Damir NovotnyVisina javnog duga bez presedana u ekonomskoj povijesti prisilila je vlade europskih država na snažne fiskalne reforme i aktualiziranje pitanja optimalne alokacije javnih financijskih resursa. Unatoč različitim prijeporima te javnim i teorijskim raspravama, vlade vodećih zemalja članica odlučne su u namjeri da temeljito reformiraju fiskalni sektor. Tako su njemačka i britanska vlada najavile snažne zahvate u visini i strukturi javnih rashoda, kao i poreznim spiralama, s ciljem dugoročne stabilizacije javnih financija. Potpuno je neprijeporno da se hrvatski fiskalni sektor također mora reformirati i modernizirati.

Postojeća struktura je neodrživa i zahtijeva neodgodive promjene. Porezni sustav se mora temeljito rekonstruirati, uz nužno odustajanje od ideje da hrvatsko gospodarstvo može svoju konkurentsku prednost graditi na konceptu zone niskih poreza. Stanje i perspektive razvoja javnih financija u vrlo dugom roku neće omogućiti snižavanje općeg poreznog opterećenja, nego samo promjene u poreznoj spirali koja bi bila prilagođena ekonomsko-političkim ciljevima (ekonomski rast i kreiranje novih radnih mjesta). Sveobuhvatna porezna reforma svakako je vrlo važna, međutim, restrukturiranje javnih rashoda poseban je izazov. Osim upravljačkih i diskrecijskih troškova državne uprave, socijalni i zdravstveni sektor kreiraju najveće grupe proračunskih rashoda.

Osim pitanja održivosti mirovinskog sustava, povećavanje učinkovitosti i snižavanje ukupnih troškova zdravstvenog sustava. Hrvatsko zdravstvo, kao i velika većina zdravstvenih sustava u zemljama srednje i istočne Europe, izrazito je neučinkovito. Prekomjerni bolnički kapaciteti i ukupne zdravstvene infrastrukture jedan su od najvećih problema u zemljama istočne Europe. Ove zemlje imaju dvostruko više bolničkih kreveta od razvijenih europskih zemalja. Najmanji broj kreveta na stotinu tisuća stanovnika imaju skandinavske zemlje, Nizozemska i Velika Britanija. Hrvatska s oko 560 bolničkih kreveta na sto tisuća stanovnika nalazi se između istočnoeuropskih zemalja (prosjek 820) i razvijenog dijela Europe (prosjek 400). Smanjivanje broja kreveta i optimizacija zdravstvenih kapaciteta jedan je od prioritetnih projekata u reformiranju zdravstvenog sustava. Osim snižavanja troškova zdravstvene infrastrukture, reformiranje zdravstvenog sektora polazi od dileme treba li država biti pružatelj zdravstvenih usluga ili samo regulator.

Uloga privatnog sektora u zdravstvenim sustavima europskih zemalja u novije vrijeme postaje sve važnija. Proces privatizacije zdravstvene infrastrukture, ali i operacija pružanja zdravstvenih usluga, u proteklih desetak godina posebno je bio izražen u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Češkoj. Empirijski pokazatelji ukazuju da privatni sektor podiže učinkovitost i kvalitetu zdravstvenih usluga te uvodi najbolju upravljačku praksu u sustave zdravstvene zaštite. Novi kapaciteti se sve češće razvijaju na principima javno-privatnog partnerstva, na koji se način značajno smanjuju javne kapitalne investicije. Izdvajanje i privatizacija netemeljnih djelatnosti također je dominantan trend u zdravstvenim sustavima europskih zemalja.

Troškovi hrvatskog zdravstvenog sektora narasli su na preko 26 milijardi kuna godišnje, što čini gotovo četvrtinu javnih rashoda. Iako se više od jednog desetljeća vode diskusije o modelima restrukturiranja zdravstvenog sektora, ciklus intenzivnih investicija u javnu zdravstvenu infrastrukturu, na žalost, ne samo da nije povećao učinkovitost pružanja zdravstvenih usluga nego je kreirao nove deficite i neravnoteže. Primarna zdravstvena zaštita transformirana je u svojevrsnu kombinaciju državnog i privatnog upravljanja koja s jedne strane izaziva frustracije liječnika, ali i generira nepotrebno visoke troškove. Jedinstvene paušalne naknade ordinacijama primarne prakse, koja se obračunava prema registriranim bolesnicima a ne prema stvarno izvršenim uslugama, ionako predimenzioniran sustav ordinacija temeljne zdravstvene zaštite čini troškovno izrazito neučinkovitim. Unatoč velikim bolničkim kapacitetima u proteklim godinama su izgrađene potpuno nove javne bolnice. Uz nisku iskorištenost kapaciteta, poseban problem je neefikasna potrošnja lijekova i materijala. Prekomjerni kapaciteti zahtijevaju i posade zdravstvenog osoblja, što dodatno troškovno opterećuje zdravstveni sustav.

Ovakvo stanje dugoročno ugrožava ekonomiku zdravstva. S druge strane, reforma zdravstvenog sustava i otvaranje procesa privatizacije bolnica nije samo prioritetno pitanje za fiskalne, nego i za ukupne vladine politike. Globalni trend razvoja medicinskog turizma, odnosno spajanja turističkih i zdravstvenih usluga, pruža veliku šansu za hrvatsko zdravstvo. Prekomjerni zdravstveni kapaciteti bi se kroz privatizacijski proces, uz određenu promjenu regulatornog okvira, mogli vrlo uspješno iskoristiti za pružanje usluga medicinskog turizma. Zahvaljujući odgovarajućim vladinim politikama, Mađarska se profilirala kao vrlo važna destinacija medicinskog turizma. Otvaranje procesa privatizacije hrvatskih zdravstvenih kapaciteta nužan je korak u uspostavljanju održivog i troškovno učinkovitog zdravstvenog sustava.

Transformacija i modernizacija cjelokupnog zdravstvenog sustava mora obuhvatiti i punu liberalizaciju zdravstvenog osiguranja te omogućavanja pune konkurencije između državnog i privatnih osiguravajućih društava. Za sveobuhvatnu reformu sustava zdravstvene zaštite, međutim, potrebno je postići opći društveni konsenzus. Vlada se u tom smislu ne smije iscrpljivati na marginalnim pitanjima koja troše veliki politički kapital, nego usredotočiti na ključne strukturne reforme. Reforma zdravstva te stvaranje učinkovitih kombinacija javnog i privatnog zdravstva moraju biti na vrhu popisa vladinih prioriteta.