Zoran FerićPredsjednik Društva davatelja krvi „Lokve“ iz Splita, Danijel Lolić, dao je u Slobodnoj Dalmaciji novu definiciju građanskog neposluha. Odgovarajući na novinarsko pitanje o sukobu koji se u subotu poslije podne dogodio ispred Kerumovog dućana na Gripama, kad je desetak torcidaša šakama, letvama i suzavcem pokušalo otjerati narkomane i dilere koji se tu sakupljaju, predsjednik Društva davatelja krvi rekao je o napadačima: „Ti momci iz kvarta odlučili su iskazati građanski neposluh i otjerati te narkomane. Znam barem trojicu momaka koje je policija privela na informativni razgovor i to su sve momci bez dosjea. Dapače, oni su čak sudjelovali u nedavnoj akciji darivanja krvi i jednostavno im je sve to dozlogrdilo.“

Problem je u tome što su dobri momci i dobrovoljni davatelji krvi u jednom trenutku odlučili da nešto krvi i proliju. Naravno tuđe. Uzeli su pravdu u svoje ruke jer više nisu mogli trpjeti narkomane koji se, navodno, godinama skupljaju ispred spomenutog dućana i dilaju heroin pa su proradile letve i šake. Opravdavaju se time što je trebalo „očistiti“ kvart da djeca mogu u dućan. Pri tome predsjednik Društva davatelja krvi kaže kako su se odlučili za građanski neposluh. E pa sad, građanski neposluh je vrlo jasno definiran kao akcija koja ima prilično stroga pravila. Prvo od njih je nenasilje. Osim toga akcija mora biti javna. Kad su dobri momci iz kvarta uzeli letve i suzavac i krenuli u kaznenu ekspediciju, ne čini se da su obavijestili novinare, niti su pozvali televiziju da snima kako mlate smrdljivo dilersko smeće. Krenuli su organizirano i naoružani, kao nekakva paravojna formacija. I treće, oni koji iskazuju građanski neposluh moraju prihvaćati zakone i kaznu za svoj neposluh jer tako pokazuju da im je važan red i zakonitost.

Zašto se onda i spominje građanski neposluh? Po svoj prilici zato što se uvriježilo svako kršenje zakona zvati kod nas građanskim neposluhom, ali i zato što se taj termin obično povezuje s nekom pravednom borbom i s nekim plemenitim ciljevima koji uživaju podršku velikog broja građana. No čak i u slučajevima kad smo izrazito nezadovoljni i ogorčeni radom policije i sudstva, ne smijemo svom susjedu na igli letvom razbiti glavu zato što smrdi i širi bolesti ili zato što ga se djeca boje. Još je opasnije kad se u organizirano nasilje uključuju i pripadnici tako jake navijačke udruge kao što je Torcida. Članovi navijačkih udruga nerijetko su svjetonazorno desnije i od najdesnije hrvatske političke stranke. Skloni su rasističkim ispadima, iskazuju opasnu nacionalnu nesnošljivost, a pokretački motor im je najčešće mržnja: prema onima iz drugoga kluba, druge boje kože, druge nacije, druge seksualne orijentacije. Kad pripadnici navijačke udruge masovno djeluju izvan stadiona i čak izvan uobičajenoga sportskog konteksta, to postaje još ozbiljniji problem.

Može li splitski slučaj biti uvertira u masovno „čišćenje“ kvartova po hrvatskim gradovima koje bi provodili članovi navijačkih udruga s vojničkom organizacijom i logistikom? Prvo bi se, valjda, čistilo prljave narkomane i dilere, a onda i crnce, Arape, Srbe i pedere. Svi bi oni mogli biti očišćeni, kao što bi očišćeni mogli biti i svi oni koji ne misle kao pripadnici spomenutih skupina, oni koji ne skupljaju ustaško ili njemačko znakovlje, oni koji se ne oduševljavaju oružjem i umijećem premlaćivanja, oni koji društvo zamišljaju bez šamaranja i grube fizičke sile. Ipak, tako snažna potreba za samoorganiziranjem proizlazi iz dugogodišnje neefikasnosti policije, pravosuđa i socijalnih službi. Policija, naime, ne zna što da radi s teškim narkomanima koje skupi po ulici, a ne znaju što da rade s njima ni suci ni socijalni radnici. Pojedini su se kvartovi europskih gradova pretvorili u deponij za ljudski materijal koji predstavlja neku vrtu socijalne pogreške ili otpada.

Gotička četvrt u Barceloni, trg Omona u Ateni, pojedini kvartovi Berlina, Beča ili Londona krcati su mladim ljudima koji spavaju na ulici, ili klupama u parku, kuhaju drogu na dnu preokrenute konzerve piva u koju su stavili svijeću i bodu se javno, čak i pred policijom. Ovo, međutim, nije problem samo jednoga grada ili zemlje, on je sistemski, ili bi možda bolje bilo reći civilizacijski. Naime, u zapadnim društvima obilja s vrlo izraženim kompeticijskim pravilima, oni koji ne uspijevaju uhvatiti korak, oni koji se ne uklapaju, oni slabiji koji predstavljaju neku vrstu socijalnoga otpada, završit će na ulici. I sve se to događa u evropskim društvima koja se ponose svojim humanim socijalnim programima. Situacija će, dakako, biti još i gora jer je kriza ispraznila državne socijalne fondove, a uskoro će ih učiniti i potpuno besmislenima. Najave da je „humanoj Europi“ s njenim socijalnim programima, besplatnim zdravstvom, socijalnom pomoći i radničkim pravima odzvonilo čini se vrlo realnom. Konačno, štrajkovi i demonstracije diljem kontinenta to jasno potvrđuju.

Nalazimo se u procesu raspada moćnog europskog carstva koje je počelo velikim geografskim otkrićima, a vrhunac doživjelo širenjem Unije i zajedničkom valutom. A sve to iz prikrajka gledaju autsajderi, narkomani i navijači. U sveopćem osjećaju poraza, jedni pokušavaju osmisliti svoj život prepuštajući se samorazornom kratkotrajnom užitku, dok ga drugi osmišljavaju posvećujući taj život gledanju loptačke igre. Kad se ove dvije skupine sukobe, to je rat promašenih protiv uzaludnih. Simptom apsurda koji bi mogao poprimiti razmjere opće tragedije.