Vedrana RudanNazvala me histerična Ana: “Flaubert, Flaubert, Flaubert...“ „Smiri se“, rekla sam. „Ne mogu, najveći hrvatski književni kritičar u onom listu koji izlazi svakoga jutra Vlatku Pokos proglasio je Flaubertom, a njena knjiga 'Život u raju' naša je Madame Bovary. Odjuri do kioska dok Flauberta još ima.“ Ana je škrta žena. „Flauberta molim.“ Prodavačica me tupo gledala. “Ne držimo, sve ostale držimo, sad vam se jako puše ove dugačke, tanke...“ A kroz staklo sam vidjela kako Autorica drži ruke na sisama, potpuno gola i gleda me onako baš flaubertovski. „Jednu Vlatku Pokos, molim vas.“ Izvalila sam se na kauč, luda sam za Bovary... Što jest, jest. Glavna junakinja vara muža i vuče se okolo. Bovary je prodavala robu u butiku, pa je odlučila postati pjevačica, pa je krenula u teve vode...

BOVARY NIJE MIJENJALA poslove jer je takvo vrijeme bilo, ali da je voljela, poput naše, trošiti tuđu lovu, navlačiti na sebe skupe krpe, tucati se s Markom i Jankom... Priča o Madame Bovary je tužna, iako je gospođa bila kurvetina. Junakinja „Života u raju“? Veća Bovary od Bovary. Udala se za starca bogatog poput Kreza i škrtog poput Kir Janje. Iskorištavao je mladu ženu iako mu je ona prišla čista srca. A prišla mu je čista srca jer se smrtno zaljubila u njegovu djevojčicu koju je on dobio u braku s jednom pokojnicom. Ta pokojnica, iako pokojnica, i dalje živi na svim zidovima svih nekretnina koje samo formalno nisu u vlasništvu zlog starca. Škrtac je sve svoje prepisao na sina da mu imovinu ne otmu sirotice čista srca koje bi se mogle smrtno zaljubiti u njegovu djevojčicu. A ta pokojnica, iako pokojnica, u knjizi nije svetica. Tucala se sa svojim budućim mužem dok je on bio u braku i još sa jednim gospodinom. Da je to sve, “Život u raju“ bila bi tanka knjižica. Gospođa Flaubert je, piše najbolji književni kritičar u Hrvata, napisala knjigu koja je „čista literatura.“ Roman je „ispisan čitljivo, ekonomično, a opet u strukturi-fuge, i to uspješnije nego posljednji roman Ranka Marinkovića ‘Never More’ koji je podnaslovljen kao roman fuga.“ Fuga? Nemojte ovo širiti dalje, znam da je fuga ono među pločicama u kupatilu, u posljednje vrijeme pločice se stavljaju i u dnevni boravak.

FLOUBERT JE NAPISALA FUGU? Šta kaže Veliki Anić? Fuga jest „spoj između elemenata konstrukcije, kamenova ili pločica“, ali i „polifonijski oblik razvijen tehnikom imitacije od jedne ili više kratkih tema koje se sukcesivno izmjenjuju po pravilima kontrapunkta.“ Što Flaubert-Marinković u knjizi „Život u raju“ sukcesivno izmjenjuje? Sukcesivno? „Sukcesivan, koji se odvija u vremenskom slijedu, u više navrata, uzastopan.“ Onaj je kritičar dobro uočio. U knjizi se sukcesivno jebe mnoštvo žena. Jedna slavna pjevačica to čini pijana i baš je briga što ima dijete, druga gospođa ima džip boje pileta, jahtu, milijun eura i krasan stan, a sve je to stekla predajući svoje bijelo tijelo na milost i nemilost jednom splitskom tajkunu, njegovo ime nismo saznali jer gospodin nije gospođa. Tu su i dvije žene, majka i kći, također profuknjače, gospođa majka čak ima karcinom. Jedna djevojčica nosi kurvinjsko donje rublje...

NARAVNO DA se svim tim gospođama i gospodičnama u knjizi spominje i ime i prezime. Da je ovo pravna država, a da gospođa Pokos nije Flaubert i Marinković, te bi ženske na sudu dobile lijepe novce. Ukratko, knjiga je „roman društva ispisan čitljivo, ekonomično a opet u strukturi...“ Sve te ženetine samo su „nešablonski postavljeni likovi“, Bovary je posebno biće. Što je učinila gospođa Flaubert-Marinković? „Načinila je literarni lik kakvog dosad nije bilo u domaćoj literaturi, nekovrsnu balkanski okljaštrenu Emmu Bovary, razapetu između ljubavi prema okrutnom, ravnodušnom suprugu i želje da ga napusti u strahu da joj ne oduzme dijete o kome emocionalno ovisi...“ Najnapetiji dio knjige je onaj gdje Bovary, iako „emocionalno ovisi o djetetu“, kreće u Rim na torbanje s nekim Fabriziom, a put joj plaća opaki škrtac. ZABORAVILA SAM vam reći, onaj kritičar misli da ta ženska nije samo Bovary, nego i naš moderni Ivica Kičmanović. Gospođa Pokos nije samo Flaubert i Marinković, nego i Kovačić jer opisuje „bezazlenu, socijalno depriviranu provincijalku što propada nakon susreta sa starijim, fatalnim, gradskim gospodinom...“ Muke Ivane Kičmanović su neopisive. Stari perverznjak ženama, dok ih kreše, stavlja kuglu u usta, Ema- Ivana je odbila kuglu. Zločinac voli skupe košulje, varalica je, lopov i lažljivac, Emi-Ivani je oteo gaćice i haljine, a ni svoju kćerkicu joj ne da. Potresla me sudbina te očajnice. I gospođu Flaubert-Marinković- Kovačić. Na promociji, dok čita ulomke iz svoje knjige, plače kao gladna godina. „Jesi gotova, kad ćeš bit gotova“, Ana zna biti naporna, „o čemu se radi?“ Sve sam joj ispričala. „Isuse Kriste“, rekla je Ana, „nađi mi nekoga da zapiše moju priču, jučer sam šefu dala pičke, mužu nisam skuhala ručak, zbog kartice će mi izvući sve iz kuće, neka čovjek napiše da je Mira iz susjednog haustora kurva, a moj doktor peder, dosta mi je posla u banci, majka me ubija na rate, htjela bih se slikati, biti u novinama, postati Flaubert...“ „Smiri se“, rekla sam Ani, „ne pretjeruj, imaš krasnoga muža, dvoje divne dječice, samo je jedna Flaubert...“ „Sjetila sam se“, vrisnula je Ana, „ubit ću mater, postat ću Dostojevski!“