Zrinka PavlićNe znam postoji li neki pehistički zakon koji kaže da se one stvari koje nam se nikako ne sviđaju nikada ne mijenjaju, ali dok sam u četvrtak gledala Dnevnik 3 Dijane Čuljak Šelebaj zaključila sam da bi ga trebalo deklarirati kao jedan od aksioma hrvatske stvarnosti. U čemu je stvar? Pa, evo ovako. Prije četrnaest godina Zagrepčani su popizdili zbog Radija 101 i okupili se na prosvjedu o kojem pobornici građanskih inicijativa i danas pjevaju narodne pjesme, a javna televizija zadaću je razgovora sa Zrinkom Vrabec Mojzeš - dodijelila Dijani Čuljak u “Motrištima”. Njihov dijalog i danas možete pronaći na YouTubeu, pod nazivom koji krasno ilustrira što si je većina mislila o HTV-ovu propagandnom pokušaju da ispljuje cijelu stvar – “Mokrišta”.

Nepunih četrnaest godina nakon “Mokrišta”, u četvrtak, pred Dnevnikom 3 morala sam se zapitati je li Dijana Čuljak (sada bogami i Šelebaj) doista još uvijek posebno pretplaćena na takve zadatke. Igra li i danas ulogu nekakvog establišmentskog medijskog čistača, pijuna kojeg se gura u prve televizijske redove da krpa javni image topova, kraljica i laufera u pozadini? Ili je priča mnogo dosadnija, nikakve zavjere ni posebnih zadataka nema, nego na HTV-u opstaju samo oni čiji se način rada i razmišljanja u posljednjih četrnaest godina nije nimalo promijenio? Tipujem na ovo zadnje. Svi znaju o čemu je riječ, ali da ukratko ponovim.

Četrnaest godina nakon Stojedinice Zagrepčani su opet popizdili, ovaj put zbog Varšavske i stotinu drugih stvari povezanih s njom. Ranom zorom u četvrtak Horvatinčićevi su građevinari krenuli kopati ulicu, ali ne prije nego što im je narodna mil…, pardon policija, raskrčila put od prosvjednika koji već mjesecima zahtijevaju da ih se barem priupita što misle o preuređivanju javnih površina u njihovu gradu. Policija je potom cijeli dan hapsila sve koji su se previše približili gradilištu. I sad, ja znam da ima (ne tako malo) ljudi kojima zbog svega toga uopće nije pao mrak na oči, nego su zaključili kako je i vrijeme da policija već jednom raščisti tu hrpu prljavih neradnika s ceste. Znam da, ma što si ja mislila o njima, ima i onih koji navijaju za izgradnju H&M-a umjesto „prljavih štakornjaka“ i znam da prosvjednici, premda mnogobrojni i glasni, nisu jedini kojima bi javna televizija trebala dati prostor u svojim emisijama. To je očito i bio profesionalni alibi Dijani Čuljak Šelebaj da u četvrtak, u Dnevniku 3, izvede ono što je izvela.

Dovela je predstavnika HOTO grupe, načelnika uprave policije i videolinkom s Cvjetnog glumicu Uršu Raukar, koja je bila među prvima uhićenima u policijskoj akciji. Kao, pokrila je sve strane u svemiru, pri čemu bismo joj valjda trebali oprostiti što je zaboravila na bilo kakvog predstavnika gradskih vlasti. Ne zna jadna da su umiješani, nije valjda stigla pročitati stavku “investitor” na građevinskoj ploči u Varšavskoj. Novinarska profesionalnost tu se nije zaustavila. Umjesto da javnosti pokuša pribaviti odgovore na pitanja koja su je tog dana mučila, kao, primjerice, TKO je točno zatražio uhićenje svih prosvjednika (“Karamarko” nije pravi odgovor jer svi znamo da on ne može ili barem ne bi smio djelovati na svoju ruku) i ZAŠTO su uhićeni (to što je netko “prljavi besposličarski bundžija” nije razlog za uhićenje) – naša je glavna junakinja većinu emisije provela servirajući predstavniku HOTO grupe pitanja kakva bi si (ako nije) i sam odabrao. Te dajte nam nabrojite sve što ćete učiniti u sklopu svog projekta a da se to može nazvati javnim interesom (pa lik krene s pričom o obnavljanju fasada i instalacija), te hoću li se ja moći tamo sparkirati kada idem u H&M (pa joj ovaj uz srdačni smiješak priopći da je 80 posto garaže namijenjeno javnosti), te dajte mi, molim vas, recite, koliko točno u metrima zauzima ta rampa oko koje se diže tolika buka (pa joj ovaj veli da se ljudi pjene zbog PIŠLJIVIH šesnaest metara, a nitko ga ne priupita koliki je to POSTOTAK od ukupne dužine Varšavske od Cvjetnog do Gundulićeve) i tako redom.

Policajac je dobio pitanja na koja je mogao odgovoriti da su oni samo radili svoj posao, a Urša Raukar dvije prilike da odgovori na: “Kako se osjećate, gospođo Raukar?” i “Samo kratko i za kraj, što vi kažete na to?”. Moment koji me više nego ostali u emisiji bacio u reminiscenciju na “Mokrišta” nastupio je nakon što je Urša Dijani spočitnula da se HTV stavlja na stranu investitora, na što joj je ova potpuno mirno odbrusila da nije istina i da su oni, prosvjednici, dobili puno više minutaže na HTV-u nego druge strane. To je vjerojatno i istina. Jesu, prosvjednici su na HTV-u zadnjih dana dobili više minutaže nego druge strane u takozvanom ratu za Varšavsku.

Prema načinu na koji je HTV o njima izvještavao – jasno je i zašto. Riječ je o događaju koji je na informativnu mort sezonu legao ko kec na cenera, pa se Dnevnici više ne moraju sastojati samo od brojanja automobila koji su s naplatnih kućica u Lučkom krenuli prema Jadranu. Prosvjedi su na HTV-u maltene pokriveni kao kakav gradski ljetni ivent, poput domaće varijante Woodstocka ili smotre folklora, odnosno šarene gomile koja je malo razmrdala ljetno urbano mrtvilo. Dali su im hrpu minutaže, čak povremeno i s nekim pokroviteljskim simpatijama, ali kada je došao red na ozbiljan razgovor o uzrocima tih prosvjeda, o načinu na koji su se vlasti prema njemu ponijele i o ljudima koji su u njima sudjelovali – pravo lice dalekovidnice suknulo je u prvi plan zajedno sa svojom glasnogovornicom, a ona javnost s kojom HTV očito jedino i želi komunicirati dobila je zaštitu prava na minutažu. Četrnaest je godina prošlo od “Mokrišta”, a osim evolucije Dijaninog imagea od mlađahne omladinske funkcionerke do naviklane salonske matrone, malo se što promijenilo u HTV-ovu odnosu prema javnosti i javnom interesu. Osim što sada, kada postoji mogućnost da biste mogli kritizirati takav odnos, čak niti nećete biti pozvani u studio. Morate ušetati u kadar novinarki na križanju Gundulićeve i Varšavske.