"Sila Boga lje ne moli,
Glad ne pita tko ga hrani.
Na sve majstor moj privoli
I dušu si utamani;
Al' u kući - bijela kruha,
Žuta zlata, lijepa ruha".

August Šenoa, "Postolar i vrag"

Kao i u stihovima povjestice Augusta Šenoe glavni urednik srpskog portala e-novine Petar Luković opstanak svoga medija odlučio je osigurati marketinškim aranžmanom sa Stankom Subotićem Canetom, da bi se zatim u izljevu bijesa na stranicama istog portala obračunao s niže potpisanim autorom i njegovom redakcijom koji su o toj novoj medijskoj suradnji izvijestili u kratkom tekstu objavljenom u prošlom broju Nacionala.

Privilegija na e-novinama

Ovim putem ponizno se ispričavam glavnom i odgovornom uredniku portala e-novine Petru Lukoviću zbog svog zla koje sam mu nanio. Tom gospodinu kojeg ne poznajem očito sam jako naudio kad je odlučio uvredama na moj račun i račun moje redakcije popuniti značajan prostor na svom portalu. "Želim da se o meni piše, pa makar i dobro", rekao je Oscar Wilde, pa bi s tim na umu možda cijeli slučaj mogao shvatiti i kao svojevrsnu čast, samo da sam dobio priliku da iznesem "svoju stranu priče". Nažalost, čini se da je ta privilegija na e-novinama rezervirana samo za one koji usput plate reklamni banner, kao što je to učinio primjerice Stanko Subotić Cane.

Petar Luković; foto: WikipediaUpravo je kratka vijest od karticu teksta o bizarnoj situaciji da se bjegunac s Interpolove liste reklamira na srpskom news portalu, koju sam napisao za Nacional, nagnala Lukovića da se svom svojom spisateljskom vještinom obruši na mene i napravi detaljnu dekonstrukcijsku analizu moga teksta i moje osobnosti. Zanimljivo je što je sve Luković o meni uspio zaključiti na temelju tih 1584 slovna znaka koja sam napisao u više manje dosadnom stilu agencijskog izvješća.

Logika s onoga svijeta

Tako je zaključio da sam "trudan", objasnio da "slijedim diktat s onoga svijeta", narugao mi se da sam "vidovit" i na kraju mi poručio da "odjebem". Sve sam to zaslužio zbog tih 1584 slova, znakova i razmaka koje sam napisao. Takva rijetko viđena agilnost Petra Lukovića da na temelju nekoliko redaka teksta pristupi sustavnom gaženju ličnosti čovjeka kojeg uopće ne poznaje sama po sebi je fascinantna i zaslužuje da je se dublje sagleda, samo kad takav proces ne bi zahtijevao preuzimanje njegova jedinstvenog modela logičkog zaključivanja po kojem jedan i jedan nisu dva, ako je onaj koji to izračuna đubre.

"Istina je u ustima onoga koji je izgovori", pojednostavljeni je naziv Lukovićeve maksime, pa sukladno njoj ni Stanko Subotić Cane više neće biti kriminalac ako se novinara koji je to napisao ismije, dezavuira i proglasi nepoštenim. Ipak, za razliku od te Lukovićeve dimenzije stvarnost funkcionira drukčije, pa tako i taj Biočina iz Nacionala može biti najveći pokvarenjak, gad i nesposobnjaković, ali će Stanko Subotić i dalje biti tražen na Interpolovoj tjeralici, na talijanskom sudu optužen kao glavni organizator najvećeg švercerskog lanca u poslijeratnoj Europi, a u Hrvatskoj osumnjičen da je naručio ubojstvo dvoje ljudi autobombom u središtu Zagreba.

Iskaz unutarnjeg konflikta

To je čovjek čiju je intimnu ispovijest, a zatim i plaćeni banner Luković objavio na portalu koji uređuje. Taj fakt ne mogu promijeniti uvrede na moj račun, kao što bi ta zlokobna činjenica bila jednako istinita i kad bih ja počeo vrijeđati Lukovića pa primjerice napisao da je star, ružan i ovisan o alkoholu. Treba li čovjek poput Subotića biti sponzor portala kao što su e-novine diskrecijska je odluka uredništva tog portala za koju oni sami snose odgovornost, jednako koliko je i drugi poput Nacionala imaju pravo zabilježiti.

Utoliko je nejasan motiv Lukovićeve ljutnje na nižepotpisanog autora i njegovu redakciju, osim ako se ne radi o iskazu unutarnjeg konflikta zbog aranžmana koji je sklopio. Taj aranžman sada pokušava opravdati činjenicom da svatko ima pravo da ispriča "svoju stranu priče", a sudeći po komentarima na njegov tekst taj su stav prihvatili su i brojni čitatelji njegovog portala. I to je posve legitimno, ali pitanje je gdje je granica takve prakse.

Kad poslovni partner Cane pokuca na vrata

Postoje mnogi likovi u našoj regiji, a i šire, koji bi bili spremni platiti i više bannera u zamjenu za priliku da ispričaju "svoju stranu priče". Gdje će Luković povući crtu? Kod Subotića, odbjeglih članova Zemunskog klana, Marka Miloševića, Gorana Hadžića ili možda Ratka Mladića? Tko će uopće biti taj arbitar koji će odlučiti tko ima, a tko nema pravo na "svoju stranu priče" u e-novinama? Na temelju čega Luković vjeruje da će Subotić kao sponzor imati išta manje zahtjeve u pogledu utjecaja na sadržaj od drugih oglašivača, koje već godinama zbog toga kritizira?

Niti na jedno od tih pitanja Luković u svom tekstu nije ponudio odgovor, osim što je notornom laži o tome kako je Subotić dobio stotinjak sporova protiv Nacionala pokazao kako određeni utjecaj novog sponzora na uredništvo e-novina već postoji, pa ono nekritički i bez provjere prenosi njegove neistinite teze. Taj slučaj mogao bi poslužiti kao otrežnjenje svim onim čitateljima e-novina koji vjeruju da Subotićeve novčane donacije neće rezultirati njegovim uplitanjem u uređivačku politiku portala.

Samom Lukoviću puno bolnije otrežnjenje moglo bi se dogoditi onog trenutka kad mu kao Šenoinom postolaru, prođe rok i poslovni partner pokuca na vrata. Što će se dogoditi onda ostaje otvoreno pitanje, ali nekako mi se čini da uvaženi kolega tada više neće tvrditi kako između Subotića, Ivice Todorića ili Nine Pavića nema nikakve razlike.