare i desničare. U Engleskoj se desničari prikazuju kao pohlepni i sebični, što nije točno. Volonteri ili oni koji pomažu starijima uvijek su desničari. Mi smo normalni konzervativni umjetnici. U Britaniji možete sa svima pričati o politici, ali u umjetničkom svijetu priznati da ste konzervativac je kao da ste priznali da ste nacist. To je suludo.

NACIONAL: Kako ste se upoznali?
George: Upoznali smo se 1967. na St. Martins College of Art and Design u Londonu, gdje smo studirali kiparstvo. To je bila ljubav na prvi pogled.
Gilbert: Nismo imali atelje pa smo radili eksperimente, a performasi "Living Sculpture" i "Singing Sculpture" uveli su nas '70-ih u svijet umjetnosti. Doživjeli smo uspjeh preko noći. Zatim smo u radove počeli uključivati fotografiju, filmove, crtanje, jer smo htjeli umjetnički doživljaj pružiti većem broju ljudi.

Nacional: Je li bilo teško priznati u javnosti svoju homoseksualnu orijentaciju?
George: Zalažemo se za slobodu izbora. Ne mislimo da su homoseksualci nešto čudno, ne vjerujemo u odnos muškaraca i žena u onom tradicionalnom smislu, to se odavno promijenilo.
Gilbert: Vjerujemo u seks i mislimo da svatko ima pravo izabrati onaj koji mu najviše odgovara. O seksu uopće ne razmišljamo u kategorijama muško - žensko, koji je je limitiran spolovima.

Nacional: Na slikama iz 70-ih predvidjeli ste pokret zelenih, a u 80-ima ste anticipirali sidu. Budući da ne gledate TV, kako uspijevate predvidjeti takve stvari?
George: Naši umovi nisu zagađeni, već otvoreni, posebno za vizualne senzacije. Kad navečer šećemo, vidimo mnoge stvari. Uvijek smo vjerovali da je svijet posvuda isti, ne trebate ići nikamo da biste spoznali o čemu se radi u životu. Dovoljno nam je da se prošećemo oko naše kuće i saznamo sve.
Gilbert: Viđali smo u susjedstvu i lokvice vode, opuške, insekte, žvakaće gume, često i rigotine, golubove kako jedu rigotine. Ali trebate znati gledati i postavljati pitanja, primjerice, je li osoba čiju ste žvakaću gumu pronašli na cesti još živa ili je mrtva.

Nacional: U nekim radovima iz '90-ih prikazivali ste tjelesne tekućine poput mokraće i sjemena. Zašto?
George: Neko smo vrijeme slikali kapi kiše na automobilima i činilo nam se da izgledaju kao mokraća. Pomislili smo da bi bilo iskrenije ako bi to bile kapi mokraće. Stavili smo pod mikroskop kap mokraće i uvidjeli da je ista kao i kap vode. Kad smo se kasnije vratili, vidjeli smo da je od kapi mokraće nastao kineski vrt - to su bili nevjerojatni ornamenti, nalik zastorima iz 19. stoljeća. Fotografirali smo je nekoliko tisuća puta. U njoj je bio sadržan cijeli naš život. Nekad se mislilo da je to mozak ili srce, ali DNK je ono što nas određuje.

Nacional: U kakvim ste obiteljima odrasli?
George: Odrastao sam uz samohranu majku, vrlo jaku i lijepu ženu, te starijeg brata. Ona se nakon rata razvela, što je u ono vrijeme bilo skandalozno. Iako se ubijala od posla, živjeli smo skromno. Htjela nam je dati dobro obrazovanje te nas je upisala u kvalitetne škole, no doživio sam je kao mučenje i napustio je u petnaestoj godini. Zatim sam kupio knjigu pisama Vincenta van Gogha bratu, koja me je oduševila. I počeo sam uzimati večernje satove iz slikanja. Moj brat je postao svećenik, a ja umjetnik.
Gilbert: Odrastao sam u San Martinu u Dolomitima u Italiji. Kod kuće smo govorili retoromanski a talijanski sam učio u školi. Moj je otac bio postolar. Kao i sve Talijane inspirirali su me moja majka i Michelangelo, ali i ujak, koji je bio slikar. Kad sam navršio 14 godina, upisao sam umjetničku školu, a zatim se školovao u Austriji i Njemačkoj.

Nacional: Je li točno da slike prodajete za milijun funti?
Gilbert: Ne. Cijene naših slika kreću se od 50 do 200 tisuća funti. No 80 posto kolekcionara ne žele kupiti naše radove jer oni u njima bude nelagodu.
George: To je zbog neugodnih pitanja, što njima ne odgovara. No prošle godine imali smo sedam komercijalnih izložbi u Berlinu, Parizu, Londonu, Napulju, Ateni, Bruxellesu i Beču na kojima smo prodali čak 80 slika.

Nacional: Kako izgleda vaš dan?
BRITANSKA ZASTAVA KAO LEIT-MOTIV 'Street Party', fotomontaža iz 2008.: Gilbert & George na britanskoj zastavi na ulicama LondonaGeorge: Od 1964. živimo u istoj kući u londonskom East Endu i imamo isti telefonski broj. Imamo strogu rutinu. Ja ustajem u pola šest, a Gilbert oko pola sedam, doručkujemo, najčešće voćnu salatu, a onda do osam čitamo novine. Od devet do pet radimo u ateljeu. Uvijek ručamo u 11 sati, i to vani.
Gilbert: Nakon posla George odlazi u šetnju. Točno u osam večeramo u turskom restoranu u koji idemo više od 20 godina. Ne idemo u kupnju jer nemamo vremena. A kad odemo, kupimo, primjerice, toaletni papir za godinu dana i pastu za zube za dvije godine.

Nacional: Kako se snalazite u društvenom životu?
George: Nikako. Komuniciramo s malom grupom mladih prijatelja s kojima ponekad odemo na ručak, nikoga ne ugošćujemo i nikada nikoga ne posjećujemo. Tako se štitimo od mentalnog oštećivanja.
Gilbert: Nikada ne idemo na otvorenja izložbi. Prije dvije godine napravili smo veliku pogrešku i otišli smo na jedno otvorenje u Londonu. Nakon toga bili smo posve uništeni.