Janusz BugajskiPosjet predsjednika Medvjedeva Sjedinjenim Državama zamišljen je da pokaže kako je Rusija otvorena za poslove i suradnju sa svojim bivšim neprijateljem. U međuvremenu su američke vlasti uvjerile sebe da Rusija i Zapad imaju temeljne zajedničke interese poput borbe protiv islamističkog terorizma, stabilizacije Afganistana i sprečavanja Irana da razvije nuklearno oružje. Otopljavanje Obamina odnosa s Moskvom navodno bi trebalo omogućiti Rusiji da se ponaša kao konstruktivni međunarodni čimbenik. No toj površnoj službenoj ocjeni nedostaje pažljiva analiza kremaljskih kalkulacija. Rusija nije napustila svoje težnje da ponovno bude eminentna sila u Europi i Aziji te da se natječe s SAD-om. Njezin cilj je da poveže rusku dominaciju u “postsovjetskom prostoru” s kooperativnim odnosima s Amerikom kako bi se okoristila investicijama, trgovinom i transferom tehnologije.

NO UNATOČ POKUŠAJIMA Medvjedeva da stekne poslovne partnere te da se okoristi tehnologijom kalifornijske Silicijske doline, ruska strategija je utemeljena na pogrešnoj premisi. Ekonomska raznovrsnost i modernizacija ne mogu se isplanirati državnim dekretom. Silicijska dolina se razvila zahvaljujući privatnoj inicijativi i poduzetništvu pojedinaca, a ne zbog vladinih programa. Medvjedev promiče tehnološki park Skolkovo u blizini Moskeve kao ruski odgovor na Silicijsku dolinu te želi privući privatne investitore i pomoći usmjeravanju državnih fondova u telekomunikacije te IT, biomedicinske i nuklearne tehnologije. No ako ruske vlasti žele ozbiljno imitirati američki gospodarski uspjeh, najvažnije bi bilo da zaustave miješanje vlade u rusku ekonomiju i sveprisutnu korupciju. Ali to je malo vjerojatno uzmu li se u obzir specifični interesi oligarha povezanih s Kremljom. Zapadnjačke zablude o ruskim strategijama često su povod prešutnom pristanku na kremaljske ciljeve. Na primjer, u međunarodnoj areni Moskva manipulira stereotipom islamskog terorista kako bi tvrdila da se bori protiv zajedničke prijetnje islamista na sjevernom Kavkazu i drugdje oko ruskih granica. Rezultat je da zapadnjačke vlade uvelike ignoriraju učestalo i rasprostranjeno kršenje ljudskih prava ruskih službi sigurnosti i Kremlju daju odriješene ruke za borbu protiv pokreta za neovisnost unutar Ruske Federacije.

U SLUČAJU IRANA Moskva ne pozdravlja američko-iransko približavanje jer to umanjuje ulogu Rusije na Bliskom istoku i u Perzijskom zaljevu. U slučaju Afganistana Rusija bi mogla surađivati i dopustiti da zalihe za NATO-ove trupe prelaze njen teritorij, ali ne želi da SAD prevlada. Uspjeh NATO-a u Afganistanu ojačat će američki utjecaj u srednjoj Aziji, koju smatraju ruskom zonom od posebnog interesa. Što dublje Washington zaglibi u Afganistanu, manje će postrojbi morati angažirati u ruskom susjedstvu, pa će primjereniji biti i prijedlog predsjednika Medvjedeva za novu kontinentalnu sigurnosnu strukturu koja Kremlju daje prava veta. U tom kontekstu konflikt u Kirgistanu, pogotovo ako se proširi na nemirnu Fergansku dolinu, gdje se križaju granice triju država, testirat će američko-rusku suradnju. Optimistični komentatori gledaju na američku i rusku pasivnost tijekom nedavnih međuetničkih sukoba kao indikativnu za novo partnerstvo koje bi moglo cvjetati u postsovjetskoj areni. U stvarnosti, Moskva izbjegava upletanje u unutarnji kirgistanski konflikt sve dok kirgiska vlada održava lojanost prema Rusiji pa Washington nije u poziciji da šalje NATO-ove mirotvorne trupe u zemlju. Za razliku od Gruzije, Rusija ne može tvrditi da brani ugrožene sunarodnjake u Kirgistanu. Međuetnički sukobi Kirgiza i Uzbeka, koje su orkestrirali politički suparnici, nisu prikladno područje za širenje ruskih državnih interesa. Nije čudno da je Kremlj odbio pozive kirigiske vlade da razmjesti mirotvorne trupe po zemlji. Bilo koja ruska mirotvorna operacija zahtijevala bi suglasnost svih susjednih srednjoazijskih država. Nekoliko je zemalja odbilo pružiti Rusiji mandat da organizira regionalne mirotvorne misije pod kišobranom organizacije koju Moskva održava kao protutežu NATO-u, Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO). Oni se brinu da bi Moskva mogla napraviti presedan za intervencije izvan vlastitog teritorija. Kazahstan preferira veću ulogu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), kojoj trenutno predsjeda, i razvijanje panazijske Konferencije za suradnju i izgradnju povjerenja (CICA) tako da joj uvede strukture koje bi mogle rješavati krize.

STOGA VALJA ponovo razmotriti opće mišljenje da su unaprijeđeni odnosi SADa i Rusije automatski koristili svim susjednim zemljama. Štoviše, dvije se opasnosti naziru iz trenutačnih odnosa SAD-a i Rusije. Prvo, mogu razviti duboke strahove da je Washington napustio interese istočne Europe i srednje Azije kako bi zadobio suradnju Moskve na drugim područjima. To bi moglo ili pogoršati odnose s Rusijom zbog straha od dominacije ili ohrabriti veću odanost lokalnih vlasti prema Moskvi, što će polarizirati ili radikalizirati unutarnju politiku, kao što se moglo vidjeti u Ukrajini nakon izbora Janukoviča za predsjednika. Mokva bi se mogla osjetiti ohrabrenom time što Washington zanemaruje sigurnosne interese saveznika kako bi zadobio suradnju Rusije. Kremlj je iskušavao reakcije Washingtona na nizu svojih agresivnih poteza, kao što su povećanje prisutnosti ruske flote na ukrajinskom teritoriju, pritisci na preuzimanje ukrajinskih plinskih postrojenja, podržavanje nasilne smjene kirgiske vlade puno prihvatljivijim ministrima i sve većim pritiscima na Bjelorusiju i Azerbejdžan da podvrgnu svoje energetske interesee ruskima. Obamin tim inzistira na tome da sve to ne znači priznavanje interesnih sfera te da će reagirati ako Rusija ugrozi američke saveznike ili im zaprijeti. Međutim, sve je manje jasno gdje je linija koja se ne smije prijeći, dok Rusija poseže za nekonvencionalnim sredstvima kao što su ucjene energentima, korumpiranje poslovnih suradnika, manipulacija konfliktima i raspoređivanje mirotvornih trupa. A uzme li se u obzir koliko je Washingtonu stalo da udovolji Moskvi, nejasno je koliko bi ikakva reakcija i mogla biti učinkovita.