Novi pogled Werner Herzog svoje najslavnije filmove snimio je 70-ih i 80-ih godina, no oni su tek odnedavno opće prihvaćeni kao iznimno vrijedniIako se smatralo da je njemački redatelj Werner Herzog (67) svoje najbolje filmove režirao prije više od 20 godina, u posljednjih pet godina on je toliko aktivan da se potvrđuje kako su njegovi filmovi iz sedamdesetih i osamdesetih tek posljednjih godina prihvaćeni kao iznimno vrijedni. U sedamdesetima, Herzog je snimio filmove kao što su “Aguirre, gnjev Božji”, “Enigma Kaspara Hausera”, “Stroszek”, “Nosferatu” i “Woyzek”, a 1982. i “Fitzcarraldo”, filmove koji su nagrađivani na uglednim festivalima, ali koje nisu uvijek prihvaćali ni publika ni kritika.

Nakon što se u devedesetima, posebno nakon što je 1991. umro njegov omiljeni glumac Klaus Kinski, smatralo da je Herzogu najbolje da se umirovi, on je počeo režirati sjajne dokumentarne filmove, a vrhunac je postigao 2005. s nagrađivanim filmom “Grizzly Man”. Tada postaje zanimljiv i komercijalnom Hollywoodu pa snima film “Rescue Dawn” s Christianom Baleom, a na venecijanskom festivalu prošle godine doživio je da se čak dva njegova filma, “The Bad Lieutenant: Port of Call - New Orleans” s Nicolasom Cageom i Evom Mendes te “My Son, My Son, What Have Ye Done” s Willemom Dafoeom, kandidiraju za nagradu Zlatni lav, što se nije dogodilo nikada u povijesti festivala.

Za film "Bad Lieutenant" smatra se da je remake filma redatelja Abela Ferrare iz 1992. godine u kojem Harvey Keitel glumi korumpiranog policajca, narkoovisnika i ljubitelja prostitutki koji se odlučuje promijeniti, a u Herzogovu filmu tu ulogu glumi Nicolas Cage. U drugom filmu Willem Dafoe glumi detektiva koji istražuje zašto je i kako sin ubio majku. Da se Herzog vratio u središte filmske pozornosti pokazalo se i na ovogodišnjem berlinskom festivalu, kada je postavljen za predsjednika žirija.

Herzog je rođen 1942. u Münchenu, ali budući da je trajao rat, njegova ga je majka Elisabeth, zajedno sa starijim bratom Tilbertom, odlučila odvesti u selo Sachrang u blizini granice s Austrijom. Otac Dietrich otišao je u vojsku i napustio obitelj tako da Werner Herzog nikada ne želi pričati o njemu. Karijeru je započeo kao samouki filmaš, u središte svojih filmova najčešće je stavljao pojedinca i njegove megalomanske želje i prohtjeve, ali se često govorilo da je Herzog taj koji kroz film prikazuje svoje megalomanske želje i prohtjeve zbog čega su njegova snimanja bila kaotična. Na snimanju filma ”Aguirre, gnjev Božji”, priče o španjolskom konkvistadoru u potrazi za El Doradom, Herzog se svađao s glavnim glumcem Klausom Kinskim toliko da je ovaj rekao da napušta snimanje, na što mu je Herzog kazao kako će mu sasuti nekoliko metaka u glavu nakon čega se Kinski predomislio. Godine 1982. snimao je film ”Fitzcarraldo” o ekscentričnom ljubitelju glazbe koji želi izgraditi operu u amazonskim prašumama.

Snimanje filma pretvorilo se u Herzogovu megalomaniju u kojoj glavni akteri parobrodom plove po Amazoni a zatim je parobrod težak 340 tona prenijet preko planine u prašumi bez upotrebe specijalnih efekata. Sve te priče pridonijele su stvaranju mitova o Herzogu kao čudaku koje je on nastojao demantirati kada smo s njim razgovarali ekskluzivno za Nacional. Herzog je u svakom trenutku želio sebe predstaviti kao sasvim normalnu osobu i redatelja koji uopće ne zna otkud toliko kontroverzi oko njegove karijere.

NACIONAL: Svojim posljednjim filmom “The Bad Lieutenant: Port of Call - New Orleans” izazvali ste velike kontroverze jer su se kritičari pitali kako ste se uopće usudili raditi remake filma “Bad Lieutenant” redatelja Abela Ferrare iz 1992.

'BAD LIEUTENANT' Jedan od posljednjih filmova Wernera Herzoga izazvao je kontroverze jer su kritičari tvrdili da je to remake filma Abela Ferrare- Nisam gledao film “Bad Lieutenant”, moj film nema veze s njim. Jedino znam da je jedan od producenata mog filma Edward R. Pressman, koji ujedno ima prava na naslov filma “Bad Lieutenant”. Zato su on i ostali producenti filma počeli špekulirati kako bi se mogli snimiti nastavci filma “Bad Lieutenant”, ali ja sam se tome usprotivio, rekao sam da će to zbuniti publiku jer ne želim da moj film ima ikakve veze s filmom Abela Ferrare. Osim toga, na ponuđeni scenarij ja sam dopisao novi početak, novi kraj, brojne nove scene, a kako nisam gledao Ferrarin film, onda moj film nikako ne može biti nastavak ili remake njegova.

NACIONAL: Kako je moguće da niste gledali film Abela Ferrare? Gledate li uopće filmove?

- Nemam puno slobodnog vremena pa tako ne gledam mnogo filmova. Krajem 2008. snimao sam “Bad Lieutenant”, a odmah po završetku snimanja otišao u Španjolsku gdje sam režirao operu “Parsifal”. Potom sam na sjeveru Etiopije, na granici sa Sudanom i Kenijom, režirao kratki film “La bohème”. Zatim sam radio na prijevodu djela “Conquest of the Useless”, moje knjige o snimanju filma “Fitzcarraldo”, i režirao film “My Son, My Son, What Have Ye Done” koji sam snimao u San Diegu, Peruu i centralnoj Aziji. Sada vam je jasno zašto u tih godinu dana nisam pogledao ni jedan film. Nadam se da ću jednog dana pogledati Ferrarin film, kupit ću bocu viskija, jer Ferrara voli viski, i onda ćemo nas dvojica sjesti, razgovarati i uspoređivati svoje filmove.

NACIONAL: Kako se nosite s mitom zvanim Werner Herzog?

- Ne postoji mit o Werneru Herzogu, odnosno postoji valjda 15 mitova. Ispada da sam ja podijeljena ličnost. Neka bude, uvijek se mogu sakriti iza nekog od tih mitskih lica.

NACIONAL: Ali vi ste poznati po svom nekonvencionalnom ponašanju, čak je prije dvije godine u TV seriji “Entourage” prema vama stvoren lik njemačkog redatelja Vernera Vollstedta, kojega glumi Stellan Skarsgård, koji je prilično lud i stalno mijenja odluke.

KARIJERA U HOLLYWOODU Werner Herzog na snimanju filma 'The Bad Lieutenant: Port of Call - New Orleans' iz 2009. s glavnim glumcima Nicolasom Cageom i Evom Mendes- Ja sam profesionalac i ne mijenjam svoje mišljenje. Prilično sam komunikativan, producenta filma “Loš policajac” pozvao sam na snimanje, a to redatelji inače ne rade, uštedio sam na predviđenom proračunu filma 2,6 milijuna dolara, završio snimanje dva dana ranije, što je toliko nevjerojatno u Hollywoodu da mi je Lerner rekao kako se želi udati za mene i objasnio to riječima “Herzog je jedini redatelj koji se ne preserava”. U svojoj karijeri snimio sam gotovo 60 filmova i nikada nisam prekoračio predviđeni proračun, od toga sam pet filmova snimio i za manje od predviđenog proračuna. Snimam vrlo brzo, dnevna snimanja završavam u tri ili četiri poslijepodne, nikada nisam izgubio živce na snimanju, pa se onda pitam otkud taj glas o meni kao luđaku koji često mijenja mišljenja.

NACIONAL: Evo jednog primjera. Prije četiri godine, u vrijeme dok ste snimali film “Rescue Dawn” u Tajlandu, u magazinu New Yorker je objavljen zanimljiv tekst o vama koji opisuje kaos na snimanju filma i vaš čudan odnos spram glumaca.

- Pročitao sam ga i ne mogu reći da je to potpuno netočan tekst. Na snimanju smo bili okruženi ljudima iz kriminalne organizacije, ali nismo znali u potpunosti o kakvim se osobama radi. Tri producenta tog filma su kasnije završili u zatvoru. Nakon toga, prije dvije godine, našao sam se u Bangkoku gdje sam tražio lokacije za svoj novi film i odjednom sam shvatio da sam u Tajlandu na listi osoba koje traži policija. Uhitili su me, stavili mi lisičine na ruke, a sve zato što su tajlandske vlasti mislile da sam ja jedan od tih producenata. Trebali su dani da im objasnim da nisam producent nego da su me ti ljudi unajmili da režiram film. Nije ugodno naći se u tajlandskom zatvoru, ali odmah sam nazvao njemačko veleposlanstvo tako da se brzo saznalo da sam zatvoren. Da se vratim snimanju filma, novinar New Yorkera je bio tamo na početku snimanja, imali smo ekipu iz Amerike, profesionalce iz Hollywooda, Britance te više od 50 posto Tajlanđana. U prvih nekoliko dana bilo je teško asimilirati tri grupe ljudi u jednu zajedničku grupu a pojavili su se i financijski problemi. Novinar je tijekom prvih dana svjedočio nekim ludim situacijama, ali nakon pet dana sve sam doveo u red. Dakle, njegov tekst nije netočan, ali on opisuje sam prvih pet dana. Dalje je posao obavljan vrlo koordinirano i snimanje je završeno tri dana prije predviđenog roka.

NACIONAL: A što je s odnosom spram glumaca, Christian Bale je na snimanju tog filma plakao, a opće je poznat vaš odnos s Klausom Kinskim s kojim ste snimili pet filmova i prijetili mu da ćete ga ubiti?

- Klaus Kinski bio je potpuno destruktivan, ali je bio jedinstven kao glumac. Kinski je bio gospodin, veliki profesionalac, ali istovremeno i destruktivan preko svake zamislive mjere. Njegova destruktivnost je bila vrlo opasna.

NACIONAL: Tko je, dok ste bili mladi i u usponu, filmski utjecao na vas?

- Nitko, jer filmove nisam gledao ni kada sam bio mlad. Sve do 11. godine nisam pogledao ni jedan film, nisam znao ni da kinematografija postoji. Odrastao sam u selu a kuća moje obitelji nalazila se izvan tog sela, u planinama. Da filmovi postoje saznao sam tek kada je putujući prikazivač filmova došao u moju školu i prikazao nam ih nekoliko. Kada sam imao 19 godina, snimio sam svoj prvi kratki film “Herakles” a istovremeno sam radio u noćnoj smjeni u čeličani kako bih došao do novca za snimanje tog filma.

NACIONAL: Ako ste radili u čeličani kako biste zaradili novac za snimanje filmova, odakle je onda dolazila ta silna energija i želja za snimanjem filmova?

NAPETI ODNOSI S glumcem Klausom Kinskim snimio je pet filmova, a na snimanjima su se žestoko svađali- Energija uvijek dolazi iz hrane, ali ne i inspiracija. Ja sam oduvijek znao koja je moja sudbina i uvijek sam znao da moj život neće biti lagan. Taj teret još uvijek nosim na svojim ramenima i sviđa mi se. Vodio sam i vodim život pun smisla. Međutim, desetljećima sam živio u polusiromaštvu, što mi nikada nije smetalo. Sve što imam, sve svoje filmove, tisuće fotografija, sve dokumente, dajem neprofitnoj organizaciji, što znači da više nisam vlasnik toga. Ako bih za dvije godine postao siromah, ne bih mogao prodati svoje filmove kako bih zaradio nešto novca jer oni više nisu moji.

NACIONAL: Zašto to radite?

- Zato što želim sve svoje radove držati na okupu. Kada je Rainer Werner Fassbinder umro, njegovi radovi bili su razbacani na sve strane i trebalo je 20 godina napornog rada da bi se materijali prikupili u jednu fondaciju, od tada je njegov rad sačuvan. U svom slučaju primjećujem kompliciranu strukturu obitelji jer sam se tri puta ženio pa ako jedno dijete naslijedi 12 filmova a drugo 21, mogla bi se javiti ljubomora. A trebalo bi platiti i porez na nasljedstvo, pa ako ne bi bilo novca za plaćanje tog poreza, onda bi filmovi bili prodani, recimo, Rupertu Murdochu i drugima. Tada moja djela ne bi bila okupljena na jednome mjestu i zato radim ovo što radim.

NACIONAL: Spomenuli ste Fassbindera, odmah se sjetimo njemačke kinematografije sedamdesetih i pokreta kojem ste i sami pripadali. Jesu li ta vremena mistificirana ili su doista značajna za povijest njemačke i svjetske kinematografije?

- Ne znam jer nikada nisam pripadao ničemu, nikakvom pokretu. Uvijek sam djelovao sam. Poznavao sam Fassbindera, jedan drugog smo jako voljeli i cijenili. Što se tiče ostalih njemačkih redatelja tog vremena, nisam imao veze s njima, nisam bio dio nekog vala, radovi drugih redatelja tada su mi izgledali previše trendovski, potpuno različito od mojih filmova, mnogi od njih danas se ne mogu ni gledati. Ti filmovi su ostarjeli, dok, recimo, moj film “Aguirre, gnjev Božji” uopće nije ostario.

NACIONAL: Znači li to da ne gledate tuđe, ali katkad gledate vlastite stare filmove?

- Ne, ne gledam ni tuđe ni svoje filmove. Isto je i s operama, režiram ih, ali nikada ne sjednem među publiku kako bih ih pogledao. Ne znam ni kako bi opera trebala izgledati. Upravo zato što ne znam kako bi trebala izgledati, moje opere uvijek izgledaju drugačije.

NACIONAL: Danas snimate komercijalne filmove s velikim hollywoodskim zvijezdama kao što su Nicolas Cage, Eva Mendes i Christian Bale. Nije li to neobično za osobu koja je nekada snimala filmove koji su teško pronalazili širu publiku?

- Ne slažem se s vama jer su i moji stari filmovi bili “srednjostrujaški”, samo je trebalo vremena da ih publika prihvati kao takve. Kada sam 1972. snimio “Aguirre, gnjev Božji”, nitko ga nije želio vidjeti jer su početne kritike bile loše. Tek 30 godina kasnije dobio je na značenju i sada je to film koji svatko mora imati u svojoj kolekciji. I film “Enigma Kaspara Hausera” je srednjostrujaški. Priče mojih filmova su uvijek snažne s odličnim glumcima tako da ih može razumjeti i šestogodišnjak i devedesetogodišnjak iz Uzbekistana, Brazila, Alžira ili Amerike. Sada sam snimio film “The Bad Lieutenant: Port of Call - New Orleans” i kritičari odjednom pišu da radim filmove za široku publiku. Uvijek sam radio filmove za široku publiku samo što tu publiku nisam odmah i nalazio. Zato mogu reći da su moji filmovi srednjostrujaški, a filmovi mnogih drugih redatelja su bizarni.

NACIONAL: Nekada, kada ste bili na vrhuncu kreativnosti, jedva ste pronalazili novac za snimanje filmova, a sada se čini da više nemate problema s time. Nije li to paradoks?

- I dalje imam problema s pronalaženjem novca. Uvijek mi je teško, ali nikada se ne žalim zbog financija. Žaljenje i prigovaranje jedan je od razloga zbog kojih nisam volio situaciju koja je nastala nakon ujedinjenja Njemačke. Kada je pao Berlinski zid, osjetio sam unutrašnju radost koju nikada do tada nisam osjetio zato što sam bio jedan od onih koji je uvijek govorio kako će se Njemačka ujediniti jer to mora napraviti ne iz političkih nego ih povijesnih i kulturoloških razloga. Willy Brandt je tada rekao kako se zatvara knjiga njemačkog ujedinjenja. Smatrao sam da pjesnici mogu održati Njemačku zajedno te da će Njemačka biti ujedinjena jednako kao i jednog dana Koreja i Irska. U znak toga počeo sam pješice, uz granicu, kretati se Njemačkom, želio sam kao pjesnik zaokružiti Njemačku, staviti remen riječi i kulture oko Njemačke. Nikada nisam završio svoju misiju, hodao sam 1800 kilometara uz granicu, ali sam se razbolio i završio u bolnici gdje sam proveo osam dana. Znate što se dogodilo u nekoliko sati nakon pada zida? Sve su banane, walkmani i boce kečapa bili rasprodani u jednom danu. Nakon deset dana Njemačka je zapala u kulturu prigovaranja i to je trajalo do nedavno. Svi su prigovarali kako naša vlada ne radi dovoljno dobro a ja sam im govorio da želim vidjeti sve ljude sa zavrnutim rukavima kako počinju raditi. Nikada nisam volio kulturu prigovaranja i nikada nisam lako pronalazio novac za svoje filmove, ali se neću zbog toga žaliti. Uvijek sam radio onakve filmove kakve sam želio. Francis Ford Coppola će vam reći isto, iako je on zaradio milijune od svoje vinarije. Danas je mnogo teže naći novac jer je publika usmjerena na filmove kao što su “Transformeri”, prema drugačijem načinu komunikacije, prema internetu. U redu, neka im bude. No time mi nije olakšan posao. Ali i dalje vam kažem, neću zbog toga prigovarati.

NACIONAL: Da niste redatelj, čime biste se bavili?

- Bio bih matematičar. Vjerojatno ste čuli za brojne matematičare kao što je bio Pierre de Fermat koji su postavljali matematička pitanja koja su riješena tek stoljećima kasnije. I ja imam nekoliko takvih matematičkih pitanja, pitanja o hiperboličkom prostoru koja nitko do sada nije pitao i koja trenutačno intrigiraju matematičare. Ne znamo mnogo o prostoru a još manje o vremenu. Osim toga, volio bih biti arheolog, ali i ronilac jer volim uranjati u sve što je nepoznato. Volio bih svirati violončelo.