DIANA PEČKAJ VUKOVIĆ, iako najpoznatija kao autorica scenarija za hrvatske telenovele, ta Zagrepčanka diplomirala je povijest umjetnosti i novinarstvo, autorica je dviju knjiga, nagrađivana inovatorica a odnedavna i predsjednica ženske inicijative HSLS-aDok se na Prvom programu HTV-a ovih dana privode vrhuncu zapleti u telenoveli “Dolina sunca”, autorica scenarija Diana Pečkaj Vuković već radi na novom scenariju za telenovelu o kojoj još ne može ništa govoriti. Iako je dosad već napisala scenarije za telenovelu “Ljubav u zaleđu” te serije “Sve će biti dobro” i “Kazalište u kući”, ta samozatajna Zagrepčanka likom je nepoznata brojnim poklonicima svojih priča.

Novinarka, spisateljica, nagrađivana inovatorica, a odnedavna i politička aktivistica, stigmu sapuničarke hrabro nosi i, dapače, uživa argumentirano raspravljati o tom žanru. Posljednja u nizu njenih telenovela ujedno je i najdulja, počela se emitirati još u rujnu prošle godine, a zadnja, 210. epizoda bit će emitirana 13. srpnja. Sudeći prema raspravama na internetskim portalima, gledatelji je smatraju najkvalitetnijom hrvatskom sapunicom. Što god tko mislio o hrvatskim sapunicama, visoke brojke gledanosti daju im realnu moć utjecaja na široke mase koje ih pasionirano prate mjesecima. One im oblikuju ukus, postavljaju određene sustave vrijednosti ili su pak teško dostižni ideali. Takav dugoročni utjecaj na velik broj ljudi Dianu Pečkaj Vuković svrstava među najmoćnije žene u državi.

NACIONAL Čime ste se bavili prije pisanja scenarija za telenovele i kako ste uopće postali scenaristica?

- Studirala sam povijest umjetnosti i germanistiku, no kad sam se zaposlila u novinarstvu, željela sam imati i formalno obrazovanje, pa sam završila i novinarstvo. Biti novinarka u Zaposlenoj, a kasnije i u stručnom časopisu Majstor bila je povlastica jer sam se bavila zanimljivim i ozbiljnim temama, ženskom problematikom, roditeljstvom, novim tehnologijama, ekologijom, i rado se sjećam tog razdoblja. No, iskreno, zarada mi je bila premala jer sam u to doba bila samohrana majka dvoje osnovnoškolaca i da bih djeci pružila sve što sam htjela, jednostavno sam morala tražiti dodatna primanja. Kad je AVA raspisala natječaj za scenarij telenovele, odmah sam znala da je to - to. Moja prijateljica Martina i ja napravile smo sinopsis koji je prihvaćen, pisale smo “Ljubav u zaleđu”, postigle uspjeh i tako sam ušla u svijet telenovela. Usput sam se samoobrazovala čitajući dramaturšku literaturu.

NACIONAL: Koja je razlika između telenovele i sapunice?

- Razlika je u kompoziciji, telenovela je zatvorena priča s jasno definiranim krajem a sapunica je serija koja se može nastavljati unedogled, svaka sezona završava otvorenim krajem.

NACIONAL: Kako nastaje scenarij za telenovelu?

- Riječ je o vrlo zahtjevnom poslu, a u svijetu postoji niz modela kako se pišu tako veliki serijali. “Ljubav u zaleđu” pisala sam u koautorstvu s Martinom Vukojom, a ostale telenovele u piramidalnoj strukturi gdje postoji scenaristička ekipa, hijerarhija i organizacija pisanja od glavnog pisca, preko pisca scenoslijeda i pisaca dijaloga, uz vrlo intenzivnu komunikaciju svih razina. Radi se u vrlo brzom ritmu, nikad dovoljno vremena, no meni je upravo to izazov. Volim smišljati priču i stavljati likove u meni zanimljive situacije i onda ispitivati njihova psihološka stanja. U sinopsisu koji je temelj telenovele predviđeni su svi likovi, od početka se mora znati koliko će glumaca biti potrebno angažirati, koje lokacije… To je stvarno golem posao. Nakon mene i mojih suradnika scenarista nastupa jedan složen i intenzivan rad produkcijske ekipe koja uključuje rad dvjestotinjak ljudi i cijeli posao koji traje desetak mjeseci. Kad se radi o velikim profesionalcima kakvi rade na “Dolini sunca”, onda rezultat ispadne tako dobar.

NACIONAL: Zašto ste radnju telenovele “Dolina sunca” smjestili u malo mjesto?

LJUBAV U ZALEĐU i 'Sve će biti dobro' njezine su telenovele koje režira Branko Ivanda- Dosad su telenovele koje sam radila bile urbane, zagrebačke i baš sam se poželjela baviti specifičnostima i posebnim mentalitetom maloga grada iako sam rođena Zagrepčanka. Također sam vjerovala da se tako intimna drama kakvu proživljava glavna junakinja “Doline sunca” može zanimljivije razviti ako se smjesti na zatvoreno mjesto radnje. Pokazalo se to dobrom odlukom jer je “Dolina sunca” jako dobro prihvaćena. U krajnjoj liniji veći postotak stanovnika Hrvatske živi izvan velikih gradova i čini se da su prihvatili radnju kao svoju, blisku.

NACIONAL: U “Dolini sunca” osim ljubavnih zapleta i tragedija događaju se i pokušaji korupcije, kriminal, ugledne obitelji u kriminalu, zagađivanje okoliša zbog profita, u kojoj mjeri inspiraciju crpite iz hrvatske svakodnevice?

- Priča koju pisac stvara uvijek je spoj mašte te informacija i iskustva što ih ima iz stvarnog života, pa je to tako i u telenoveli. No postizanje prave mjere je najzahtjevniji dio pisanja domaće telenovele i upravo zbog toga tvrdim da je to najteži žanr za pisanje. Naime, gledatelj u domaćoj seriji istovremeno traži i prepoznatljivu realnost i bajku, traži i krimić i poetičnu romansu, sve u jednom. Nitko ne želi gledati našu crnu stvarnost koju će ionako gledati u Dnevniku pola sata kasnije, ali ako realnost potpuno isključite iz serije, onda vas kritiziraju da je serija nerealno sladunjava. I to je za glavnog pisca najveći problem, pitanje balansa. Mislim da smo u “Dolini sunca” suradnici i ja uspjeli pogoditi pravu mjeru.

NACIONAL: Sudjelujete li vi u odabiru glumaca?

- Da. To ovisi o producentu, neki od njih ne konzultiraju se s piscima, no moji su producenti mene uključili u cijeli taj kreativni proces i zanima ih moje mišljenje. Sam odabir glumaca ovisi o mnogo faktora, osobito o mogućnostima i raspoloživosti glumaca. Zadovoljna sam odabirom glumaca. Kaže se da pisci nikad nisu najsretniji ekranizacijom svog djela, jer čovjek dok piše, u svom samačkom radu, stvara taj novi svijet u svojoj glavi, vizualizira ga i i teško da će se ekranizacija uvijek poklopiti s tom vizijom. No često se zna dogoditi da to bude čak i bolje nego je zamišljeno!

NACIONAL: Preostalo je još desetak epizoda “Doline sunca”, završava li ona sretnim krajem?

- Svatko će dobiti prema zaslugama. Neće baš svima biti happyend, ali budući da je to “Dolina sunca” i budući da ja volim čak i u lošem vidjeti nešto dobro, svi su dobili barem mogućnost iskupljenja. Hm, gotovo svi.

NACIONAL: Jesu li sapunice i telenovele pandan ljubavnim romanima koje su žene pasionirano čitale u prošlosti?

- Fenomen sapunice je nov samo kao televizijski format, ali obiteljske, ljubavne sage u nastavcima ili pak avanturistički romani s intrigantnim zapletima i napetim krajevima nisu ništa novo, književnost ih poznaje još od 18. stoljeća, najranije na području Italije i Njemačke i odonda su uvijek vrlo popularni. Moja je baka Elizabeta u svojoj mladosti petkom ujutro čekala pred kioskom da se otvori kako bi kupila novu sveščicu Zagorkine “Gričke vještice” i zatim je nestrpljivo čitala već na putu kući. Ona je te svoje sveščice skupljala i uvezala i ja imam kompletnu “Gričku vješticu” od uvezenih sveščica koje su izlazile petkom. Vidite li sličnost? Žao mi je što moja baka više nije s nama, ona bi sigurno uživala u mojim telenovelama. Ona me zapravo naučila pripovijedati, prepričavala mi je romane koje je čitala za vrijeme naših šetnji, jako je lijepo pričala. Ja bolje pišem nego što pričam, ali ljubav prema pripovijedanju je tu!

NACIONAL: Je li nužno sretan kraj također nešto što unaprijed format sapunice čini pomalo banalnim?

- Ne smijete razočarati ljude! Pa pogledajte romantične komedije, one u pravilu završavaju happyendom jer bi gledatelji inače izišli ljuti ili tužni iz kina, osjećali bi se prevareno. To je jedna vrsta iluzije koja nije nužno loša. Uzmimo kazalište, i ono je iluzija, kad ulazite u kazalište, svjesno pristajete na iluziju. Ne idete tamo tražiti realnost, vi ulazite u jedan čaroban svijet i on ima svoja pravila. Tako i svijet telenovele ima svoja pravila.

NACIONAL: Zašto onda dio glumaca odbija glumiti u sapunicama?

S KĆERI I SINOM Diana Pečkaj Vuković majka je dvoje tinejdžera s kojima provodi puno vremena i u braku s fotografom Sašom Novkovićem- Sve je manje glumaca koji a priori odbijaju glumiti u telenovelama, vjerujem da to više nije samo pitanje bolje zarade, nego i kvalitativnog pomaka koji smo postigli. No predrasuda o telenoveli kao nužno trivijalnom i banalnom žanru još svakako ima, ali vezano za to mene zanima je li netko ikad rekao da je banalno i trivijalno glumiti pijanca u TV reklami za pivo, priglupog ovisnika tupog pogleda i bijedne egzistencije koji praktički propagira alkoholizam? Čudno da se to ne smatra problematičnim, dok je glumiti u jednoj ljubavnoj sceni koju nije lako ni napisati ni režirati, ni odglumiti, navodno trivijalno.

NACIONAL: Kako reagirate na stereotipne kritike na račun sapunica?

- Nekad prešutim, a nekad ulazim u rasprave o tome, možda to doživljavam previše osobno. Taj žanr prati stigma trivijalnosti, bez obzira na evidentne razlike u kvaliteti, od priče do glume i produkcije. Svjesna sam da radim javni posao koji je kao takav podložan kritici, ali prihvaćam je samo ako je argumentirana. Samo da podsjetim, “Dolina sunca” razvija se i emitira u okviru Dramskog programa Hrvatske televizije, uredništva koje zahtijeva kvalitetu radnje i jezika. Naša urednica Maja Gregl, renomirana dramaturginja, nadzire i aktivno se uključuje u nastajanje serije. U “Dolini sunca” glume dramski prvaci HNK, a režira je ugledni profesor Akademije dramske umjetnosti.

NACIONAL: Osim scenarija vi pišete i knjige, a autorica ste i zbirke literarnih eseja “Ljubim tvoje usne tisuću puta”, kako ste došli na ideju da 20 muških autora piše o muškoženskim odnosima i ljubavi?

- Ideja za knjigu je došla iz nekoliko unutarnjih izvora: s jedne strane sam se kao scenaristica često našla u situaciji da imam problema s muškim likovima jer, realno, u emotivno nabijenoj situaciji stvarni će muškarac zabiti ruke u džepove i šutjeti. Drugi poticaj mi je bio grafit koji sam vidjela na jednoj gornjogradskoj fasadi koji je glasio: “U svojim snovima ljubim tvoje usne tisuću puta”. Fascinirala me činjenica da je netko ispisao tako dugu rečenicu i intrigiralo me je li je pisala žena muškarcu, ili obrnuto. Zato sam htjela provjeriti da li i stvarni muškarci mogu otvoriti dušu. I odlučila sam napraviti zbirku muških eseja. Reakcije su bile sjajne i nastala je ta lijepa knjiga, ipak, sasvim drugačija nego što sam očekivala.

NACIONAL: Manje je poznato da ste predsjednica ženske inicijative HSLS-a Liberalki?

- To je samo zato što su Liberalke još vrlo mlade, osnovane su prije nekoliko tjedana u Splitu, ali uskoro će se za nas itekako čuti. Odlučila sam se za politički angažman zato što jako držim do odgovornosti, i osobne i društvene. Ako želimo da se nešto promijeni, moramo nešto i napraviti a ne samo kukati. Uskoro ćemo se predstaviti i u Zagrebu, a radimo na dvjema akcijama: osnivanju Ženske poduzetničke akademije i zalaganju za uvođenje fleksibilnih modela radnog vremena.

NACIONAL: Vi ste i inovatorica, kako ste se našli među patentima?

- Uvijek mi se sviđalo pronalaziti rješenja za stvari koje su mi bile problem i tako su svi moji izumi i nastali. U jednom trenutku sam odlučila to prijaviti i zaštititi, obratila sam se Savezu inovatora Zagreba i dogodilo se da moj izum, Busy Basket, košarica za laptop na biciklu, ima potencijal svjetskog uspjeha. S obzirom na to da jako vjerujem u svoju ideju, odlučila sam od toga napraviti i posao. Ali to je skup sport, treba jako puno uložiti da se pokrene serijska proizvodnja, no ja sam to upravo nedavno postigla. I opet mi je rad na telenoveli omogućio da sama financiram taj proces bez kreditnog zaduživanja. Pokrenula sam proizvodnju u jednoj hrvatskoj tvornici, time sam dala posla i njima, i sad krećem u osvajanje hrvatskog i svjetskog tržišta. Odaziv je odličan i nadam se da će moj Busy Basket postići veliki uspjeh te da će ispuniti moja očekivanja.

NACIONAL: Uz sve to ste i majka dvoje djece, kako sve stižete?

- Neću sad reći onu izlizanu frazu da se uz dobru organizaciju sve stigne, ponekad se ne stigne, dan mi bude prekratak i radim od jutra do mraka. Ali sve to što radim volim, pa mi nije teško. A moja su djeca već velika i mi smo sjajna ekipa, podržavamo se međusobno. Oni su divni mladi ljudi u koje imam apsolutno povjerenje, također i oni u mene. Moj sin je najmlađi maratonac u Hrvatskoj, kći je matematičarka i svira klavir, pjeva u Zvjezdicama. Svi imamo visoke ciljeve i veselimo se zajedno svakom uspjehu. Mnogo vremena provodimo zajedno, putujemo, a moja djeca, iako tinejdžeri, još uvijek žele sa mnom otići na hodanje ili vožnju biciklom, to je stvarno privilegij za jednu mamu. Moj suprug je isto umjetnička i vedra duša, velika potpora i pomoć.

NACIONAL: Autorica ste knjige “Dan koji će vam promijeniti život” o vašem iskustvu prestanka pušenja?

- Ta se knjiga dogodila spontano. Izliječila sam se od ovisnosti, a kako je pisanje moj poziv, bilo je prirodno da opišem taj proces. Kad je knjiga bila gotova, pomislila sam, da je barem meni ovo netko prije rekao. Uvjerena sam da sam dio energije koju sad imam dobila time što sam prestala pušiti. Kad usporedim sebe sada i prije devet godina, kad zbrojim što sam sve svladala i postigla otkako sam slobodna od cigarete, to je više nego kroz čitav svoj život dotad. Ja sam svoje četiri inovacije smislila bez cigarete a s cigaretom ni jednu. Nikog ne pokušavam ni nagovarati niti ikog osuđujem. Pokušavam ih samo svojim primjerom motivirati.

NACIONAL: Je li to početak vaše motivacijske karijere?

- Počeli su me pozivati na tribine kao predavačicu i mislim da je to moguće, veselilo bi me govoriti o iskustvu izlječenja od ovisnosti, ali i o prelasku koraka od inovatora do poduzetnika, te vjere u vlastite ideje.