ZVIJEZDA JAPANSKE LIGE Jong Tae-Se igra za japanski klub iz prve lige Kawasaki Frontale, živi lagodnim životom profesionalnog nogometaša u Japanu, ali je lud za džuče idejom socijalizmaMilijuni ljudi diljem svijeta gledali su u utorak, 15. lipnja, prijenos nogometne utakmice reprezentacija Brazila i Sjeverne Koreje, odigrane na stadionu Ellis Park u Johannesburgu. Jedna scena na samom početku prijenosa izazvala je veliku pozornost. Dok se svirala sjevernokorejska himna, kamera je snimala lica nogometaša Sjeverne Koreje, koji su odlučna lica pjevali himnu odajući počast zastavi. No jedan od igrača ponašao se sasvim drukčije. Plakao je, bio je očito vrlo emotivno zanesen cijelom situacijom. Neki su to objasnili nacionalnom odanošću Sjevernokorejaca svojem velikom vođi Kim Jong-ilu i komunističkom režimu. No to objašnjenje u ovom slučaju nije baš bilo točno.

Naime, igrač koji je plakao, 25-godišnji Jong Tae-Se - ako se izuzme činjenica da ima sjevernokorejsku putovnicu - uopće nije Sjevernokorejac. On ima sjevernokorejsku putovnicu samo zato što bez nje ne bi mogao igrati za sjevernokorejsku reprezentaciju, ali on nikada nije živio u Sjevernoj Koreji, nikada nije igrao za neki sjevernokorejski klub. No on je žestoki obožavatelj Kim Jong-ila, pa je to razlog i za suze, a i za to što se uopće našao u sjevernokorejskoj reprezentaciji na svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici.

Stvar je postala zanimljivija kada se saznalo da je imao ponude još dviju država, ali se on odlučio za sjevernokorejsku, čija je postao najveća zvijezda. Njegova biografija mnogo govori o složenim odnosima između tri države: Sjeverne Koreje, Južne Koreje i Japana. Na Korejskom poluotoku stoljećima je postojala jedinstvena nezavisna kraljevina, vrlo zatvorena prema svijetu, zbog čega su je stranci nazivali Samotnjačka kraljevina. No početkom 20. stoljeća ta je država postala metom kolonijalnih pretenzija. Japan je 1910. uspio poluotok pripojiti tadašnjem Japanskom Carstvu. Japan je Korejski poluotok tretirao kao koloniju, izrabljivao je i zemlju i tamošnje stanovnike, mnoge prisilno kao roblje preselio u Japan da tamo rade najteže poslove, posebno nakon što je Japan započeo tridesetih godina svoju militarističku ekspanzionističku politiku na Dalekom istoku upadom prvo u Kinu, a potom - nakon početka Drugog svjetskog rata - osvajanjem cijelog područja Dalekog istoka i Pacifika od Burme do Nove Gvineje i drugih pacifičkih otoka.

No 1945. Japan je bio prisiljen potpisati kapitulaciju, odreći se svih osvojenih područja, pa i Korejskog poluotoka, gdje su sa sjevera ušle sovjetske trupe, dok su se na jugu pojavili Amerikanci, pa su tako stvorene dvije korejske države, komunistička na sjeveru, kapitalistička na jugu. Na poluotoku je došlo do razmirica, 1950. i do rata koji je trajao do 1953., a rezultat mu je bila trajna podjela poluotoka na dvije države, koje su ostale međusobno trajno politički suprotstavljene. Odmah nakon Drugog svjetskog rata mnogi Korejci koji su bili prisilno preseljeni u Japan vratili su se u svoju domovinu, ali su mnogi tamo i ostali.

Danas u Japanu živi oko pola milijuna ljudi korejskog porijekla, mahom potomaka prisilnih radnika. Japansko društvo je dosta nacionalistički ustrojeno, pa su se Korejci, koji su tamo živjeli, dosta žalili na diskriminaciju i neprijateljski odnos. Zbog tih okolnosti tamošnji Korejci ponašali su se dvojako, jedni su se nastojali uklopiti i asimilirati u japansko društvo, te su postali Japanci, dok su drugi - naprotiv - počeli jako isticati svoju korejsku nacionalnost. Ti su Korejci nastojali održavati što jače veze s domovinom svojih predaka, a tu se dogodilo nešto zanimljivo, vezano uz činjenicu da su sada postojale dvije korejske države. Obje su odlučile pomagati japanskim Korejcima, a Sjeverna Koreja je to počela raditi mnogo agresivnije i izdašnije od Južne Koreje, s ciljem, da japanske Korejce politički privuče k sebi. Sjeverna Koreja počela je u Japanu osnivati i financirati škole za tamošnje Korejce, koje su imale formalni status privatnih škola, ali su zapravo bile sjevernokorejske škole na japanskom teritoriju.

Zovu se Chongryon, što je kratica za organizaciju Opći savez Korejaca s prebivalištem u Japanu. Te su škole - u Japanu ih ima 60 - s jedne strane pripremale učenike donekle za život u japanskom društvu, ali su ih politički i ideološki formirale da budu sljedbenici sjevernokorejske ideologije džuče, te sjevernokorejskog vođe. Jong Tae-Se jedan je od pripadnika korejske zajednice u Japanu. On tvrdi da su njegovi djedovi bili prisilno preseljeni iz sjevernog dijela Koreje na rad u Japan. Nakon rata oni su tamo ostali, kao i njihova djeca. No i otac i majka Jong Tae-Sea uzeli su južnokorejsko državljanstvo, pa je i Jong Tae-Se imao to državljanstvo.

Oni su svojeg sina, koji je 1984. rođen u japanskom gradu Nagoyi, poslali u jednu Chongryon školu koju je u Japanu financirala Sjeverna Koreja. Ono što je tamo slušao dosta mu se svidjelo. Kada je završio srednju školu, počeo je studij na Korejskom sveučilištu u Japanu, koje također financira Sjeverna Koreja. Vrlo se rano počeo baviti sportom jer je odmalena bio dosta fizički jak. Počeo je igrati nogomet, te je u tome bio jako uspješan i dobro je napredovao kroz omladinske kategorije. Potom je zaigrao za momčad svojeg sveučilišta, tamo su ga zapazili japanski nogometni agenti, pa je 2006. počeo kao napadač igrati za profesionalni klub Kawasaki Frontale, koji igra u prvoj japanskoj nogometnoj ligi. U tom klubu se jako istaknuo, odigrao za njega 111 utakmica i dao 46 golova. Japanski sportski novinari upozoravali su na njegovu odličnu nogometnu tehniku, efikasnost pred golom, ali posebno na njegovu fizičku pripremljenost i snagu.

Bio je toliko zapažen da mu se pružila prilika da zaigra za neku reprezentaciju, ali se postavilo pitanje za koju. Nudili su mu da zaigra za japansku reprezentaciju, ali je on tu ponudu odbio. Predstavnici južnokorejske nogometne federacije nudili su mu da zaigra za njihovu reprezentaciju, to više što je on po roditeljskoj liniji imao južnokorejsko državljanstvo. No on je i to odbio. Obznanio je da želi igrati za sjevernokorejsku reprezentaciju. On je tijekom školovanja prihvatio ideologiju džuče i postao obožavatelj sjevernokorejskog vođe Kim Jong-ila. No na takvu odluku naveo ga je i jedan sportski događaj iz 2006. Te godine Sjeverna Koreja sudjelovala je u kvalifikacijama za svjetsko nogometno prvenstvo u grupi s Iranom, Japanom i Bahreinom. Na utakmici koju je Sjeverna Koreja igrala s Iranom u sjevernokorejskom glavnom gradu Pjongjangu došlo je do nereda jer su gledatelji bili nezadovoljni jednom sudačkom odlukom pa je Sjeverna Koreja bila kažnjena zabranom da sljedeću utakmicu kao domaćin igra u Sjevernoj Koreji. Bila je to utakmica s Japanom koja je stoga odigrana u Kini. Bez podrške domaće publike, sjevernokorejska reprezentacija izgubila je s 0:1, te zbog tog poraza nije išla na svjetsko prvenstvo. To je Jong Tae-Se smatrao velikom nepravdom te je odlučio da kao reprezentativac igra isključivo za Sjevernu Koreju.

To nije bilo jednostavno ostvariti jer on nije imao sjevernokorejsko državljanstvo. Da bi ga dobio, morao je obaviti neke formalne stvari. Zatražio je ispis iz južnokorejskog državljanstva, ali mu južnokorejske vlasti to nisu željele dati jer one ne priznaju Sjevernu Koreju. No sjevernokorejske vlasti dale su mu putovnicu iako je još formalno ostao južnokorejski državljanin i nikada nije živio u Sjevernoj Koreji. Potom je morao dobiti dopuštenje od svjetske nogometne federacije FIFA-e da zaigra za sjevernokorejsku reprezentaciju. FIFA mu je dala dopuštenje. Jedan od motiva za tu odluku - tvrdilo se - bila je i želja FIFA-e da ublaži negativne posljedice odluka iz 2006. koje su loše bile primljene u Sjevernoj Koreji. Uz Jong Tae-Sea još dvojica nogometaša iz japanske lige, koji su po narodnosti Korejci sa stalnim prebivalištem u Japanu, dobili su dopuštenje da zaigraju u sjevernokorejskoj reprezentaciji. Sva trojica su se pokazala jako dobrima tijekom reprezentativnih utakmica Sjeverne Koreje, posebno u kvalifikacijama. Jong Tae-Se odigrao je od 2006., kada je počeo igrati za sjevernokorejsku reprezentaciju, do sada 23 utakmice i zabio 15 golova. Imao je i važnu ulogu u utakmicama koje je Sjeverna Koreja odigrala u kvalifikacijama za ovogodišnje svjetsko prvenstvo.

Doduše, u tim kvalifikacijama zabio je samo jedan gol, ali je bio opasan za protivnike kao organizator napada i asistent golgeterima. Oni koji su pratili utakmice reprezentacije Sjeverne Koreje mogli su vidjeti da ona igra strogo defenzivno, s tri središnja braniča, te povučenim srednjim redom, pred kojim su samo Jong Tae-Se i eventualno još jedan napadač. No takvom zatvorenom igrom uspjeli su se kvalificirati za svjetsko nogometno prvenstvo, prvi put nakon 44 godine.

To je za Sjevernu Koreju bio izvanredan uspjeh, jer se na FIFA-inoj rang-listi reprezentacija svijeta Sjeverna Koreja nalazi tek na 105. mjestu, pa je najslabije rangirana od svih reprezentacija koje igraju u Južnoj Africi. Druga najlošija na toj ljestvici, reprezentacija Novog Zelanda, nalazi se na 73. mjestu. Plasman na svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici u Sjevernoj Koreji smatra se ogromnim nacionalnim sportskim uspjehom i šansom da se zatvorena, od svijeta izolirana Sjeverna Koreja, proglašena opasnom zemljom zbog svoje agresivne politike i izgradnje nuklearne borbe, afirmira na sportskom polju, kao što je to bilo prije 44 godine.

VOĐA SJEVERNE KOREJE Kim Jong-il, ozloglašeni diktator u svijetu poznat po agresivnoj politici i razvoju nuklearne bombeMnogi se još sjećaju nastupa Sjeverne Koreje na nogometnom svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj. Tada je Sjeverna Koreja došla kao potpuni autsajder. No napravila je najveću senzaciju. Na opće iznenađenje Sjeverna Koreja se plasirala u četvrtfinale. U Liverpoolu se u četvrtfinalnoj utakmici sučelila s tada odličnim Portugalom, a nakon 25 minuta igre Sjeverna Koreja je vodila s 3:0, te se očekivala još jedna senzacija. No igru je preokrenuo tada jedan od najboljih igrača svijeta Eusebio zabivši za Portugal četiri gola, te je uz još jedan gol Joséa Augusta pobijedio s 5:3. Portugal je na tom prvenstvu bio treći.

Sjevernokorejski režim želio bi sada ponoviti sličan uspjeh, pa je zato, unatoč svojoj zatvorenosti, angažirao i ta tri nogometaša iz Japana, iako takvi potezi nisu česti kod tog režima. Organizacija njihovih treninga, turneja i utakmica je krajnje tajnovita, oni su uvijek smješteni na izoliranim lokacijama, igrači ne smiju imati nikakvih kontakata s novinarima ili publikom, ne organiziraju se press konferencije ili intervjui. Igrači se najčešće na stadionu gdje igraju utakmice pojave neposredno prije početka, te poslije utakmice odmah nestanu. Koliko je šefovima te reprezentacije stalo do tajnovitosti vidi se po jednom detalju. Sve reprezentacije sudionice prvenstva vrlo su rano izabrale svoje sportske baze u Južnoafričkoj Republici gdje će stanovati i trenirati dok se natječu na prvenstvu. Jedino je Sjeverna Koreja odlučila da će njezin sportski kamp biti u susjednom Zimbabveu, diktatorskoj državi koja održava bliske odnose sa Sjevernom Korejom, gdje su tamošnje vlasti bile spremne potpuno održavati sigurnost sjevernokorejskih reprezentativaca. No kasnije je ta odluka promijenjena pa su Sjevernokorejci ipak smješteni u kamp pokraj Johannesburga, koji je - po njihovu zahtjevu - ipak apsolutno izoliran, te igrače nitko ne može vidjeti ni u hotelu, ni na treningu. Ipak, zbog interesa javnosti prije prve utakmice s Brazilom sjevernokorejska reprezentacija je održala jednu konferenciju za tisak, koja je vrlo brzo prekinuta kad su novinari počeli postavljati neugodna pitanja koja se tiču politike. Zbog tog interesa određen je jedan nogometaš da ipak dade neke izjave pojedinim, posebno izabranim stranim novinarima.

Za to je određen upravo Jong Tae-Se, i to stoga što živi u Japanu, pa mu je funkcioniranje slobodnog tiska poznato, te se on u tim kontaktima sa stranim novinarima dobro snalazio. No odbio je odgovarati na politička pitanja i na pitanja o životu u Sjevernoj Koreji objasnivši da on o tome ništa ne zna jer se politikom ne bavi, a kako je u Sjevernoj Koreji ne zna jer tamo ne živi. Svoj odnos prema Sjevernoj Koreji ipak su rječito pokazale njegove suze koje je ispustio kad se prije utakmice s Brazilom svirala sjevernokorejska himna. Na toj utakmici, koju je Sjeverna Koreja hrabro odigrala, te izgubila samo s 1:2, on je igrao odlično, a kod gola je asistirao strijelcu Ji Yun Namu.