MARIN SRAKIĆ Nadbiskup na čelu Hrvatske biskupske konferencije, koja se još nije službeno očitovala o novom razvoju oko DružbAdrije, ali neformalno podržava crkvene prosvjedeKatolička crkva trenutačno je najveći protivnik realizacije projekta DružbAdria, kojim bi Omišalj na Krku postao glavna luka za izvoz ruske nafte na Mediteranu. Taj projekt tako bi uskoro mogao izazvati eskalaciju oštrog sukoba između hrvatske vlade i vrha Crkve koji posljednjih mjeseci sve očitije iskazuje nezadovoljstvo radom premijerke Jadranke Kosor. Naznakom tog sukoba može se smatrati priopćenje Hrvatskog nacionalnog bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda objavljeno prošlog tjedna u kojem se izražava zabrinutost zbog “ponovne aktualizacije štetnog projekta DružbAdria” i pokušaja da se ostvari profit u projektu koji je u prošlosti proglašen ekološki štetnim. U priopćenju se vrlo otvoreno kritizira i sama premijerka uz tvrdnju kako je teško shvatiti da ona danas može zagovarati projekt koji je oštro kritizirala 2004. godine.

FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED crkvena je institucija u kojoj članovi, iako zaređeni, nastavljaju živjeti svjetovnim životom, no uz vrlo čvrste i organizirane veze s Crkvom. Bave se brojnim društveno korisnim i humanitarnim djelatnostima, a zagrebačko mjesno bratstvo Reda broji oko 700 članova i brojčano je najbrojnije u Europi.

S OBZIROM NA TO DA RED ima svoju pravnu osobnost unutar Crkve i da su članovi često visoko pozicionirani u crkvenoj hijerarhiji, kao što je primjerice bio pokojni kardinal Franjo Kuharić,Nacionalov sugovornik, inače dobar poznavatelj odnosa unutar Katoličke crkve, tvrdi kako se kritike na račun premijerke i projekta DružbAdria iz franjevačkog priopćenja mogu smatrati neslužbenim mišljenjem crkvenog vrha u Hrvatskoj: “Nema nikakve sumnje kako je priopćenje franjevačkog reda odraz stavova crkvenog vrha, ali i kako već dulje vrijeme u Crkvi postoji nezadovoljstvo radom premijerke i Vlade. Poznato je da je Crkva nezadovoljna ustavnim promjenama, osobito u segmentu ograničavanja glasovanja u dijaspori. Također, već su u više navrata pokazali kako ne podržavaju Vladine predložene izmjene Zakona o radu, a vrhunac svega je informacija kako će se obnoviti DružbAdria. Crkva je bila među glavnim protivnicima DružbAdrije još 2004., kad se prvi put razgovaralo o projektu, a njegova ponovna aktualizacija bila je jedna od glavnih tema redovite sjednice Hrvatske biskupske konferencije još sredinom ožujka u Sisku. Postoji cijeli niz razloga zbog čega je Crkva protiv DružbAdrije. Taj projekt u Crkvi smatraju klasičnim primjerom jeftine prodaje nacionalnih interesa, u kojem se zbog male zarade riskira golema šteta. Također, godinama se njegovim glavnim političkim sponzorom smatrao bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je s Crkvom gotovo neprekidno bio u sukobu, pa je stoga oštar otpor Crkve prema tom projektu bio dijelom i time motiviran. Uostalom, svojim angažmanom protiv DružbAdrije 2003. Crkva je uvelike pomogla povratku HDZ-a na vlast, pa je logično razočaranje činjenicom da sada upravo ta stranka ponovo aktualizira cijelu priču. Utoliko je logično očekivati da se protiv projekta u bliskoj budućnosti očituje i neka viša crkvena instancija.”

ZLATKO KOMADINA, riječki župan, pristaje na izgradnju DružbAdrije ako okoliš bude zaštićenU TOM KONTEKSTU jasno je kako je Katolička crkva u ovom trenutku glavni protivnik DružbAdrije i ta bi se činjenica mogla pokazati vrlo neugodnom za Vladu, posebno s obzirom na to da se snažno protivljenje projektu može očekivati i od ekoloških udruga, ali i raznih političkih stranki i interesnih grupacija. Tako bi se moglo dogoditi da se ponovo, kao i 2003., u prosvjedima protiv DružbAdrije ujedine predstavnici Crkve, udruga civilnog društva, ali i raznih lijevo i desno orijentiranih političkih stranaka. Tako je u javnosti stvoren iznimno negativan stav o cijelom projektu, a on je uvelike pridonio porazu tadašnjeg premijera Ivice Račana na sljedećim izborima. Takav negativan stav u javnosti još uvijek postoji, pa bi inzistiranje na realizaciji projekta moglo rezultirati značajnim padom popularnosti premijerke i vladajuće koalicije. Da bi izbjegla takav scenarij, Vlada će cijeli proces morati voditi mnogo pametnije i pažljivije nego 2003. To znači da će prije svega trebati uvjeriti javnost kako se današnji predloženi projekt DružbAdrije značajno razlikuje od verzije projekta iz 2003., odnosno da se on može realizirati bez značajnijih rizika ili šteta za okoliš, uz značajnu ekonomsku korist. Da bi u tome uspjeli, u Vladi će morati osigurati transparentan i neovisan proces izrade studije utjecaja na okoliš, kao i javnu raspravu o cijelom projektu, a upravo je to bio glavni zahtjev iznesen u franjevačkom priopćenju.

PROBLEM ZA VLADU u svakom slučaju je činjenica da su pojedine ekološke udruge unaprijed projekt okarakterizirale kao štetan, te odbacile svaku mogućnost da mu daju svoju suglasnost. Predvodnikom takvih stavova smatra se udruga Eko Kvarner. Ta udruga osnovana je 2002. upravo s ciljem borbe protiv DružbAdrije, a njezin predsjednik Vjeran Piršić se zbog svog angažmana u slučaju afirmirao kao najpoznatiji hrvatski ekološki aktivist, no proteklih godina u više navrata se kompromitirao iznoseći u javnosti niz netočnih, a često i potpuno besmislenih informacija o pojedinim velikim energetskim ili infrastrukturnim projektima. Najpoznatiji takav slučaj bio je vezan za planiranu gradnju terminala za ukapljeni plin (LNG) u Omišlju, kad je izjavio kako ima pouzdane informacije da će taj terminal graditi Katar s namjerom da u tankerima na Krk dovozi ukapljeni plin, a potom u njima za Katar odvozi pitku vodu koju bi Ina vukla iz podzemnih izvora oko Udbine, iako specijalni tankeri za LNG uopće nemaju tehničkih mogućnosti da prevoze vodu. Sličnu neistinu Piršić je u javnosti predstavio i kasnije, kad je tvrdio da terminal ne smije biti u Omišlju jer je tamo visok rizik od terorizma i da bi eksplozijom terminala mogla nastati vatrena kugla koja bi poharala veći dio Kvarnera. Zbog takvih javnih istupa Piršić je u većem dijelu stručne javnosti stekao imidž čovjeka koji namjerno izaziva animozitet građana prema realizaciji velikih energetskih projekata i da zato, za razliku od nekih drugih ekoloških udruga kao što je primjerice Zelena Istra, ne može biti ozbiljan sugovornik u procesu javne rasprave o zaštiti okoliša. Piršić je u ime Eko Kvarnera prošlog tjedna uputio otvoreno pismo premijerki u kojem je pozvao na odustajanje od DružbAdrije, ustvrdivši kako se radi o ekološki štetnom projektu, gdje postoji značajna mogućnost katastrofalne havarije i zagađenja Jadranskog mora naftom, dok je moguća zarada za Hrvatsku praktički beznačajna.

Bojka Borisova, premijera Bugarske, SAD je prisilio da otkaže naftovod s RusimaMOŽE SE PRETPOSTAVITI kako takav stav prema projektu postoji u značajnom dijelu javnosti, osobito nakon katastrofalnog izljeva nafte u Meksičkom zaljevu, te da rizici o kojima Piršić piše postoje, no poprilično je izvjesno kako se današnja varijanta projekta DružbAdria uvelike razlikuje od projekta koji je bio predlagan 2002. Naime, početkom desetljeća, kad se prvi put pregovaralo o DružbAdriji, cijene nafte bile su vrlo niske, na razini od 20 dolara po barelu. S obzirom na takvu cijenu, i transportne naknade su bile niske, pa je projicirana dobit Hrvatske bila mala, a rješenja za ekološke probleme preskupa da bi bila isplativa u tako malim profitnim maržama. Danas je situacija bitno drukčija, cijena nafte se kreće između 70 i 80 dolara s tendencijom rasta, a tranzitne naknade su višestruko veće. U takvim okolnostima DružbAdria je za Hrvatsku mnogo profitabilniji posao, a u skladu s time postoji mogućnost da se implementiraju sve tehnologije za zaštitu okoliša koje bi mogle biti propisane Studijom o utjecaju na okoliš. To se prije svega odnosi na dva temeljna ekološka problema vezana za ovaj projekt, a to su rizik od havarije tankera, odnosno izljeva nafte u Jadransko more, te problem balastnih voda. Da bi plovili sigurno i održali stabilnost kad nemaju tereta, naftni tankeri dio svojih spremnika moraju napuniti vodom, koju ispuštaju kad stignu u luku gdje preuzimaju teret. S obzirom na to da je balastna voda često s drugog kraja svijeta, u njoj se nalaze i mikroorganizmi kojih nema u Jadranskom moru, a koji mogu izazvati uništenje autohtone podvodne flore i faune. Problem balastnih voda se u prosvjedima protiv DružbAdrije često predstavljao kao nerješiv, no to je potpuno netočno. Problem balastnih voda može se riješiti gradnjom postrojenja za njihovo pročišćavanje.

U SVIJETU TRENUTAČNO postoji nekoliko tehnologija za tu svrhu, od kemijskog pročišćavanja gdje se u vodu dodaju kemikalije koje izazivaju raspad svih organskih spojeva do nešto skupljeg pročišćavanja infracrvenim zrakama. Prema neslužbenim informacijama, pretpostavlja se kako bi takvo postrojenje u Omišlju stajalo oko 55 milijuna eura. Drugi način kako se mogu izbjeći negativne posljedice ispuštanja balastnih voda je da se uvede obveza da ukrcaj u Omišlju mogu vršiti samo oni brodovi koji su posljednji iskrcaj imali u nekoj luci na Mediteranu, koji se smatra jednakim ekosustavom kao i Jadransko more, pa stoga nema ni opasnosti od kontaminacije stranim organizmima. Što se tiče rizika od havarije tankera, njega je nemoguće u potpunosti eliminirati, ali je uvođenjem rigidnih protokola kontrole i nadzora takav rizik moguće svesti na minimum. Ipak, i danas je tankerski promet u Jadranu značajan, a najveći dio odvija se preko talijanskih luka, Trsta, Venecije, Genove i Savone. Posebno je osjetljiva ekološka situacija u talijanskom dijelu sjevernog Jadrana, pri čemu je najosjetljivija situacija u neposrednoj blizini ugrožene Venecije, gdje se odvija iskrcaj tankera za rafinerije u Mantovi i Margheru čiji je kapacitet prerade oko 8 milijuna tona nafte godišnje.

DOGOVOR U MOSKVI Jadranka Kosor sastala se 19. lipnja s Vladimirom Putinom i dogovorila nastavak suradnje na projektu DružbAdriaPOKRAJ TRSTA JE POČETAK naftovoda TAL (TransAlpine Pipeline), kojim se opskrbljuju rafinerije u Austriji i južnoj Njemačkoj. U 2007. godini u Trstu je za TAL istovareno 33,6 milijuna tona nafte iz čak 394 tankera. Utoliko je jasno kako je organizacija nadzora nad tankerskim prometom nužna za buduću sigurnost Jadrana, a DružbAdria mogla bi poslužiti kao prilika da se napokon krene u ustroj kvalitetne obalne straže i satelitskog sustava nadzora plovidbe u Jadranu. S druge strane, DružbAdria danas je uvelike drukčiji projekt nego 2003. i zato što se Janafu pruža mogućnost da u Omišlju umjesto obične prekrcajne luke formira i “spot” tržište naftom. Radi se o svojevrsnoj naftnoj burzi, gdje će međunarodni kupci moći odmah nakon završetka transakcije preuzeti naftu i transportirati je na željeno mjesto. Ključ za uspješno funkcioniranje takvog tržišta je konstantan pristup robe, odnosno pouzdana opskrba, a to bi trebalo biti osigurano realizacijom DružbAdrije. Korist od takve burze nafte u Omišlju za Hrvatsku bi mogla biti višestruka. Sva trgovina koja bi se odvijala u Omišlju bila bi podložna hrvatskim zakonskim normama, pa tako i poreznim opterećenjima, na temelju kojih bi lokalna zajednica, ali i država mogla ostvariti značajan profit. Hrvatska bi osigurala stabilnu opskrbu domaćeg tržišta naftom, a kroz ponudu više ponuđača vjerojatno bi i sama cijena sirove nafte u Hrvatskoj postala znatno niža nego danas. U konačnici, naftna burza u Omišlju može se smatrati i strateški važnim resursom jer bi njezinom realizacijom Hrvatska postala jak igrač u opskrbi i transportu nafte u cijeloj jugoistočnoj Europi. Sve u svemu, takva institucija mogla bi se pokazati kao važan faktor u gospodarskom razvoju cijele Primorsko-goranske županije, pa je i razumljivo zašto je primorsko-goranski župan Zlatko Komadina izjavio kako je Županija zainteresirana za provedbu projekta pod uvjetom da se ispoštuju svi propisani ekološki standardi. S druge strane, iako se proteklih godinu dana u javnosti spekuliralo kako bi burzom nafte u Omišlju trebala upravljati ruska državna naftna kompanija Gazproneft, prema neslužbenim informacijama za to je zainteresirana i jedna od najvećih svjetskih kompanija za trgovinu naftom koja posjeduje vlastite kapacitete koje bi prodavala u Omišlju. Ako su te informacije istinite, vrlo su značajne jer nagovještavaju značajnu promjenu u odnosu zapadnoeuropskih država i kompanija prema projektu DružbAdria. Naime, prema nikad potvrđenim spekulacijama, ključnu ulogu u odustajanju Hrvatske od tog projekta 2004. odigrao je utjecaj SAD-a i Europske unije kojima nije odgovarala ruska energetska ekspanzija u jugoistočnoj Europi.

MOGUĆE JE DA SE TAJ ODNOS sad promijenio, odnosno da i neke tamošnje kompanije vide svoj interes u DružbAdriji, pa bi ta činjenica mogla utjecati i na politički aspekt cijelog posla. S druge strane, smatra se kako je od konkurentskog projekta gradnje naftovoda Burgas - Aleksandropolis bugarski premijer Bojko Borisov odustao upravo uz podršku SAD-a, pa nije nerealno očekivati da bi sa sličnim američkim inicijativama mogla biti suočena i hrvatska premijerka. Negativan stav SAD-a ili čelnika Europske unije o DružbAdriji u trenucima kad Hrvatska dovršava pretpristupne pregovore, u kombinaciji s negativnim stavom javnosti mogli bi se pokazati kao golemo opterećenje za Vladu i premijerku Jadranku Kosor. Želi li takve negativne posljedice izbjeći, Vlada će se morati rigidno pridržavati svih zakonski propisanih procedura oko ocjene ekološke održivosti projekta. O tome bi u konačnici mogla ovisiti budućnost DružbAdrije, ali i cijeli niz drugih vrlo važnih međudržavnih odnosa Hrvatske i Rusije koji ovise o tom projektu.