Renato BaretićE, to bi zbilja bilo nešto! To, mislim, da Hrvatska, BiH i Srbija 2020. – kako je nedavno netko iz Beograda predložio - zajednički organiziraju europsko prvenstvo u nogometu! Kao prvo – logično je. Em smo stabilne države, dokazane i provjerene u suradnji na svim poljima; em imamo para; em smo svi netko i nešto u međunarodnom nogometu; em smo među najsigurnijim zemljama u Europi; em je naša gostoljubivost prema strancima legendarna i na drugim kontinentima...

KAO DRUGO – praktično je. Em već svi imamo izvanredno obnovljene stadione, usklađene s najvišim Uefinim standardima; em se ni za kime od nas ne vuku nikakvi repovi huligana s tribina; em nam je prometna infrastruktura, s posebnim naglaskom na željezničku, jedna od najzavidnijih u Europi; em će Slovenija napokon biti prisiljena napraviti ono malo autocestice od Maribora do Maclja, da joj navijači sa svih strana više ne zapišavaju ružičnjake uz postojeću jednotračnu kaldrmu. Kao treće – politički je korektno. Ponajprije zbog toga što će Hrvatskoj biti poslan jasan signal da nas EU već godinu dana kasnije sigurno vidi u svojem okrilju, a potom i zato što će se dvjema Hrvatskoj najbližim susjedama jednako jasno poručiti kako se i njih očekuje u istom društvu u najskorije vrijeme, čim otvore pa zatvore sva pregovaračka poglavlja.

UKRATKO, dakle, svi su razumni aduti za uspješnu kandidaturu na strani pokretača tog projekta, i doista nema nijednog razloga da se toj inicijativi ne priđe ozbiljno i studiozno, već od danas. A to znači da se projekt treba odmah početi osmišljavati, od najkrupnije investicije do najsitnijeg detalja. Krenemo li od najvećega, to bi svakako imao biti novoizgrađeni glavni stadion prvenstva, onaj za otvaranje i finalnu utakmicu. Da se mene pita, bio bi podignut u Srebrenici i zvao bi se “Morillon Arena” (po nepravedno zaboravljenom francuskom generalu, glavnom zapovjedniku UN-ovih mirotvornih snaga u Bosni, u ljeto 1995.). Stadion bi imao oko 60 tisuća sjedaćih mjesta, ali južna tribina, s njenih desetak tisuća sjedalica, uvijek bi morala ostati prazna. Tko zna, možda se netko od onih nestalih dječaka, mladića i muškaraca vrati u zadnji čas... Dalje, valjalo bi na vrijeme razmisliti i o maskoti europskog prvenstva. Idealno bi rješenje bili tigrići Ratko i Mirko. Jer, kao prvo, sve tri države-suorganizatorice imale su za vrijeme ratovanja devedesetih barem po jednu postrojbu pod imenom “Tigrovi”. A kao drugo, stanoviti Ratko, uvijek isti, u svim je trima državama-suorganizatoricama ostavio uistinu neizbrisiv trag i zadužio ih do neba. A Mirko bi, jasno, simbolizirao sve ovo što sad, u miru, imamo. Na tom tragu, za geslo prvenstva predložio bih - “Svi smo mi Mirko”.

TU JE ONDA i logotip. Predlažem plavu podlogu i na njoj, uokvirenu krugom od dvanaest žutih zvjezdica, trokutastu šahovnicu koja bi na svakom bijelom polju imala po jedno ćirilično “S”, naizmjence okrenuto ulijevo i udesno. (Prvo polje ne smije biti bijelo; prvo “S” mora biti okrenuto ulijevo). Potom, mislim kako bi bilo više no društveno korisno da se navijači iz svih triju zemalja-domaćina (pod uvjetom, jasno, da barem jedna prođe kvalifikacije, pa da za neku od njih ima smisla navijati) napokon uhvate za išti štap i ujedine pod zajedničkim imenom, recimo – Turcida. U prvi mi se tren više svidjela varijanta “Fudbalije”, ali onda sam shvatio da u njoj hrvatska komponenta ipak nije dovoljno zastupljena. A Turci su nam, na kraju krajeva, ipak svima zajednički povijesni nazivnik, jel tako? Okej, i Tito je, ajde... Znači: ili Turcida ili Titozi. Ili možda ipak BBB – Bad Balkan Boys? Crobari? Turcidelije? Be-Del-Be-Habije? Hm, ostavimo to ipak struci. Navijačkoj, naravno. Jasno, kao i svako veliko sportsko natjecanje, i ovo će trebati svoju himnu. Koju ćemo odabrati? “Pljuni i zaigraj, moja reprezentacijo”? “Ko nekad u ofsajd”? “Rektor, lektor il selektor”? “Pogledaj gol svoj, anđele”? “U gol-bašti”? “Uplaćujte na nas”? “Lob, špica, zastavica”? “Kreni, kreni, vatreni”? “Nek se prvak zove kao ja”? “Maksovi vratari”? “Lijepi li su kladioničari”? “Moj fudbale”? “Proplakat će zona”? “Sude mi”? “Ima jedan tajni vezni”? “Gori vratar”? “Jedan sudac i jedna bena”? “Gol bih dao da sam na tvom mjestu”? “Dva kartona, suče”? “Samo jednom se gubi”? I tko bi to, na kraju krajeva, otpjevao? Trio “Halidove Sevebrene”? Eh... Vidite i sami, nije to lak posao, organizirati europsko prvenstvo u nogometu...

EVO, RECIMO, kako nazvati nagradu za fair play u ovom našem slučaju? “Richard Halbrooke”? “Zlatni Sudac Maksimović”? Kako? Ili – kako naći nadomjestak za ove nevjerojatne vuvuzele? Čime stvoriti još nesnosniju buku od ove u Africi? Sveto trojstvo gusle-harmonika-šargija nude se kao idealna politički korektna opcija u ovom trenutku. Osim ako naši susjedi ne prihvate vuvusopele, to bi zbilja bilo pamtljivo, tu bi se s Dragačevcima sigurno dalo nešto dogovoriti, a možda i s Bosancima, oni zadnjih godina pušu i na hladno... Krupan zalogaj bit će, dakako, i dogovor oko prava za televizijske prijenose. Budući da nema smisla obnavljati nikakav JRT, pa ni za jednokratnu prigodu, tri nacionalne TV-kuće morat će naći način da svaka odvojeno prenosi utakmice svome gledateljstvu, praveći se da uopće ne surađuju. Ne znam kako će to izgledati u BiH i Srbiji, ali slutim da će se na HTV-u svakodnevna specijalizirana emisija zvati “Volim Hlogomet” – naravno, prema glavnoj voditeljici emisije, Hloverki Novak-Srzić, kojoj će urednica Sportskog programa Hloverka Novak-Srzić, poslije dugotrajnog sastanka s programskom ravnateljicom Hloverkom Novak-Srzić, prenijeti takav izričiti nalog ravnateljice HTV-a i HRT-a, Hloverke Novak-Srzić.