Srećko JurdanaU povodu simultane proslave rođendana Jadranke Kosor i prve obljetnice njezinoga dolaska na premijerski položaj može se primijetiti da je slavljenica u nastupnoj fazi bila razmjerno ugodno političko iznenađenje, no zatim se pretvorila u dio hrvatske rutine koji danas pruža znatno manje povoda za egzaltirane komentare. Između nje i serije hadezeovskih klonova koji joj asistiraju u obavljanju dužnosti - godinama meljući jedno te isto u različitim formama - prestala se uočavati kvalitetna sadržajna razlika. Djelovanje gospođe Kosor ne korespondira s razinom složenosti hrvatskoga društvenoga problema, i ona se može znatno prije doživjeti kao državna prinudna upraviteljica - koja svoj status duguje specifičnome stjecaju historijskih okolnosti - negoli kao ambiciozna reformatorica svjesna kompleksnosti svoje historijske misije.

Pod pritiskom trenutka premijerka pokušava prigodno docirati o ekonomiji, iako joj ona nije forte, i čini se kako joj pritom uopće nije jasno da se hrvatsko pitanje ne može svesti isključivo na ekonomiju, da je gospodarstvo samo jedan od segmenata na kojima se nacija suočava s vlastitom neprilagođenošću civilizacijskim mjerilima efikasnosti. Palijativne mjere “oporavka”, o kojima svakodnevno raspravlja Vlada, nedovoljne su za sanaciju hrvatske cjelokupne društvene konfuzije. Takvoj državi u razvijenome stadiju kaosa potreban je lider koji će je temeljito pozitivno prodrmati od vrha do dna, više negoli propagator domaćinskih poruka o štednji, odricanju i nužnosti radikalnoga proširenja porezne skale. Gospođa Kosor imala je dovoljno vremena da naciju na mnogim bitnim segmentima pokrene iz nihilističke rezigniranosti, no jedini potez po kojem se pamti još uvijek je politički obračun s Ivom Sanaderom.

To nije slučajno: frakcijske bitke za utjecaj zapravo su i jedino područje na kojem se gospođa Kosor suvereno snalazi. Tijekom karijere dokazala je u više navrata da je u stanju beskompromisno štititi svoje interese. Taj instinkt samoodržanja doveo ju je - nakon Tuđmanove ere - u najuži Sanaderov krug, iz kojeg je potom lansirana na vrh kao njegova prirodna nasljednica. U danom trenutku njezin izbor odgovarao je svima koji su na bilo koji način sudjelovali u donošenju odluke. Njoj samoj svakako, kao vrhunski odmak od braniteljsko-tješiteljskoga imagea koji ju je proganjao i ograničavao u razvoju; politbirou HDZ-a, koji je smatrao da će njome moći manipulirati; na kraju i Sanaderu, koji je želio zadržati snažan pozadinski utjecaj u stranci i državi, i vjerovao da će to najbolje ostvariti promovira li naizgled benignu gospođu Kosor u frontwoman.

Na linearan razvoj situacije nakon Sanadera ni premijerka, međutim, nije mogla previše diskrecijski utjecati. Ivo Sanader pouzdano nije otišao dobrovoljno; morao je odstupiti pod pritiskom međunarodnih arbitara koji su ga kategorički identificirali kao glavnu smetnju antikoruptivnim procesima u Hrvatskoj. Njegova nasljednica nije mogla zadržati kontinuitet ignorantskoga ponašanja prema korupciji u visokim krugovima. Svjesna razloga i okolnosti Sanaderova odlaska, shvaćala je da će se i njezin rad - na međunarodnoj sceni koja ga pomno prati - ocjenjivati u prvome redu po uvjerljivosti njezinih neposrednih antikoruptivnih poteza. Nije imala mnogo prostora za manevriranje i kalkuliranje; kriterije međunarodnih promatrača - koji procjenjuju je li Hrvatska sposobna za ulazak u EU - mogla je zadovoljiti samo procesima nad istaknutim ekonomskim i političkim imenima, među kojima je i jedan potpredsjednik Vlade (Damir Polančec), a ne nad liječnicima, činovnicima, pisarima, policajcima, na kojima je borbu protiv korupcije pokušavao demonstrirati Sanader.

Na predočenom planu došlo je vrlo brzo do sukoba - pravoga blitzkriega, zapravo - između gospođe Kosor i bivšega premijera. Sanader je shvatio da propada njegov plan o manipuliranju odabranom nasljednicom, jer ona djeluje pod pritiskom istih krugova koji su njemu naredili da ode. Vrlo teško se suočio s udarom na svoju piramidu, uplašio se nesumnjivo da bi i sam mogao završiti na sudu, u jednom trenutku popustili su mu živci i pokušao je protiv Jadranke Kosor izvesti stranački puč, koji je propao u sekundi. Gospođu Kosor deklarativno je tada podržala i većina onih koji su intimno skloni Sanaderu. Bio im je jasan odnos snaga, znali su da međunarodni faktori stoje iza Jadranke Kosor, i nije im padalo na pamet da - otvoreno štiteći svoga idola - rade protiv sebe. U svakom slučaju, otvaranje fronte protiv Jadranke Kosor bilo je Sanaderov iracionalni ispad za koji je platio cijenu u obliku promptnoga isključenja iz stranke. Premijerki i Vladimiru Šeksu, koji je u međuvremenu postao njezin glavni zakulisni pomagač, osobno je pružio idealnu priliku da ga se riješe, što su oni ekspresno i učinili.

Za gospođu Kosor i sve ostale gospodin Sanader, međutim, još uvijek nije završena priča. Ne radi se samo o vijestima da čovjek potajno priprema come back, s novom strankom u pogodnome trenutku. Uz latentnu prijetnju povratkom, njegovo ime važno je i kao leitmotiv u antikoruptivnim procesima koji su trenutno na nacionalnome stolu. Neki od osumnjičenih u raznim aferama vjerojatno će se braniti pozivanjem na Sanadera koji je - kao premijer - o njihovim potezima u najmanju ruku bio obaviješten, što bi ga moglo automatski uključiti u istrage. Podvrgavanjem Sanadera istragama ni Jadranka Kosor, međutim, ne osvaja miran san. Formalno je bila prva do Sanadera, poslušno je potpisivala mnoge sumnjive papire koje joj je šef gurao pod nos ne želeći ih potpisati osobno, i bilo kakva proširenja procesa dalje od Polančeca dovest će i nju u neugodnu situaciju. I s Polančecovim slučajem već se, uostalom, zatekla na rubu; otkrilo se da je u ime tadašnje Vlade potpisala inkriminirane dokumente o privatizaciji TLM-a povezanoj s povlaštenom cijenom struje za mostarski Aluminij, čime je Državno odvjetništvo suočeno s obavezom da je u istragu uključi barem kao svjedoka. Stvari postaju komplicirane kad je o antikorupcijskim aktivnostima riječ. Konzekventnim vođenjem istraga Državno odvjetništvo ne može izbjeći uključivanje Ive Sanadera u postupak, a uz njega i sadašnje premijerke, tj. upravo osobe koja je zaslužna što su u Hrvatskoj nekakvi relevantniji antikoruptivni procesi uopće i započeli. Za spomenuto odvjetništvo - koje je “povoljnu političku klimu” za borbu protiv korupcije dobilo od Vlade kao danajski dar - bilo bi vjerojatno poželjno da se antikorupcijska ofenziva ograniči na srednje i više razine, i da nikada ne dosegne najviše.

Pitanje je, međutim, je li to moguće. S Polančecom je možda već prijeđen Rubikon. Njegovo daljnje procesuiranje automatski će involvirati i druge, na još višim pozicijama. S hiberniranjem borbe protiv korupcije na ljudima iz biznisa, politike i političkoga biznisa koji su trenutačno pod istragom, mogli bi se suglasiti i međunarodni arbitri koji su maknuli Sanadera i odobrili promoviranje gospođe Kosor, ako procijene da je njezin politički opstanak u interesu hrvatske i regionalne stabilnosti. Vlada gospođe Kosor, međutim, sve je manje generator stabilnosti, a sve više generator kaosa. Po ideološkome profilu ona je i dalje antigrađanska, i nastavlja kohabitirati s pseudobraniteljskom populacijom koja živi od nezasluženih mirovina. U isto vrijeme, od ljudi koji u dramatičnim okolnostima pokušavaju pošteno zaraditi za život, izvlači zadnje zrno egzistencijalnih rezervi da napuni budžet iz kojeg se financiraju pseudobranitelji. Masovno se potpisujući za referendum o Zakonu o radu - prvu slamku koja im je došla pod ruku - građani su pokazali što misle o takvoj cirkularnoj državnoj politici.

Izdrži li Vlada gospođe Kosor do sljedećih redovnih izbora, bit će to za nju trijumf. Nacionalno raspoloženje razvija se u smjeru koji promjenu vlasti čini neizbježnom, irelevantno od neuvjerljivosti stranaka koje bi vođenje države trebale preuzeti nakon HDZ-a. Malo je tko posebno fasciniran Zoranom Milanovićem kao potencijalnim premijerom - infantilne izjave tipa “sve sam spremniji da postanem premijer” ne pomažu mu u razvoju ugleda - no za njega rade historijske okolnosti. Netko mora doći umjesto sadašnjih, a nema tko osim njega i njegovih. Gospođa Kosor smatra se konzervativnom političarkom, no između nje i Margareth Thatcher - nekadašnje prvakinje britanskoga konzervativizma - postoji nepremostiva razlika. Gospođa Thatcher razvijala je ideju da “svaki Englez mora nešto posjedovati”, da mu država mora omogućiti vlasništvo nad nečim što će mu činiti životnu ili egzistencijalnu bazu.

Konzervativizam gospođe Kosor egzistira na neizrečenoj ideji da svaki Hrvat mora nešto ne posjedovati, da se mora odreći nečega bitnog kako bi nahranio državu u kojoj živi, i osigurao joj nastavak vegetiranja po njezinim parazitskim pravilima. Tu negdje završava politički svemir gospođe Kosor i njezinoga pokreta.